Francuska i Njemačka dvije su europske kulture koje je teško usporediti, a kamoli izmiješati u jedno, no to je uspjelo u Strasbourgu, prekrasnom gradu na sjeveroistoku Francuske, na lijevoj strani Rajne tik uz njemačku granicu. Jedan od najstarijih europskih gradova koji korijene vuče još od Kelta, danas je simbol ujedinjene Europe u kojem se nalaze Vijeće Europe, Europski sud za ljudska prava i Europski parlament.
Ovo potonje bio je razlog mog odlaska u francuski grad s oko 300 tisuća stanovnika. Zahvaljujući Europe Direct centru Korčula i nadolazećim izborima za Europski parlament koji će se u Hrvatskoj održati 9. lipnja, kao novinarka Radija Korčule prisustvovala sam zadnjoj plenarnoj sjednici Parlamenta u ovom sazivu s još deset novinara iz Lijepe naše i 600 novinara iz Europe.
Na dinamično trodnevno putovanje krenula sam iz prekrasne zračne luke Split za parišku zračnu luku Charles de Gaulle. Prilikom slijetanja dočekale su nas neugodne turbulencije, a onda još neugodnija gužva konfuznog pariškog aerodroma. Nekako smo uspjeli naći izlaz do brzog TGV vlaka za Strasbourg, a kad kažem brzi, to zaista i mislim. Posjetiteljima iz jugoistočne Europe uvijek je neobično doživjeti na visokoj razini organizirani prijevoz vlakom koji juri nevjerojatnih 320 kilometara na sat, a nudi udobnost i zanimljiv pogled na beskrajne zelene i žute francuske ravnice. Brzinu kojom smo se vozili doživjeli smo tek kad bi susreli vlak iz drugog smjera, nekoliko sam puta ostala bez daha od siline jurećeg vlaka u prolazu, a tome svjedoči i činjenica da smo za manje od dva sata bili u Strasbourgu koji je od Pariza udaljen oko 400 kilometara.
Kaos strazburškog gradskog prometa osjetili smo odmah prvog dana, tzv. rush hour u Strasbourgu traje cijeli dan, Uber i Bolt su iznenađujuće skupi, kasnije ću doznati da je tako i s drugim uslugama, a taksisti ne znaju ni riječi engleskog, kasnije ću doznati da je tako i s drugim uslugama. Ako ste bolje organizirana osoba od mene, jeftinije je i brže koristiti odlično organizirani javni prijevoz, tramvaji izgledaju kao moderni vlakovi iz budućnosti, a određene linije autobusa su za one koji su na bilo koji način povezani s radom Parlamenta besplatni. Osim toga, neprestane prometne gužve u prvi plan su izbacile bicikliste kojih u Strasbourgu ima na tisuće i glavni su igrači svih prometnica. Naučena na dokoni šetalački, otočni život, nisam vodila računa na biciklističke staze pa mi je od njihovog bjesomučnog upozoravanja trubom ili zvonom dolazilo da se bacim u Rajnu kako bih se spasila.
Europski parlament priča je za sebe. Monumentalnost pet staklenih zgrada od kojih se neke renoviraju od 2023. godine, a koje su međusobno povezane mostovima, teško je opisati riječima. Većinu posla europarlamentarci odradit će u Bruxellesu, no u Europskoj četvrti, u okrugu Wacken, u glavnoj zgradi Parlamenta nazvanoj po nekadašnjoj francuskoj zastupnici Louise Weiss, najmanje 12 puta godišnje održat će se plenarno zasjedanje u trajanju tri do četiri dana. Dolaskom europarlamentaraca živnut će cijeli grad, a posebno će profitirati taksisti i noćni barovi i klubovi. I jednima, i drugima, ostavila san sve što sam imala.
Nakon registracije, press iskaznica otvara sva vrata Parlamenta, a ima ih na stotine, tijekom tri dana izgubila sam se bezbroj puta. Prilikom zasjedanja, parlamentarci se obraćaju kolegama na materinjem jeziku što nije nikakav problem budući da svako mjesto za praćenje zasjedanja ima slušalice sa simultanim prijevodom na jednom od 27 jezika zemalja članica. Iako će vam zasjedanje Europskog parlamenta zvučati dosadno, zapravo je baš naprotiv, više izgleda kao zajedanje našeg Sabora, od prepucavanja, uzvika, aplauza do žestokih svađa i drugih vrsta emocionalnih obraćanja. Posebno me se dojmio treći kat, odnosno press floor koji je san svakog novinara. Sve vrste multimedije dostupne su na upit, unaprijed možete rezervirati diktafon, kameru pa čak i šminkanje za vaš razgovor s parlamentarcima, a mi smo imali priliku intervjuirati brojne hrvatske zastupnike poput Romane Jerković, Tomislava Sokola, Predraga Freda Matića, Biljane Borzan, Karla Resslera, susreli smo i Dubravku Šuicu iz Europske komisije i mnoge druge.
Ipak, najnapučenija prostorija Parlamenta je prostorija za pušenje u prizemlju. Kako ćete reći da ste iz Balkana bez da kažete da ste iz Balkana – pušite u staklom ograđenoj, tijesnoj i zadimljenoj prostoriji za pušenje. Tamo sam susretala uglavnom Grke, Talijane, Hrvate i ponekog Francuza, a pepeljara bez dna je uvijek bila dupkom puna. To je ujedno i jedino mjesto u Strasbourgu gdje smo mogli pušiti u miru bez da se smrzavamo vani, na hladnoći.
