Danas se u ciklusu o mitovima kapitalizma bavimo tvrdnjom: "Tržište je neutralno”.
Ovo je argument da je sustav onakav kakav želimo da bude, s pozadinskom idejom da je problem u tome kako se tržište koristi kao alat. “Trebamo više etike i morala”, kako kažu, pritom pogrešno shvaćajući sistem tržišta kao definiran ljudskim ponašanjem, u kojem naše djelovanje stvara samu strukturu. Ovakav tip epistemiološke zablude izvrsno predočava srž opće sociološke neupućenosti, ukrštene s dubokim neznanjem o dinamici sustava, piše Slobodna Dalmacija.
Zapravo, riječ je o manjku strukturalizma, kao pojma i koncepta, u javnoj svijesti. Ovaj termin predstavlja zapažanje da strukture oko vas utječu na to tko ste, što radite i zašto. Čak i ako ste potpuno i jasno svjesni strukture, i dalje ste vezani njome, od toga ne možete pobjeći. To jest, da konkretiziramo, tako je barem ako želite imati bilo kakvu vezu s normativnim društvom, a ne živjeti u džungli negdje u kućici na drvetu, svakodnevno tražeći hranu u opasnom okruženju.
Stoga ovome mitu valja pristupiti iz četiri kuta. Prvo i najočiglednije, struktura tržišne ekonomije je upravo to, struktura. Slikovitije – ali ne i metaforički – to je ploča za igru na kojoj svako ljudsko biće ima određene poticaje te mora imati određeni igrački mentalitet, i to iz vrlo jednostavno postavljenog temeljnog razloga, a to je da smo rođeni na planetu na kojemu se mora zaraditi pravo na život, i to prisiljavanjem na sudjelovanje u sustavu. Pravila su, pritom, jasno postavljena i nemate stvarnog utjecaja na njih, općenito govoreći.
Kada je riječ o nijansama ponašanja, kao što je negodovanje protiv navodno neetičkog, pohlepnog ili nehumanog ponašanja od strane agenata sistema, skloni smo alternativno vidjeti neke “naše” ljude koji lobiraju za promjene politike, kako bi pomogli zakonski regulirati sustav, što također daje iluziju da je promjena moguća na fundamentalnoj razini. I to je drugi kut koji treba spomenuti te najraširenija kritika društvenog, dosljednog i negativnog ponašanja; da su ljudi samo nemoralni i neetični, kao kukolj u žitu.
Ali nemoral zapravo, iz šire perspektive, nije neka vrsta subjektivne odluke, već nešto što sustav – izvan državnih zakona, koji su zapravo utemeljeni kao brana samim intrinzičnim poticajima sustava – nagrađuje. Kada stvarno zagrebete ispod površine, cijeli sustav je fundamentalno društveno nemoralan, jer u njegovoj ideologiji uvijek postoji metazahtjev za postizanjem socioekonomske prednosti nad drugima. Kada idete na razgovor za posao, tu ste kako biste izvukli što više novca od osobe koja vas intervjuira, dok je anketar tu da vam plati najmanji mogući iznos - jer to je poslovna igra. To je struktura. Isto je s turistima na koje lokalci, uslijed navike gledanja na tržišne sudionike kao “vozilo” ka profitu, gledaju samo kao na hodajuće novčanike iz kojih treba istresti što više novčanica, inače su “loši gosti koji malo troše”.
Odatle, kada znate da glavni izvršni direktori dobivaju 50 milijuna bonusa (ili već koliko), dok obični radnici jedva preživljavaju uz minimalnu plaću, ono za što se u takvom sistemu možete zalagati je samo pitanje stupnja nejednakosti. Naravno, možete pokušati lobirati kod vlade i stvoriti politiku za suprotstavljanje tim ekstremima, ali oni su i dalje samo ekstremi. Temeljna etika, načelo i nužnost tržišne strukture, kao i njezina potreba za strateškim iskorištavanjem, a time i poželjno zanemarivanje planeta i radnika, još uvijek je sistemski ugrađena.
