ANTE TOMIĆ Birajmo predsjednika preko talent showa! On ili ona ne bi bili ni za dlaku gori od ovoga što sad imamo

Imali ste nekad čudno iskustvo u trgovačkom centru ili u bolnici. Pristao mladić u zelenoj kuti, koji vam je potanko objasnio prednosti i nedostatke plinskog roštilja prema klasičnom roštilju na ugljen, bio vam je odnekud poznat. Drugi put se nikako se niste mogli sjetiti gdje ste već vidjeli vrlo lijepu djevojku koja vam je u ambulanti zabila šuplju iglu u venu i uzela uzorak krvi.
Onda vam je žena šapnula: “To je Filip”, ili bi se začudila: “Kako nisi prepoznao Jelenu?” Koji Filip, koja Jelena, upitali ste vi, a žena je rekla: “Filip, bože dragi, kako se ne sjećaš, skoro je pobijedio u natjecanju ‘Hrvatska traži zvijezdu’.” Jelena je u polufinalu “The Voicea” oduševila obradom “Smoke On the Water, piše Slobodna Dalmacija.

Ajme, da, tako je. Sjetili ste se. Bio je to vrlo osjećajan televizijski trenutak. Članovi žirija su se rasplakali od ganuća. Ustali su i pljeskali, klicali, hvatali se za kosu. Jelenu su uspoređivali s Beyoncé. Tvrdili su da je Filip “Pretty Woman” otpjevao bolje od Roya Orbisona. Srednjoškolci u publici bili su totalno raspamećeni nastupom Jelene, a gledatelji ispred malih ekrana u golemom su broju glasali za Filipa, pozivima od šest kuna i devedeset devet lipa za pozive iz mobilnih telefonskih mreža.

Iz godine u godinu gledamo nove sezone omiljenih talent šoua s krasnom, darovitom omladinom, djevojkama i mladićima koji su mnoga popodneva naporno vježbali ispred ogledala, s maminom četkom za kosu umjesto mikrofona, da bi jednom napokon izašli na veliku pozornicu i razvalili. Telefoni su se užarili, društvene mreže gorile, internet se srušio, javljali su estradni novinari ekstatično, a narod je odahnuo, napokon smo našli dostojnog nasljednika Miši Kovaču. Tereza Kesovija mogla je mirno umrijeti.

Čemu bijes

A onda se, jedva što smo ugasili televiziju, i Filipova i Jelenina zvijezda ugasila. Vratili su se natrag u anonimnost. Ne snimaju duete s Justinom Timberlakeom, svakodnevica im je mnogo prozaičnija. Danas u bolnici uzimaju uzorke krvi ili u Pevecu prodaju plinske roštilje, dok se telefoni žare, društvene mreže gore i internet se ruši zbog nekih drugih filipa i jelena, koji će jednako biti zaboravljeni.

U različitim smo televizijskim emisijama u posljednjih dvadesetak godina tako dobili između dvije i tri stotine pjevačica i pjevača koji nam nisu trebali i mnogi se pitaju o smislu toga. Zabrinuti su za mlade ljude koji u kratkom vremenu prođu put do slave i natrag, čini im se okrutno davati nekome veliku nadu, zavesti ga pažnjom i ljubavlju, a zatim mu sve oduzeti, no ako bolje pogledate, nije to neobično.

Rijetko je kome život ispao kako se nadao. Svi smo imali poraze i gorka razočaranja i to nas nije ubilo. I sa slomljenim srcem se može živjeti. Vlastitim iskustvom možemo potvrditi da će s pobjednicima pjevačkih natjecanja biti sve u redu.
Ali, o nečemu drugome sam želio zapravo govoriti. Hrvatska je upravo dobila novog predsjednika Zorana Milanovića, a Kolinda Grabar-Kitarović će se preseliti u skromniji, manji Ured bivše predsjednice u Visokoj ulici, gdje će idućih pet godina biti vrlo zaposlena uređivanjem noktiju. Država će joj čak plaćati dvoje ili troje službenika, zaboravio sam točan broj, da joj osam sati dnevno, pet dana u tjednu spremno dodaju škarice i rašpicu. Ne možete se ne zgranuti nad besmislom toga.
Objektivno, Hrvatska bi funkcionirala i bez predsjednika ili predsjednice, a bivšeg predsjednika ili predsjednicu trebamo koliko i lanjskog pobjednika “The Voicea”.

Nije jasno zašto se uzbuđujete oko toga, čemu bijes i dreka, suze i veselje? Prošlo je manje od dva mjeseca od predsjedničkih izbora, a već se ne možete sjetiti zašto ste one nedjeljne večeri bili sretni da je Milanović pobijedio, ili zašto ste pljunuli televizijski ekran kad je objavljeno da je Grabar-Kitarović izgubila. Niste zaista bili razumniji od onih srednjoškolki koje vrište i ridaju na natjecanjima pjevačkih talenata.

Mjesto za koje su se Milanović i Grabar Kitarović otimali tako je nevažno da je grijeh bacati državne milijune na plakate, spotove, skupove, izborna povjerenstva i listiće. Odluka o šefu države mogla bi se donijeti bez ikakvog troška.
Dapače, moglo bi se i odlično zaraditi da se napravi talent show “Hrvatska traži predsjednika” pa da stranački aktivisti grozničavo šalju poruke i zovu s fiksnih i mobilnih mreža. Da vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske izaberemo glasovima gledatelja, on ili ona, uvjeren sam, ne bi bili ni za dlaku gori od ovoga što sad imamo, piše Slobodna Dalmacija.