Ako vam u Zambiji donesu kokoš s vratom, pojedeš cijelu ili nosiš ostatak. Ako je kokoš bez vrata, jedi koliko možeš, ostalo razdijeli

Nakon što je cijeli radni vijek proveo kao svećenik i župnik u župama u Konavlima, Primorju i na Pelješcu, don Frano Miljenko Markić, poznatiji po nadimku Aleluja, umirovljen je prije mjesec i pol dana.
Osim po hrvatskim župama, don Frano je dosta godina proveo i u Africi. Osjetio je poziv u srcu da se na Crnom kontinentu okuša kao misionar. Prvi put je to bilo 1983., a drugi 1998. Pošao bi on i sad, da je boljega zdravlja i s manje godina, s osmijehom će čovjek čiji su mir i blagost odmah preplavili prostoriju u kojoj razgovaramo.

'Frano, mogli bi mi za pratra'

Rođen je 3. listopada 1941. u selu Biograci kraj Širokog Brijega. Bio je jedino dijete u obitelji, a oca, na žalost, nikada nije upoznao. Nestao je u Drugom svjetskom ratu. Majka Slavka podigla ga je sama, uz pomoć dobrih ljudi koji su pomagali malu, siromašnu obitelj.
- Imam jednu fotografiju iz očeve vojske, možda iz '35. ili '36., piše na njoj 'uspomena iz vojske iz Bitolja'. Nakon 25 godina i ja sam išao u vojsku u Makedoniju, a u Bitolju smo prenoćili. Kasnije sam se pitao jesam li prenoćio u njegovoj vojarni – sjeća se don Frano zapravo jedine uspomene koju ima na oca.
- Majka mi je dala sve, i kao majka i kao ćaća, i kao sestre i braća koje nisam imao – govori o majci.
Kao šesnaestogodišnjak – a u to je doba već upisao mašinbravarski zanat – razgovarao je s jednim susjedom koji je htio u sjemenište. I sam se odlučio za odlazak u školu za svećeničke pripravnike.
- Rekao mi je: 'Frano, mogli bi mi za pratra', kako se u nas govorilo, pa smo pošli našem župniku. Poslao nas je susjednom župniku koji je poslao naša imena u sjemenište u Dubrovnik. Vratio se pozitivni odgovor. Onda sam rekao materi 'Majko, ja ne znam znaš li što je sjemenište, ali izgleda da ćemo Vinko i ja u pratre'. A ona nadahnuta meni odgovara: 'E, sinko moj, bit će vam dobro i za dušu i za tijelo'. Bilo mi je tek šesnaest godina, nisam ni znao što je duša - s osmijehom će, sjećajući se njihova teškog života.
- Živjeli smo od doprinosa drugih. Majka je znala skupiti malo masla, pa bih pošao u Mostar pješke to prodati – iznosi crticu iz svog dječačkog doba.