Kad smo kod klime, oglušila sam se na savjete prijatelja da uzmem topliju odjeću i naravno da sam požalila. Kraj travnja u Strasbourgu je poput najhladnije zime u Korčuli, u tri dana izmjenjivali su se sunce, kiša i hladan sjeverni vjetar, a sunce je zapadalo nakon 20.30 sati, do 22 sata još je uvijek relativno bio dan što je na nas južnjake djelovalo zbunjujuće.
Strasbourg je prekrasan grad, u to nema sumnje, na trenutke će vam se činiti da ste u nekom njemačkom gradiću ili čak austrijskom, a na trenutke da ste u francuskom. Još 1988. UNESCO je središte grada proglasio svjetskom baštinom, a kad ga posjetite bit će vam jasno i zašto. Šetajući kvartom Petite France u središtu grada s popločanim ulicama, riječnim kanalima i drvenim kućicama s restoranima i barovima osjećat ćete se kao u nekoj bajci braće Grimm, kao da će svaki čas iz kućice izaći patuljak, životinja koja govori ili zločesta vještica iz Ivice i Marice. Impozantna gotička katedrala Notre Dame de Strasbourg sigurno će vas ostaviti bez daha. Iako je djelomično izgrađena u romaničkom stilu, većina katedrale pripada kasnoj gotičkoj arhitekturi, a visoka je 142 metra. Katedrala je izgrađena u 11. stoljeću, no obnavljala se i nadograđivala gotovo 500 godina, u njoj se nazali 18 metara visoki astronomski sat, jedan od najvećih na svijetu. Prepoznatljivo neugodni i neobični gotički izgled monumentalne katedrale prate i brojne legende. Jedna kaže da je sam vrag dojahao na konju kako bi se uvjerio da je Notre Dame tako lijepa kao što tvrde. Uvjerivši se, vrag se razljutio i odjurio bez konja čija sjena i dalje galopira oko katedrale stvarajući čudan vjetar koji neprestano mijenja smjer. Vjetar smo osjetili, no objašnjenje možemo pronaći u visini katedralnog tornja koji ga usmjerava dolje, prema trgu.
Bajkovitost središta Strasbourga narušit će vam tzv. "duge cijevi", vojnici i policija s puškama koji ozbiljni i namrgođeni šetaju gradom još od terorističkog napada i pucnjave 2018. godine. Narušit će vam i cijene koje su za naš džep poprilično visoke, od hrane i pića do suvenira, no to nas nije spriječilo da obavimo shopping u poznatoj Galeriji Lafayette u kojoj možete pronaći dizajnerske marke odjeće, obuće, torbica, nakita i kozmetike, ali i nešto jeftinije brendove. Što se tiče suvenira, magnetići su uglavnom u znaku rode koje su zaštitni znak pokrajine Alsace čiji je Strasbourg glavni grad ili katedrale, javite mi ako nađete koji jeftiniji od 4 eura. Kao i u svakom gradu koji ga ima, i u Strasbourgu je najzgodnije poklone i suvenire potražiti u Primarku, ovaj strazburški se nalazi odmah pokraj zaista lijepog Place de l‘Homme de Fer, odnosno, glavnog tramvajskog čvorišta. Budući da mi štedljivost nije vrlina, u ogromnom sam Primarku uglavnom kupovala sebi, a za prijatelje sam izdvojila novce te sam im donijela magnetiće i domaće kolačiće i bombončiće iz brojnih autohtonih slastičarnica.
Ako me pitate što jesti u Strasbourgu, bez puno razmišljanja odgovorit ću vam Tarte Flambée na francuskom, odnosno Flammkuchen na njemačkom. Očekujete li neki nadmeni francuski spektakl, varate se, ovo tradicionalno strazburško jelo oduševit će vas upravo jednostavnošću. Radi se o izrazito tanko razvaljanom i hrskavom tijestu za pizzu premazanom vrhnjem te zapečeno s komadićima slanine. To je originalna verzija ovog tradicionalnog jela, no danas se nude i brojne druge verzije kao npr. s lososom, kozjim sirom i medom, gljivama pa čak i slatke verzije s jabukama i cimetom. Zbog jednostavnosti ovog jela, Strazburžani ga stoljećima nisu smatrali zanimljivim, a danas je nešto zbog čega se dolazi u ovaj šarmantni grad. Na svakom uglu nude se i slatki vafli s raznim dodacima koji me, iskreno, nisu oduševili, morat ću probati one poznatije, belgijske.
Francuzi nisu neljubazni koliko se zaista trude biti obraćajući vam se isključivo i samo na francuskom. Kad kažem da ne znaju ni riječi engleskog, to zaista i mislim, do te mjere da konobarica u restoranu nije znala što je "white wine", ne dajte da vas to oneraspoloži. Ono što sam također primijetila jest činjenica da je Strasbourg grad mladih, na cesti sam vrlo rijetko kad srela starije ljude, većinu stanovnika čine studenti ili mlade obitelji s djecom. Da nisam drugu večer naletjela na ekskurziju umirovljenika pred hotelom, mislila bih da je starijima zabranjeno živjeti u Strasbourgu. Većina restorana i kafića otvara tek oko 18 sati, a istražili smo i kakav je noćni život kojeg prate same pohvale. Pridružujem se pohvalama, detalje ćemo neki drugi put.