Dragovoljac Denis Šeler, koji se šest godina borio u Ukrajini kao pripadnik pukovnije Azov: Ti ljudi su među nama, šeću po Zagrebu, Splitu... I to nisu diletanti, nego jaki ruski igrači!

- U Ukrajini sam se osjećao sigurno. I u Hrvatskoj sam apsolutno siguran. Nisam ja naivac od jučer. Institucije rade svoj posao, i hrvatske i ukrajinske. Štite svoje građane. Dobivam puno informacija. Živim malo opreznije. Sveo sam kretanje na poznate lokacije gdje poznajem ljude. No na svaki napad ili prijetnju spreman sam odgovoriti u svakom trenutku. Ja sam ipak na svome - kaže Globusu Denis Šeler, hrvatski dragovoljac koji se šest godina borio u Ukrajini kao pripadnik pukovnije Azov u sastavu Ukrajinske nacionalne garde.

Tu postrojbu, osnovanu u proljeće 2014. u Mariupolju na istoku Ukrajine, Rusi nazivaju neonacističkom, a njezini su brojni pripadnici zajedno sa zapovjednikom Denisom Prokopenkom nakon nedavnog pada Mariupolja završili u ruskom zarobljeništvu. Nedugo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu Šelera su iz Moskve prokazali kao organizatora odlaska Hrvata u Ukrajinu te su zbog toga pozvali hrvatskog vojnog atašea na razgovor u rusko Ministarstvo obrane tvrdeći da se Azovu priključilo 200 hrvatskih dobrovoljaca. Šeler je odlučno odbacio takve optužbe. Iako je 2020. napustio Azov, on je u ožujku ove godine ipak otišao u Ukrajinu, odakle se nedavno vratio u Zagreb, gdje smo razgovarali u kvartovskom kafiću u zapadnom dijelu gradu.

Je li njegov oprez povezan s činjenicom da ruska tajna služba ima svoje ljude i u Hrvatskoj?

- Ima. I to dosta ljudi. Ruska tajna služba prisutna je u Hrvatskoj već jako dugo, i to ne s nekakvim diletantima, nego s jakim igračima. To budite uvjereni. Ti ljudi šeću po Zagrebu, Splitu... - kaže Šeler potvrđujući da među ruskim špijunima ima i hrvatskih državljana. Otkriva kako njegov odlazak u Ukrajinu u ožujku ove godine nije bio humanitarnog karaktera kao što su pisali neki hrvatski mediji.

- Dobrovoljno sam se javio u novoosnovanu postrojbu Azova u Kijevu. Iskreno, bilo je sa mnom još šest dečki iz Hrvatske. Mene i te dečke nisu koristili na liniji obrane. Budući da je postrojba bila u fazi ustrojavanja, odredili su me u drugu bojnu da pomognem zapovjedniku u obuci novih ljudi i, ako treba, ispunjavanju bojevih zadaća. Ali s obzirom na to da je u međuvremenu došlo još tih šest Hrvata, trebao sam i prevoditi, zbog jezične barijere - kaže Šeler pa nam daje odgovor na pitanje je li planirao ići na istok Ukrajine prema Mariupolju, gdje je glavna postrojba Azova odolijevala ruskim napadima sve do konačnog pada tog grada u kojem joj je godinama bila i glavna baza.

- U tom trenutku više nije bilo moguće probiti se do Mariupolja. Službeno sam se skinuo iz Azova 1. lipnja 2020. Sad se nisam htio vratiti, nego pomoći koliko mogu. Po dolasku sam im rekao da imam rok od mjesec ili mjesec i pol dana koliko mogu ostati, s obzirom na moj život u Hrvatskoj, od posla do obitelji. Očekujem prinovu - govori Šeler i dodaje da ne planira u idućim mjesecima opet ići u Ukrajinu. Od šestorice Hrvata koje spominje trojica su se vratila kući prije njega, a preostala trojica s njim.

- Nisam ih ja odveo u Ukrajinu. Sami su tamo došli, ali su se vratili jer su shvatili da to nije za njih. Ljudi dragi, u Ukrajini nije igra, tamo je ozbiljan rat. Kad pričam s nekim zapovjednicima obrane Vukovara - pogotovo s jednim od njih kod našeg prijatelja, na obali, pod smokvom - i kad im kažem koliko u Ukrajini traje granatiranje, oni su svi u šoku. U ožujku, kad sam bio u Kijevu, topničko granatiranje Irpinja i Buče trajalo je po pet-šest sati bez prestanka. To je priprema za napad cijele armije - kaže Šeler. Objašnjava kako se ruska vojska povukla iz tih mjesta u okolici Kijeva jer je naišla na snažan otpor i nije uspjela napraviti proboj do Kijeva.

- Postrojba u kojoj sam ja bio imala je, osim ljudi na liniji, svakoga dana još tisuću ljudi u pripremi, spremnih u svakom trenutku krenuti u borbu. I takvih je postrojbi bilo mnogo. I ja sam bio iznenađen brojem ljudi u Azovu. Kad sam krenuo tamo, očekivao sam da ću sresti 200 ili 300 ljudi koje sam i prije sretao u pukovniji. Prvi dan kad sam došao, zapovjednik tog novog Azova rekao mi je da imaju više od 1500 ljudi i da su smješteni na tri lokacije. Svakodnevno im je dolazilo 50-ak novih ljudi. Boraca ima, no pitanje je koliko njih ima ratno iskustvo jer nema vremena za obuku, a tko ode tamo bez ratnog iskustva, on je topovsko meso i ne živi dugo - ističe Šeler.

