– Ovaj sud neće završiti još za tri godine. Ja to više ne mogu podnositi po cijenu moga života. Nisam željela na sud, željela sam nagodbu s mojom kćeri, da mi netko pomaže... Nažalost, nije išlo.
Kako stvari trenutno stoje, neću živa dočekati kraj suđenja, pa sam zbog dugotrajnosti postupka spremna platiti sanitetsko vozilo da me odveze do Općinskog suda u Splitu, jer želim potražiti njegova predsjednika kako bih mu rekla da više ne mogu ni financijski, ni psihički, ni fizički čekati okončanje svojega postupka – požalila nam se Filipina Jeličić, 85-godišnja umirovljenica iz Splita, koja posljednje tri godine vodi sudsku bitku oko povrata stana koji je ostavila kćeri (ne želi da joj otkrivamo identitet) potpisavši s njome ugovor o doživotnom uzdržavanju.
Zbog, kako objašnjava, neispunjavanja uvjeta, odlučila ju je tužiti i sudskim putem tražiti njegov raskid. Tim se činom pridružila mnoštvu hrvatskih umirovljenika koji na ovdašnjim sudovima zbog istih ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju vode dugogodišnje pravne bitke čije ishode nerijetko ne dočekaju živi. Sindikat umirovljenika Hrvatske već godinama upozorava na potrebu donormiranja Zakona o obveznim odnosima zbog brojnih zloupotreba koje nastaju na temelju tog instituta.
Cvjeta lešinarski biznis krađe nekretnina: ‘Ona je umrla, a njega su protjerali iz doma, sada jedva preživljava‘
“Ugovori o uzdržavanju trebaju postojati, to nije sporno, ali pod strogim nadzorom socijalnih službi države. Tražimo da se to riješi tako da postoji i registar i anamneza, da se može potpisati više od dva ugovora, te ujedno tražimo da se omogući brzo sudsko postupanje jer bez toga nema ništa”, kaže Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Na tu se adresu, tek jednu od brojnih koje je informirala o svojemu slučaju, obratila i naša sugovornica tražeći pomoć. Veli kako je do sada potrošila oko 2000 kuna samo na fotokopiranje dokumentacije, koju je odaslala na niz institucija i medijskih kuća kako bi ih informirala o svojemu problemu. Nezadovoljna skrbi, zbog neispunjenja uvjeta iz ugovora, samo, kaže, želi da se njezin slučaj što prije okonča na sudu i da stekne svoj mir.
Iz imućne obitelji
Cijeli je život, govori nam, radila kao krtica kako bi kćerima osigurala krov nad glavom. Podrijetlom je iz imućne obitelji s otoka Prvića, po zanimanju krojačica. Kad se udala, nije radila. Rodila je tri kćeri, suprug je bio ugostitelj. Kad su kćeri odrasle, natjerala ga je da otvore privatni restoran kako bi ih mogli obrazovati. Naknadno su izgradili veliku kuću, prvi red do mora, na njezinu rodnom Prviću, gdje su iznajmljivali apartmane turistima.
Godinama je, ističe, taj posao u sezonama odrađivala sama – dočekivala goste i kuhala im jedan obrok dnevno, čistila... Suprug se, nažalost, rano razbolio i umro u 56. godini života. Kako je gospođa Jeličić rodom iz imućne otočne obitelji, prodala je stan i zemlju svoje majke, a tim novcem, još u ratnim vremenima, u kući na Prviću uredila potkrovlje koje je prodala odvjetniku D. D. iz Zagreba.
Prizemlje i dva kata namjeravala je poslije razdijeliti članovima obitelji. Kćeri s kojom sada na sudu pokušava raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i vratiti u svoje ruke splitski stan u kojemu živi, tik do vrata njezina od 62,29 m², s pogledom na more, već je prije desetak godina darovala stan od 70-ak m² na drugom katu spomenute kuće na Prviću – otkriva Filipina Jeličić.
Uz to je, navodi, istoj kćeri, s kojom je potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, ukupno darovala 25.000 m² zemljišta na Srimi, otočiću Zmajanu, otoku Prviću i obližnjem otočiću Lupac.
– Smatrala sam da svi u obitelji mogu biti zadovoljni i da ima dovoljno za sve. Zašto sam ovoj kćeri, s kojom sam sada u sudskom sporu, darovala najviše?! Jednostavno zato što živi vrata do mojih vrata.
Ovaj ugovor o doživotnom uzdržavanju i stan, čija je vrijednost u trenutku potpisivanja ugovora procijenjena na 590.000 kuna, zapravo je bila “žunta”, kao dodana vrijednost na sve ono prethodno joj darovano, ali samo s jednim uvjetom – da nikada ne odem u dom za starije i nemoćne i da do kraja života živim u ovom stanu. A ona me htjela poslati u dom, i to onaj najjeftiniji, državni, koji mjesečno može pokriti s 3000 kuna, koliko zapravo iznosi moja mirovina (440 eura) – žali se Filipina Jeličić pokazujući ugovor o doživotnom uzdržavanju.
U ugovoru čiji smo primjerak dobili na uvid stoji kako je “primateljica uzdržavanja voljna ostaviti stan svojoj kćeri, davateljici uzdržavanja, iza svoje smrti s tim da je ista uzdržava do njene smrti”. Kći se obvezala kako će do smrti uzdržavati majku i brinuti se o njoj u potpunosti, te joj pružati svu njegu i pažnju u starosti i bolesti, kao i brinuti se i održavati predmetni stan.
