Četiri jezive priče ruskih mladića razotkrivaju sav užas prisilnih novačenja. Oni su među rijetkima koji su se uspjeli izvući, opisali kako. Pokupe ih i onda počinje agonija...

Od 1. studenog do kraja godine u Rusiji se održava jesenska regrutacija za služenje redovnog vojnog roka kojoj je pozvano da pristupi 120.000 mladih Rusa. Prema tvrdnjama vlasti, oni navodno neće biti poslani u zonu borbenih djelovanja. Ali, prošlog proljeća bilo je slučajeva kada su vojni obveznici završili u ratu - na primjer, oni koji su služili na  potpoljenoj krstarici "Moskva". Stoga je razumjiv otpor odlasku na redovnu vojnu obuku, piše Slobodna Dalmacija.

Od početka prosinca vojni službenici i policajci masovno privode vojno sposobne muškarce, često unatoč njihovom pravu na odgodu. Čekaju ih na adresi na kojoj su prijavljeni, hvataju ih po kafićima i prisilno šalju na zborna mjesta da bi potom bili odvedeni u vojne postrojbe. U nekim slučajevima to pokušavaju izvesti u samo jednom danu.

Novinari nezavisnog webzinea Meduza kontaktirali su s Rusima koji su uspjeli izbjeći nezakonito upućivanje u vojne postrojbe, ali i s odvjetnikom koalicije Priziv savjesti koji je zamolio da ostane anoniman. Evo nekih od tih priča...

Priča prva: ‘Ili se skini sam ili će te Narodna garda skinuti!‘

Dana 4. prosinca policajci su došli u hostel u kojem je živio 25-godišnji sommelier Danil Trenkunov kako ga ne bi našli ne adresi gdje ima prijavljen boravak. Išli su po sobama i provjeravali dokumente gostiju. “Čistačica je upozorila mog cimera da dolazi policija i rekla mu da izađe na stražnji ulaz”, priča Danil za Meduzu. Prošli put, prema njegovim riječima, policija je odvela jednog momka iz istog hostela - taj se još uvijek nije uspio javiti roditeljima.  

Cimer je uspio pobjeći kroz stražnji izlaz, a sam Danil je nešto kasnije ustanovio da su ta vrata u međuvremenu zaključana pa je otišao do glavnog izlaza. Na drugom katu zaustavio ga je policajac kojem je lagao da su ga već pregledali pa ga je ovaj pustio. Ali nije bilo moguće izbjeći provjeru pri pokušaju izlaska. 

Nakon pregleda dokumenata, policija je Meduzinu sugovorniku oduzela putovnicu i odvezla ga u vojni ured Krasnoselskog okruga. Danil je tek u vozilu saznao da ga ne odvode u policiju, već u vojni ured. 

Tamo mu je rečeno da preda mobitel, no on je to odbio, pa su mu "instalirali" policajca koji je pazio da nikome ne piše poruke i da ne naziva. Ali, Daniel je ipak uspio pisati svojoj supruzi Kseniji. 

U idućih nekoliko sati, kaže Meduzin izvor, bio je prisiljavan na liječnički pregled, no on je to odbio. Službenik iz uprave Taganskog okruga suočio ga je s izborom: ili je morao proći liječnički pregled ili otići u ured tužitelja. 

“Imam problema s bubrezima i nadbubrežnom žlijezdom - dismetaboličku nefropatiju. I rekao sam da sumnjam da u vojnom uredu postoji laboratorij u kojem bi mogli dobiti nalaze. Na to mi je rečeno da će oni to sami riješiti". I svejedno sam prošao pregled", kaže Danil. 

Zatim su ga poslali u ured u kojem su sjedila dva policajca, psiholog i vojni komesar. Jednoglasno su proglasili Danila sposobnim za službu. U šest navečer istog dana, Danil i još jedan vojni obveznik - u pratnji petorice stražara i djelatnika ureda za regrutaciju - odvedeni su na zborno mjesto. Daniel je cijelim putem pokušavao uvjeriti vojnog komesara da je ono što se događa nezakonito. Odgovorio mu je da se "čuda ne događaju, nisi tek tako završio ovdje".

