Lete godine, evo već osma. Budimpešta, bazen na Margit szigetu. Finale Final 6 europske Lige prvaka. Jug dan nakon što je skinuo s trona PRO Recco, igra protiv te sezone neporaženog Olympiacosa.
Grčkih navijača puno, puno više. Nisu se čuli. Jugovi su pjevali. Felipe Perrone uzima trofej MVP, te trči na tribine zahvaliti im na podršci, Marko Bijač podiže pokal prvaka, Vjeko Kobešćak i Mile Smodlaka u zagrljaju, trener i njegova desna ruka, Pavo Marković je morao zbog isključenja u polufinalu propustiti finale, a zbog čega je Jug imao igrača manje u zapisniku, nije mogao umjesto njega uskočiti Marko Bautović, koji je bio prekobrojan i bio uz klupu, trčao je da zagrli svakog igrača predsjednik Lukša Jakobušić, ‘lud‘ od sreće kao i sportski direktor Ognjen Kržić, kao i dopredsjednici Tomislav Dumančić i Željan Konsuo, članovi uprave Srđan Gavranić i Mišo Glavinić, uživao je u svakom trenutku liječnik Marko Margaritoni, ponosan je bio i kondicijski trener Tomaž Jurišić, kao i trener vratara Maro Balić...
Ma, te nezaboravne večeri na Margit szigetu, kad nema tko nije od Jugaša skakao od sreće, vikao, pjevao. Dan kad je nakon tri izgubljena finala u gostima najjačeg europskog klupskog natjecanja velikan iz Gruža prvi put u svojoj povijesti osvojio naslov na strani, i to, ni manje, ni više, nego u zemlji vaterpola, u njegovom hramu, Margit szigetu.
Nezaboravna noć, 4. lipnja 2016. godine.