Tamo je drugi svijet

Nisu svi iz sjemeništa, u koje je godinu poslije došao i don Stanko Lasić koji zna reći da ga je upravo don Frano doveo, postali svećenici. Nikada ljudi nisu mislili ni da će on sam postati svećenik jer je bio jedinac u matere.
No, završio je škole i zaređen je za svećenika 1967. u Splitu. Prva njegova župa bili su selo Radošići, poznato po bikijadama, gdje je proveo nepunih godinu dana. Kasnije je dobio dekret kojim je postao župnik u Stravči. Tada nije bilo ni puta u konavoska brda.
- Tada je svaka župa u biskupiji bila popunjena, sjeća se don Frano. Nakon pet godina u Stravči, deset je proveo u Ponikvama. Majka mu je umrla 1981., pa je ostao u Ponikvama sam. Nije htio nikoga da mu kuha, nego si je kuhao sam. Onda mu se pojavila misao o misijama. Iznio je tu ideju biskupu Severinu, ali nije bio odmah voljan pustiti ga. Mnoge je zamolio da mole za njega jer ni sam nije znao je li to ispravna odluka.
- Ali bila je Božja, pozvao me u u misije i trebao sam poći – kazuje don Frano koji je rođen upravo u mjesecu misija, listopadu. Ponikve je napustio 1983. i pošao u Irsku učiti engleski jezik jer ga nikad prije nije učio.
- Odmah iza toga sam pošao u Zambiju, gdje sam bio šest godina, tri godine do prvoga odmora. Tada biskupijski svećenici još nisu išli u misije, a ja nisam puno znao o Africi. Sjećam se prve hrane koju sam okusio u Africi – bio je to batat, slatki krumpir. Dočekao me naš svećenik iz krčke biskupije i putem mi je kupio kuhani batat. Tih plodova ima danas i u nas za kupiti.
Don Frano kaže da nisu oskudijevali u hrani jer ljudi su pomagali i danas pomažu misije, čak i pored svoje neimaštine.
- Ljudi znaju da ima i siromašnijih i potrebitijih od njih. Nema usporedbe afričkog i našeg života – tamo je jedan svijet, a ovdje posve drugi. Ne mogu reći da je ovdje bogatstvo, a tamo siromaštvo jer i tamo ima bogatih ljudi. Po selima, ako čovjek ima dvije-tri krave, to je već imućan čovjek, a ako ima 50 krava, onda je jako bogat.

Ne jedu iz konzerve

- Mi smo dobro prolazili. Hranili smo se više na naš način jer smo uvijek imali kuhara kojeg su pripremali irski kapucini. A i mi smo koji puta pritekli u pomoć. U rijeci Zambezi ima ribe koja se može usporediti sa zubacem, divna riba je to bila, pa bi je pripremili na gradele. Izvor rijeke Zambezi mogao bi stati u dva spojena dlana, a duga je tisuće kilometara. Ondje su i fascinantni Viktorijini slapovi – lete nam slike pred očima dok don Frano govori o Africi.
- Išli smo po selima, a jezik sam čitao odlično. Zambija ima preko 70 različitih jezika, ali ima ih nekoliko glavnih. Pleme u kojem sam bio broji oko milijun pripadnika. Kad ljudi osjete da misionar daje, nije problem s njima raditi. Povjerenje steći kod njih nije lako, ali je dragocjeno. Bio sam na jedan poseban način vezan uz njih. Oni su nas po selima hranili, kad bismo putovali po tjedan dana. Znali smo ispeći kruh i ponijeti ga sa sobom, uz nekoliko konzervi. Oni ne jedu iz konzervi, nego svaki dan kuhaju. Kuhanje je uvijek svježe, ne jedu od danas za sutra i ne kuhaju višak. Ako netko naiđe, za njega se ponovo kuha – sjeća se don Frano lokalnih, afričkih običaja, pa iznosi još jedan, tako tipičan za taj kraj:
- Pitao sam jednom jednu medicinsku sestru, čiji je muž bio učitelj, koliko ih ima u kući, a njihove su kuće jako male. Rekla je 'četrnaestoro', s muževe rodbinske strane petero, a s njene četvero djece. Oni su imali troje svoje djece. U njih je, naime, običaj da oni koji su zaposleni nikad ne mogu reći da ne mogu primiti djecu brata ili sestre, i brinu se za njih u svemu – u hrani, odjeći i opremi za školu. U njih nema razlike između vlastite i djece braće ili sestara, ili djece koju u brak dovedu muž ili žena. Znao sam im mjesečno dati vreću brašna, to je njima značilo 15 dana hrane, ako jedu jedanput dnevno – prisjeća se misionar.