"Kad sam izašao iz auta na zbornom mjestu bio sam pod užasnim stresom i doslovce sam zanijemio. Za to vrijeme su mi gardisti preturali po ruksaku kako bi našli oštre predmete. Ali, nisu znali za škarice za nokte u stražnjem džepu mojih hlača. Nakon toga su tražili da predam telefon. Nisam mogao govoriti, pa sam samo odmahnuo glavom. U tom trenutku nazvala me Ksenija. Prijatelj iz okruga Taganski razgovarao je s njom, umirio ju je, a ja sam onda predao telefon i dobio potvrdu", priča Danil o svom šokantnom iskustvu.

Potom su on i mladić s kojim je došao iz vojnog ureda odvedeni s drugim ročnicima na gledanje propagandnih filmova "T-34" i "28 Panfilov". Između "seansi" hranili su ga balandom (mliječna juha s mrkvom, grizom i lukom - op.) i čajem "metalnog okusa".

"Bio sam u prilično lošem stanju - drhtao sam se i ubrzano disao. To je primijetio tek zastavnik koji nam je bio dodijeljen, malo prije gašenja svjetala. Pokušao je uspostaviti kontakt sa mnom, ali ja nisam mogao ni beknuti", priča Danil i nastavlja:

"Mnogi regruti rekli su da su i prema njima postupali vrlo loše - nekog su odveli od kuće, nekoga s posla. Ukupno nas je bilo 25, većina je već prošla liječnički pregled, presvukla se u uniformu i bila skoro spremna za slanje u vojnu jedinicu. U civilki smo bili samo ja i prijatelj koji je došao sa mnom. Idućeg dana Danil je opet odveden na liječnički pregled. Ponovio je da ima problema s bubrezima i nije se htio razodjenuti.

Tada mu je jedan od ljudi iz komisije zaprijetio: “Ili se sada sam skidaš ili će te Narodna garda skinuti. Vrijeme je isteklo.” U tom trenutku Danil je iz stražnjeg džepa hlača zgrabio škarice za nokte i, kako tvrdi, zadao si dvadesetak uboda u lijevu ruku.

“Krv je šikljala kao fontana, sjedio sam sav histerčan. Jedan pripadnik Narodne garde uhvatio mi je ruku iznad lakta da zaustavi krvarenje. Onda su me odveli ili psihijatru. Otprilike pola sata kasnije odvezli su me kolima hitne pomoći na operaciju i previjanje, a zatim su me poslali u Psihijatrijski dispanzer na Preobraženskom trgu”, kaže Daniil. (Meduza raspolaže fotografijama potvrda o prijamu iz obje bolnice.)

Od trenutka kada je postalo jasno da je Danil odveden iz hostela, pokušali su ga spasiti njegova tada trudna supruga Ksenija i odvjetnik koalicije Priziv savjesti. Tu je počelo kafkijansko vrludanje po raznim uredima i sudovima. U vojnom uredu za registraciju i prijavu Danilovoj ženi rečeno je da neće ništa učiniti jer ih "nije briga". Zajecala je, pala na koljena i počela se moliti na hebrejskom. "Uplašili su se!", kaže Ksenija novinarima. "Čula sam ih kako govore: ‘Bože, ona nas sigurno proklinje!‘

Meduza potom detaljno opisuje sve detalje birokratkih komplikacija s kojima su Ksenija i odvjetnik bili suočeni, a činjenicu da se Danil izbo škarama njegova je supruga saznala tek kada je stigla u regrutni centar gdje je obaviještena u "ležernom tonu" da je njezin suprug "prerezao vene". “Pala sam na koljena i doslovno urlala, bila sam užasnuta onim što se događa. Prvo sam pomislila da nije on sam, nego da su mu to napravili - prisjeća se Ksenija u razgovoru za Meduzu.