Filipina Jeličić je u jednom od članaka naznačila kako ni pod kojim uvjetima ne želi biti smještena u dom za starije i nemoćne osobe, a davateljica uzdržavanja obvezala se uzdržavati je do smrti i preuzeti sve uvjete i obveze o doživotnom uzdržavanju na temelju spomenutog ugovora poštujući njezinu želju.
Pritom je potpisala i kako je “dužna osigurati primateljici uzdržavanja ugodan boravak u predmetnom stanu s punim komforom; osigurati joj potpunu skrb, ishranu, njegu i liječenje i brinuti o svim tekućim potrebama primateljice uzdržavanja”. Ugovor je potpisan 7. kolovoza 2018., a gospođa Jeličić se iste godine razboljela i klonula s nogu zbog polineuropatije.
Tjeranje na odlazak kod psihijatra
– Kći se od tada drastično počela mijenjati nagore. Sve je počelo 11. lipnja 2020., kad su me kći i zet na jedvite jade poveli na Prvić, jer sam izrazila želju još jednom u životu obići grobove najmilijih. No, dobro sam se osjećala, pa sam počela malo čeprkati po pitarima oko kuće, na što su se kći i njezin suprug ljutili. Htjeli su da ležim i mirujem, a ne da se vrtim okolo i susrećem s poznatim mi i dragim ljudima.
Tada sam bila na nogama, u dobrom stanju, vratila mi se snaga... Posvađale smo se, ali nekako sam izdržala do povratka kući. Kad smo došli u stan u Split, rekla mi je da ću ići u dom ili na psihijatriju ili ću umrijeti sama – prisjeća se Filipina Jeličić teškog razgovora, dodajući kako je u tom trenutku shvatila kako se ne može oslanjati na kćer. Dva mjeseca poslije ponovno je pokušala s njom razgovarati, uključio se i unuk, a oboje su, kaže, bili ustrajni u svojim komentarima kako joj trebaju psihijatar i antidepresivi.
Taj je mučan događaj bio okidač za podizanje tužbe. Angažirala je splitskog odvjetnika Vinka Ljubičića i podignula ju je 11. kolovoza 2020. Od tada su, kaže, održana tri pripremna ročišta i ispitano nekoliko svjedoka.
– Do podizanja tužbe sve je račune, ali samo fizički, plaćala kći jer je bila opunomoćena na moju mirovinu u iznosu od 440 eura. Do tada se brinula u meni ovoliko i ovako: nikad mi nije kupovala hranu jer nije bilo ni potrebe. Imam prijatelja J. već 16 godina, s kojim sam tada redovito odlazila u kupovinu, a on mi je donosio i povrće iz vlastita vrta. I danas mi je ogromna podrška...
Ručak nikad nisam jela kod nje jer kasno poslijepodne dolazi s posla, pa tek onda kuha ili tek završava poluzgotovljeni ručak. Meni je to kasno za ručati, oko 16 sati... Čišćenje?! Sedam godina, do današnjeg dana, meni druge, plaćene osobe čiste stan. Ja sam ih plaćala, svojim novcem. Sama sam brisala prašinu, danas više ne mogu.
Postavila videonadzor
Uz to, meni je sada, zbog moga zdravstvenog stanja, malo da mi netko dođe jedan sat tjedno usisati kuću za 50 kuna. Pa je li bilo potrebno da mi, pored vlastite kćeri, tik do ulaznih vrata, netko dolazi usisati stan? Zašto nije rekla: “Ja ću” – sliježe ramenima Filipina Jeličić, ističući kako je, želeći pomoć, ispočetka s kćeri pokušala ostvariti nagodbu i dodati aneks u ugovor.
U jednoj joj je kći ponudila usluge pomoći u vrijednosti 500 kuna, a u drugoj 750 kuna. Ni ta nagodba nije prošla, Filipina Jeličić nije ni na nju pristala, pa je 29. ožujka 2020. kćeri poslala pismo.
“Isključivo i samo želim raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ti stan nisi zaslužila sama, želim da poslije moje smrti ostane na tri jednaka dijela, jer ja sam imala troje djece, a od moje pokojne kćeri ostali su nasljednici”, napisala je, među ostalim, kćeri.
Na katu zgrade u kojoj vrata do vrata, u dva stana, žive Filipina Jeličić i njezina kći sa svojom obitelji, postavljen je videonadzor. Gospođa Jeličić kaže kako ga je postavila njezina kći.
Ne krije kako je, da bi privukla pažnju na svoj problem, jednom legla u fotelju na hodniku i dežurala kako bi se uvjerila ide li njezina kći na posao ili vani ili je uistinu bolesna, jer se nije pojavila na zakazanom ročištu na sudu. Zvala je tada i policiju i Centar za socijalnu skrb nadajući se kako će i oni to moći provjeriti, ali i kako bi imala svjedoke.
– A ja sam tog dana, iako sam zbog svoga zdravstvenog stanja ujutro inače mrtvo tijelo, bez obzira na to ustala, platila taksi i došla na sud. No, nje nije bilo...
Kći me želi proglasiti psihički neuračunljivom i poslati u dom. Čak su me ona i njezini nagovarali da idem na vještačenje, pa su valjda od toga odustali. A ja pijem samo tablete za tlak i analgetike protiv bolova. Sa svojom liječnicom sam u stalnom kontaktu, samostalno sam išla i kod psihijatra i kod psihologa. I svi su mi oni, iako nemam nalaze, rekli da sam, primjereno svojoj dobi, normalna stara gospođa, ali da sam samo puno povrijeđena majka – zaključuje svoju priču Filipina Jeličić.
Kontaktirali smo i kćer gospođe Jeličić, koja nije željela ništa komentirati jer je sudski postupak u tijeku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....