Iz Zambije u Pridvorje

- Ondje su se uglavnom hranili ribom iz potoka, neki su imali kokoši, pa čak i koze, a lovili su i divljač, tamo ima puno srna. Ako vam donesu kokoš s vratom, to znači da je možeš pojesti cijelu ili nositi što ostane. Ako je kokoš bez vrata, jedi koliko možeš, ali ostalo ostavi za druge. Takav je običaj bio u plemenu Lunda, a bio sam i u plemenu Lozi, u zapadnom dijelu Zambije.
Iz Zambije se vratio 1990., a biskup Želimir poslao ga je na Korčulu, u Smokvicu i Čaru. Ondje je proveo tri godine, nakon kojih je mislio ponovo poći u Zambiju, no, biskup ga je poslao u Primorje, u Smokovljane i Lisac. Došao je u teško, poratno vrijeme, 1993., u spaljena sela, a onda se 1996. još dogodio i potres.
- Godine 1998. ponovo sam zamolio biskupa za Afriku jer sam imao volju i želju poći. Tada mi je dozvolio. Otišao sam pred Božić i ostao do 2001., isto u Zambiji, samo u drugom mjestu.
Kada se vratio, poslao ga je biskup u Pridvorje, gdje je ostao četiri godine, pa na Lopud, gdje nije bilo župnika jer nitko nije htio na otok. Don Frano je sam izrazio želju da bi pošao i ostao je punih deset godina.

Doma svuda nosi sa sobom

- Nakon toga, biskupu Mati sam rekao da idu moje pozne godine i da bih volio da sam negdje na putu, da mogu brže nekud doći, pa me poslao u Putnikoviće na Pelješac. I tamo sam proveo pet godina.
Nakon dvaju misija u Africi, još jednom je bio u posjeti od mjesec dana, 2006. godine.
- To su skromni i darežljivi ljudi. Kad smo bili u posjetu 2006. godine don Ivica Kordić iz krčke biskupije i ja, upriličili smo susret s raznim laičkim grupama u župi gdje smo radili do 2001. godine. Na susret se odazvalo preko 80 članova. Voditelji pojedinih grupa su nas izvijestili što se u grupama radilo dok smo mi pet godina bili odsutni, na koje su sve poteškoće nailazili i kako su ih rješavali. Kao da smo s njima stalno bili - prisjeća se don Frano. - Upriličili smo im objed, Oni su sve pripremali i kupovali što su željeli. Objed je bio bogat s bocom soka. Za nas 86 prisutnih osoba, platili smo 105 američkih dolara. Za njihove pojmove obilat objed s ljubavlju pripremljen i darovan...
Nedostaje mu Afrika, ali ne vjeruje da će više putovati tako daleko:
- Čovjeku to nikad iz nutrine ne može izaći. Kad se nekud ide sa zadovoljstvom, onda je sve dobro – rezimira.
Na pitanje je li se navikao na umirovljenički život, don Frano odgovara:
- Jednom me biskup Ratko Perić pitao gdje ću na odmor, odgovorio sam mu - 'doma'. Pitao je gdje je to doma, a ja sam rekao 'u Kaliforniji'. Tamo sam išao obići rođake. Kad sam se vratio, opet sam rekao da idem doma, jer gdje sam ja, tu sam doma. Nosim ga svuda sa sobom!

Kako je postao Aleluja
Bilo je to 1979. Ušao sam u jednu molitvenu grupu s jednim kolegom u Hercegovini. Uključio sam se prve nedjelje u korizmi. Imali smo molitvene susrete svaku drugu nedjelju u mjesecu. Te godine išli smo na molitveni skup na mali Uskrs. Bio sam u Ponikvama na Pelješcu. Stajali su tamo svećenici, časne sestre, laici. Svima sam pružio ruku i umjesto 'sretan Uskrs', u meni je provrlo nešto i svima sam rekao 'Aleluja!', a oni su mi jednako odvraćali. Tako su me prozvali Aleluja. Već sam 12 godina bio svećenik i nikad do tada Uskrs nisam tako duboko doživio kao s riječi Aleluja – svjedoči don Frano i dodaje da ga to i dan danas drži.