Cijelo vrijeme koje je Danil proveo u bolnicama, supruga ga nije smjela vidjeti - samo bi ga čula telefonom najviše pet minuta na dan. Ona mu je 6. prosinca napokon donijela torbu s čistom odjećom, knjigama i njegovom omiljenom hranom i pritom pokušala razgovarati s liječnikom, no njega, prema njezinim riječima, "nije bilo briga što će se dogoditi". Jedva je uspjela uvjeriti bolničko osoblje da prijevremeno otpuste Daniila - pristali su tek kad su saznali da je Ksenija trudna.

Nažalost, 10. prosinca imala je spontani pobačaj, tvrdi da je to zbog stresa koji je doživjela. Pet dana nakon toga, Danil se vratio kući iz bolnice - nitko ga više nije pokušao vratiti u vojsku. Odvjetnik mu je savjetovao da ne izlazi iz kuće. Za to vrijeme Ksenija pokušava dobiti potpunu epikrizu iz dviju bolnica kako bi Danil dokazao  da nije sposoban za službu "zbog mentalnog zdravlja". Morat će se registrirati u neuropsihijatrijskim dispanzerima. Osim toga, prema savjetu odvjetnika, Danilova supruga podnijela je žalbu zbog nezakonitog regrutiranja Uredu vojnog tužitelja.

“Što će dalje biti nije jasno. Ne želim bježati u nepoznato, ali oboje sve više razmišljamo o tome”, priznaje Meduzina sugovornica.

Priča druga: Čudom se provukao pored zaštitara kroz rešetke

Dana 28. rujna, tjedan dana nakon objave mobilizacije, 19-godišnji Sam, student jednog od moskovskih fakulteta, napustio je Rusiju. Prvo je živio u Kazahstanu, zatim u Turskoj i Gruziji. Kasnije je saznao da su svi njegovi kolege iz razreda već odnijeli potvrde za odgodu vojnog roka u regrutacijske centre i nikom od njih nisu pravili probleme oko toga. Stoga se krajem studenog odlučio vratiti u Moskvu kako bi riješio raznu "papirologiju", uključujući i odlazak u vojni ured.

Stoga je 30. studenog Sam došao s potvrdom u ured za regrutaciju. “Osoblje ju je proučavalo. Zatim su me poslali na liječnički pregled, a potom su me poslali pred vojnu komisiju, gdje su mi ovi rekli da me pozivaju na služenje vojnog roka”, priča Sam za Meduzu.

Prema njegovim riječima, u pozivu je stajalo da se za dva sata treba pojaviti u vojnom uredu "radi upućivanja na mjesto služenja vojnog roka". Pokušao je raspravljati s njima i zatražio bar jedan dan da se pripremi i posjeti liječnika kod kojeg imao zakazano - izmislio je to da dobije na vremenu.

No, to mu je odbijeno i odveden je u ured gdje su na stolu ležali neki formulari. "Mislio sam da je to možda test za određivanje roda vojske, jer su me na sastanku pitali u koje bi postrojbe želio ići. Tamo je bila  samo jedna žena iz regrutne komisije. U jednom trenutku je otišla u susjednu prostoriju, a ja sam shvatio da moram bježati. S četvrtog sam se kata spustio niz stepenice na prvi, nekim čudom prošao kroz dvostruka rešetkasta vrata pored stražara, izletio na ulicu za nekim čovjekom, pa otrčao do podzemne i onda do hostela."