Treća sistemska karakteristika koju treba spomenuti jest činjenica da je stvorio određeni poremećaj sustava vrijednosti i kulture ljudi, koji su, protekom međugeneracijskog vremena, zapravo počeli cijeniti opisane aspekte igranja i poziciju strateške prednosti. Moglo bi se čak reći, koliko god to morbidno zvučalo ili bilo (a jest), da su tako uzgojeni. Odu kući sa svojih poslova i uključe sportski prijenos na televiziji, tako dodatno oplemenjujući prevladavajući svjetonazor. U jednom trenutku, sve se zavrti oko pobjednika i gubitnika.
I konačno četvrto, a kao što je već bilo rečeno, sustav je bazno temeljen na cikličkoj potrošnji i gospodarskom rastu te iskorištavanju rada i resursa. Još jednom, ovo nisu pasivne ni subjektivne karakteristike. One su ukalupljene u sustav i nepromjenjive su sve dok on, kao takav, postoji, jer su umreženi zajedno, u međuodnosu povratne sprege. Promijeni li se bilo koji od tih atributa, mijenja se sam način na koji čitavi stroj sustavno funkcionira i, prema tome, sama struktura se mijenja, tako tvoreći neki novi organizacijski organizam koji se više ne zove kapitalizam.
Dakle, da sažmemo ovaj mit, koji se u osnovi oslanja na neodrživo ljudsko gledište o slobodnoj volji i neuspješnoj intuiciji o njoj: Mnogo je lakše pogledati svijet i reći svom egu, u našem individualnom identitetu, a time i ponašanju, da ga mi stvaramo i da ga možemo promijeniti, za razliku od spoznaje da smo ranjivi na običaje i tradiciju te rezultirajuće uspostavljene strukture, koje zapravo imaju veću moć nego pojedinac u kontekstu osobnog i grupnog preživljavanja. Dakle, struktura nije neutralna. Nijedna struktura nije neutralna po definiciji, unatoč tome što je takva vrsta razmišljanja široko raširena među aktivističkom zajednicom, dok žudi za čudesnim zakonodavstvom, protiv kojeg će se agenti sustava uvijek i bez kraja boriti.
Danas je među ljubiteljima teorija zavjera moderno strašiti se prijedlogom Klausa Schwaaba, predsjednika i osnivača Ekonomskog foruma, o tzv. Velikom resetu. Riječ je o ideji "sudioničkog" kapitalizma, koji je, nakon “progresivnog”, “kasnog”, “odgovornog”, “smežuranog”, “svjesnog” i ostalih predloženih kapitalizama, posljednja fantazija koja se, jasno, neće niti može ostvariti. Schwaab sugerira da bi se korporacije trebale orijentirati da poštuju interese svih sudionika (konzumenata, dobavljača, zaposlenika, dioničara i lokalne zajednice), a pritom ne maksimiziraju profit na njihovu štetu, dok svejedno, kao dugoročni cilj, stvaraju novu trajnu vrijednost. Istovremeno se, prigodno i prilično lakomo, zanemaruje da je osnovni strukturni poticaj samog kapitalizma maksimiziranje profita te se idealistički pretpostavlja da će korporacije zapravo djelovati u sukobu s vlastitim interesima.
Jasno, riječ je o apsolutnom nonsensu, a ako stvarno pretpostavimo uklanjanje maksimiziranja profita iz sistema; onda više ne pričamo o kapitalizmu. Svakako je lijepo i korisno da se na visokodužnosničkim pozicijama stvara svijest o visokoj stopi nefunkcioniranja sistema i potrebi za hitnim promjenama, ali isto tako zabrinjava što granice dijaloga uvijek završavaju kod riječi “kapitalizam”. Ta iracionalna i manična želja za održavanjem trenutnog sistema priječi spoznaju da čitav problem zapravo leži u njegovoj strukturi tj. osnovnoj mehanici samog sistema. Parola „Želimo promijeniti svijet – al ne i kapitalizam!“ je infantilna, paradoksalna i već blago iritantna.