Sam se bojao da zaposlenici vojnog ureda znaju gdje živi i da će ga čekati na ulazu. Ali, tamo nije bilo nikoga. Student se sakrio u prijateljevoj sobi, kupili su karte za Erevan i istog dana je odletio. Sad je u Gruziji. Njegov mobitel i ruska putovnica ostali su u vojnom uredu. Stoga je preko svog odvjetnika podnio tužbu zbog - krađe. Na ruskom fakultetu nastavlja studirati na daljinu. Sa svakim profesorom dogovara predavanja zasebno. “Ne znam mogu li biti izbačen ako me uprava sveučilišta smatra dezerterom. Ali trenutačno to - odluke i postupke regrutne komisije - osporavam na sudu”, kaže Meduzin izvor Sam.

Priča treća: ‘Kada se čovjek ne opire, pošalju ga - i to je to‘

Ujutro 3. prosinca, 19-godišnji student druge godine Moskovskog politehničkog sveučilišta Vasilij Slezkin i njegov otac trebali su otići na selo. Mladić je prvi izašao. Na ulazu ga je dočekao policajac, pokazao mu "neki papir" i rekao da mora u vojni ured. Činjenica da Vasilj ima odgodu služenja vojnog roka kao student nije ništa značila policajcu. Rekao mu je da ga pozivaju kako bi to potvrdili. Student nije imao pismenu potvrdu da studira pa je tražio da mu daju na potpis poziv za određeni datum, kako bi mogao otići na fakultet po dokument. No, policajac ga je uvjeravao da to nije potrebno i da će ga zatražiti od vojnog ureda, a također je obećao da će Vasilija pustiti za pola sata, priča za Meduzu njegov brat Mihail.

Prema njegovim riječima, Vasilij je povjerovao, uzeo je studentsku iskaznicu i potvrdu o registraciji, nakon čega je otišao s policajcem u vojni ured za registraciju i novačenje Preobraženskog okruga. Tamo su mu odmah oduzeli sve osobne stvari i telefon, a potom ga odveli u ured i objavili: "Fakultet te je odbio, spremaj se, sad ideš u vojsku".

Tek navečer mladić je uspio kontaktirati svoju obitelj - nazvao je s tuđeg telefona i rekao da su oko šest sati navečer on i drugi momci izvedeni kroz stražnji ulaz vojnog ureda i odvedeni negdje, a da će ujutro regrutna komisija komunicirati s njima.

Kasnije se pokazalo da su mladi ljudi odvedeni na glavno zborno mjesto moskovskog vojnog ureda za registraciju i novačenje. U pauzama između predaje dokumenata, liječničkog pregleda i ostalih faza postupka svi su sjedili u velikoj dvorani i gledali ratne filmove. Mihail je imao pristup bratovom osobnom računu na web stranici sveučilišta, što je već samo po sebi upućivalo na to da on studira. U subotu je naručio potvrdu, ali na nju se mora pričekati barem do ponedjeljka. Stoga je o situaciji ispričao svojim prijateljima, a oni medijima i aktivistima za ljudska prava.

 

Sl

jedećeg dana, Mihaila je kontaktirao šef sveučilišnog odjela za mobilizaciju. Situaciju je nazvao "izvanrednom" i stoga pripremio potrebnu potvrdu u pola dana. Ali, dežurni službenik u vojnom uredu za registraciju i novačenje, gdje je Vasilij prvobitno odveden, odbio je uzeti taj dokument, rekavši za potvrda da "nije uredna".

A po Mihailovim riječima ova je napravljena "prema obrascu, sa svim pečatima i potpisima". Tada je Vasilijev brat prema savjetu odvjetnika nazvao moskovsko vojno tužiteljstvo i još neke nadležne institucije. Navečer ga je kontaktirala pomoćnica zastupnice Državne dume Ksenija Gorjačeva i ponudila mu da u ponedjeljak, 5. prosinca, pošalje Vladi neku vrstu "telegrama" kako bi se ubrzano riješila situacija.

U nedjelju je Vasilij nekoliko puta kontaktirao svoju obitelj. Ujutro je rekao da su ročnici prošli liječničku i završnu komisiju, počeli su im izdavati uniforme, a prema večeri trebali bi biti poslani u vojnu jedinicu u Vladimirskoj regiji. Ali na kraju je sve odgođeno za jedan dan.

Kada je napokon bilo moguće kontaktirati Vasilija, brat mu je na preporuku aktivista za ljudska prava rekao da stalno ponavlja svima da je on student i da ga ne mogu pozvati u službu. “Jer kad se čovjek ne opire, odvedu ga - i to je to”, pojašnjava brat Vasilij u razgovoru za Meduzu. Prema njegovim riječima, Vasilij je upravo to učinio na zbornom mjestu, što je "imalo učinka".

"Bez toga, u načelu bi mogao biti poslan u postrojbu već sutra”, zaključuje Mihail. Ujutro 5. prosinca, Vasilijeva majka sastala se s tužiteljem u vojnom tužiteljstvu 231. garnizona. Rekao joj je da ponovno odnese Vasilijevu potvrdu. Ovaj put je odmah prihvaćena. Istog dana, Vasilij je napisao poruku bratu da je već vraćen u vojni ured, da su mu vratili sve stvari i propisali kaznu od tri tisuće rubalja, navodno zato što se nije pojavio na dnevnoj prozivci, iako se ispostavilo da tamo nije ni morao biti. Vasilij je svejedno to potpisao i dopušteno mu je da ide kući. Obitelj, prema riječima njegova brata Mihailu, ne planira podizati nikakvu tužbu.

Priča četvrta: ‘Rekli su da im ne treba sudski poziv da me zadrže ovdje‘

Popodne 15. prosinca 25-godišnji konobar Danil Panov vozio se na posao. Izašao je na stanici metroa Smolenskaja. Na putu do radnog mjesta primijetio je patrolno vozilo. Sustigavši ​​Danila, ono je naglo stalo, a iz auta je izašao policajac i zatražio od njega "dokumente".

“Pokazao sam mu putovnicu iz svoje ruke. Ali, on ju je uzeo, pogledao datum rođenja i odmah je stavio u džep. Tada je rekao da sam vojno sposoban i da idemo u vojno-prijavni ured da razjasnimo okolnosti. Pitao sam na temelju čega i tražio da mi pokaže papire. Na to je policajac odgovorio: “Sjednite, inače ćemo primijeniti silu, a u izvješću ćemo napisati da ste pružali otpor”, prisjeća se sugovornik Meduze.

Danilu nisu oduzeli telefon, pa je iz patrolnog automobila odmah objavio na Instagramu da ga odvode u vojsku. Odveden je u vojni komesarijat Tverske oblasti. Zaposlenici mu tamo nisu odgovarali na pitanja, samo su se nasmijali i rekli da će mu "sada sve reći".

“Rečeno mi je da ih ne zanima gdje sam prijavljen, da im ne treba sudski poziv da me zadrže. Kao, uhitila me policija na ulici, pa nemam pravo otići. I da će me nakon liječničkog pregleda registrirati, dati mi putovnicu i pustiti me”, kaže Daniil.
Na liječničkom pregledu Danila je prvo pregledao kirurg. “S praga sam već rekao da imam hemoroide trećeg stupnja, protruziju spinalnih diskova složenog oblika i pokidane ligamente na nozi, zbog čega povremeno hodam sa štapom. Ali, kod sebe nisam imao nikakve potvrde tih dijagnoza, a kirurg je u moj osobni dosje stavio - kategorija "A", što znači sposoban. Kod terapeuta sam rekao da ponekad imam napade apneje u snu. Upitao me: ‘Imate li kakve dijagnoze?‘ Odgovorio sam da nemam napismeno kod sebe. ‘Dobro!‘, samo je dodao."