Čak i u duboko progresivnom području, kao što su pokreti postoskudnosti (teoretska ekonomska situacija u kojoj se većina roba može proizvesti u obilju uz minimalan potreban ljudski rad, tako da svima postane dostupna vrlo jeftino ili čak besplatno) ili odrasta (stremljenja smanjenju umjesto rastu gospodarstva, uz korištenje manje svjetskih resursa), također primjećujemo ovo metamagično razmišljanje; da je moguće na neki način evoluirati iz sustava ili stvoriti “svjesni kapitalizam” te tako postići postoskudnost i odrast. Ovo je, jasno, jednostavno poricanje temeljne arhitekture sistema, budući da kapitalistička struktura nema ugrađene senzore za registrirati obilje. Ako obilje postoji, nema se što iskoristiti. Nema ničega što bi stvorilo posao, jer samo neučinkovitost to čini. S druge strane, uspješnost tržišne ekonomije temelji se na rastu BDP-a i povećanju potrošnje; toliko o odrastu u (uspješnom) kapitalizmu.
Sve ovo je zato što je, po definiciji, tehnička učinkovitost (funkcionalno i efikasno rješavanje i uklanjanje problema na način da se oni ponovo ne generiraju te da sami postupak ne uzrokuje problematične nuspojave) u suštoj suprotnosti od tržišne učinkovitosti (rukovanje problemima na način da postupanje donese maksimalan profit, pri čemu se na granjanje budućih novih problema gleda blagonaklono jer će se nekad i na njima moći zaraditi). Ovo nije mišljenje, već strukturna stvarnost. To je ono što kapitalistički stroj radi – detektira probleme ili silom marketinga stvara umjetne potrebe na kojima se mogu okrenuti nekakva sredstva. Ako nema problema, nema ni zarade.
Što se tiče općeg ponašanja, što ste brižniji i zabrinutiji za okoliš i društvo, to će brže vaše poslovanje propasti zbog dinamike konkurentske mreže koja je dobro raširena. Ako, pak, pokušate zakonski propisati takve politike, samo je pitanje vremena kada će taj zakon propasti i biti uklonjen od strane druge administracije koja je lojalnija tržišnoj religiji. Struja sistema će na kraju pobijediti, čak i ako će trebati godine da nagrize bilo kakvu naizgled čvrstu barijeru. Dakle, sav aktivizam temeljen na “šminkanju kapitalizma” unaprijed je osuđen na propast. Pokreti vezani uz klimatske promjene, pokreti protiv onečišćenja, građanski pokreti i pokreti za ljudska prava, iako mogu postići poboljšanja, ona će vjerojatno biti privremena i imat će duboka ograničenja.
Recimo, prosvjedi farmera u Nizozemskoj ovog ljeta. Vladin prijedlog je bio da se prepolovi broj stoke u zemlji u pokušaju da se ograniči zagađenje koje sa sobom nosi jedan ovakav agresivan model poljoprivrede. Međutim, uvođenje sveobuhvatne ekološke reforme podrazumijevao bi – u monetarnon smislu (koji je opće mjerilo svega) – pad standarda te kratkoročno prouzročio negativne socioekonomske efekte. A budući da kapitalizam počiva na postulatima obrnutim od planske ekonomije, bilo kakvo dugoročno planiranje, naročito ako uključuje drastično smanjenje stope opće eksploativnosti, shvaća se kao napad na samoopstojnost, i samog sistema, i ljudi koji su njegov integralni dio.
Dakle, neovisno o tome što će nizozemska agrarna politika – koja je dosad bila megauspješna – uskoro donijeti pad proizvodnosti zbog prekomjernog maltretiranja ekološkog potencijala, pojačati ekocid i ubrzati klimatsku krizu, promjena kursa se opstruira jer bi bila “neprofitabilna” i ostavila mnoge bez posla, a tako i socijalnog opravdanja za preživljavanje. Paralelno s ovakvom stvarnošću stalne prijetnje krize i neodrživosti, Nizozemska je – nije lako povjerovati – zemlja s najvećom nejednakošću u bogatstvu na svijetu, koja se, aktivističkim pothvatima poput prosvjeda farmera, nastavlja održavati na životu.
Upravo kao što to, kada se radi o njegovoj samoopstojnosti, čini i ne-neutralni kapitalizam.