Prema Danilovim riječima, tijekom navodnog pregleda liječnici su ga vrijeđali zbog ofarbane kose, piercinga u nosu i tetovaža (ima ih četrdesetak - op. Meduze) i smijali se što su u vojsku poslani i “još bolesniji”. Nakon toga je odbio daljnji liječnički pregled. Potom je u ured pozvan vojni komesar, koji je, prema Danilovim riječima, dugo vikao na njega, psovao i čak mahao stolicom, da bi na kraju izjavio da bi ga, “da se njega pita, smjesta unovačio".

Zajedno s Danilom, u vojnom uredu bila su još četiri mladića. Nakon liječničkog pregleda svi su, kaže Meduzin izvor, zadržani u zatvorenom uredu oko sedam sati, gdje su bili prisiljeni potpisati vojne iskaznice. Zaposlenici vojnog ureda, prema Danilu, zaprijetili su da će, ako ništa ne potpišu, biti poslani u vojsku istog dana.

Nakon toga je započela sjednica regrutne komisije na kojoj su trojica ročnika potpisala vojne iskaznice, a Danil i još jedan mladić su to, po savjetu odvjetnika, odbili. No, nakon toga Danilu i tom drugom momku, koji nije potpisao vojnu iskaznicu, oduzeti su telefoni. Oko deset navečer ročnici su autobusima odvezeni na zborno mjesto. Oni koji su potpisali vojne iskaznice odmah su izvedeni iz autobusa. Danil i drugi mladić ostali su u njemu još oko dva sata.

"Do zadnjeg trenutka sam mu, tom drugom tipu, davao savjete od mog odvjetnika, tako da ni on nije ništa potpisao. Ali kad su nas konačno pustili iz autobusa bili smo razdvojeni. A dvadeset minuta kasnije, kako mi je rečeno, taj tip je pod prijetnjama sve potpisao. I ponavljao sam, kao mantru, da se ne slažem s odlukom regrutne komisije, da je želim osporiti na sudu i da je sve što se događa nezakonito. Zbog toga su vikali na mene i govorili da dok ne potpišem neću nigdje ići i bit će samo gore", kaže Danil za Meduzu.

Do pola tri ujutro držali su ga u zatvorenog uredu. Tada je čuo da je netko nazvao jednog od djelatnika na zbornom mjestu i rekao mu da ga pusti. “Kako sam mogao zaključiti, zvali su iz vojnog ureda za registraciju i prijavu - možda osobno vojni komesar. Iz nekog razloga, on je bio taj koji je izdao sve potvrde. Djelatnica koju je nazvao prišla mi je i pokušala me posljednji put prevariti. Rekla je da, ako potpišem vojnu knjižicu, dat će mi putovnicu i odmah me pustiti. Rekao sam joj da je moja putovnica u vojnom uredu. Još je nešto promrmljala, a onda me pustila”, prisjeća se sugovornik Meduze.

Četrdesetak minuta Danil je pješačio kroz snježne nanose do najbližeg supermarketa. Tamo mu je prodavač pomogao da pozove taksi do svoje kuće. Sada, po savjetu odvjetnika, ne izlazi na ulicu. U siječnju, nakon praznika, Danil planira uzeti svu medicinsku dokumentaciju kako bi potvrdio dijagnoze. No, prema njegovim riječima, i da je taj dan izašao vani sa štapom, ništa se ne bi promijenilo - nedavno je čitao kako su odveli momka koji ne vidi na jedno oko.

Prema Danilovim riječima, 19. ili 20. prosinca njegovi bliski prijatelji otišli su u vojni ured s uputom odvjetnika, kako bi saznali što se dogodilo s njegovom putovnicom i mobitelom. No, tamo im je rečeno da Danil nikad nije bio u ovom vojnom uredu i da prvi put čuju to ime. Dana 26. prosinca i Danilov odvjetnik otišao je u vojni ured, ali ni on nije uspio ništa postići.

Možda bi doista samo Kafka mogao proniknuti u ove procese ruskih regrutacijskih centara i vojnih komisija...