Napominje da je intenzitet borbi u Ukrajini jako velik i stoga su i ljudski gubici veliki. Kaže nam da ukrajinska vojska dobro stoji s osnovnim, lakim pješačkim oružjem, ali joj, s obzirom na dužinu fronte i broj postrojbi uključenih u vojne operacije, nedostaje aviona i protuzračne obrane te dalekometnog topništva. Što je nakon pada Mariupolja ostalo od Azova?

- Što se tiče pukovnije koja je u sastavu Nacionalne garde Ukrajine, osim ovog dijela koji je u zarobljeništvu, postoji u Kijevu patronažna služba koja se brine o ranjenima. To je originalni Azov. No nakon 24. veljače pojavili su se i drugi Azovi. Pukovnija Azov imala je puno veterana koji su se s vremenom skinuli i sad su se početkom rata ti ljudi dobrovoljno stavili na raspolaganje Ukrajini, a s obzirom na to da su se međusobno dobro poznavali, osnovali su Azov u sklopu ukrajinske vojske. To je također pukovnija koja djeluje u sklopu sila specijalnih operacija Ukrajine. Zapovjednici su joj ljudi koji su nekad zapovijedali Azov­om kao što su Andrej Bilecki, Maksim Žorin, Igor Mihaljenko Čerkas... Bizon, to mu je nadimak, koji je bio načelnik u originalnom Azovu, sad je zapovjednik druge bojne. Po brojnosti je ta postrojba veća od originalne. Oni su u sastavu ukrajinske vojske, ali koriste ime Azov jer su tu neki od ljudi koji su osnovali tu postrojbu. Ona je nastala iz grupe od 67 ljudi. Dio njih je i danas u originalnoj pukovniji. U ožujku sam bio u drugoj bojni i tad je u njoj bilo oko 2000 ljudi. Sad su formirali i treću bojnu. Imaju i svoje satnije u Zaporižju, Harkivu i jednu bojnu u Dnjipru - objašnjava Šeler.

Boris Arbanas/Cropix

Po njegovim riječima, Azov je danas, osim po svom imenu, specifičan po tome što je okupio mnogo iskusnih ljudi - časnika, dočasnika i vojnika - koji su ondje dobrovoljno. Nitko od njih, tvrdi Šeler, nije čekao poziv na mobilizaciju, nego su svi dobrovoljno krenuli i ne primaju nikakvu plaću od ukrajinske vojske, nego samo oružje. Otkriva kako je u novom Azovu vrlo malo stranaca, među kojima nešto Rusa, a Hrvata nema niti jednog, kao što ih nije bilo ni u Mariupolju. Ima li, pitamo Šelera, današnji Azov ikakvu neonacističku konotaciju?

- Pukovnija sama nema. Tvrdim da je od 2016. unutar pukovnije zabranjena bilo kakva nacistička simbolika. Stepan Bandera, na kojeg se pozivaju pripadnici Azova, nije nacist. To bi bilo kao da bi Hrvati rekli za Antu Starčevića da je nacist. On je bio ukrajinski nacionalist i zalagao se za slobodnu Ukrajinu koja je već tad bila dijelom Sovjetskog Saveza, protiv kojeg se borio poput, recimo, nekih naših emigranata, na primjer Brune Bušića, kojega nema nikakvog smisla povezivati s nacistima ili Antom Pavelićem - objašnjava Šeler.

Što misli kakva je sudbina zapovjednika originalne postrojbe Azova Denisa Prokopenka i njegovih suboraca koji su u ruskom zarobljeništvu?

- Redis. To mu je nadimak. Nadam se najboljem. Iskreno ne znam kakva mu je sudbina. Prilično je konfuzno bilo sve to oko predaje. Rusija ih sad ne može proglasiti teroristima i suditi im jer su zarobljeni na teritoriju Donecke oblasti, koja nije dio Rusije pa ruski sudovi tamo nemaju što tražiti, osim ako Rusija ne anektira to područje - govori Šeler. Jesu li, pitali smo Šelera, pripadnici Azova iznevjereni od ukrajinskih vlasti na čelu s Volodimirom Zelenskim?

- Sasvim sigurno jesu. U svakom slučaju. Kad sam bio u Kijevu, u drugoj bojni, pričao sam s Bileckim, prvim zapovjednikom Azova, i drugim dečkima. Već tad je bilo puno upitnika jer Mariupolj je pao u okruženje u roku od tri dana od početka invazije. Netko je s ukrajinske strane skinuo minska polja kroz koja su Rusi prošli. Herson je praktički predan bez borbe. Melitopolj, Berdjansk bez ispaljenog metka. Čudno je sve to, tim više što nije tajna da je jedini tko je od početka opsade Mariupolja pomagao Azovu bio general Kiril Budanov, načelnik obavještajne službe Ministarstva obrane. Ostali su svi, onako, ne znam... Bilecki govori samo o Budanovu - kaže Šeler i dodaje kako Bilecki nije bio na istoku Ukrajine, ali je išao na prvu liniju kod Kijeva, Buče i Irpinja.

Konstantin Mihalchevskiy/Sputnik/AFP

Šeler otvoreno iznosi i svoje mišljenje o ukrajinskom predsjedniku Zelenskom.

- Od prvog dana, otkako je izabran, nisam bio za njega. No još manje sam bio za bivšeg predsjednik Porošenka, koji je korumpiran i koji je sa svojim ljudima pokrao pola Ukrajine. Da u Ukrajini imam pravo glasa, ne bih sigurno glasao za Zelenskog. Iza njega stoji određena grupa oligarha koji pokušavaju ostvariti neke svoje interese. Zelenski je kriv što je Ukrajina sve ovo dočekala nepripremljena, i to ne samo zato što je poslije Nove godine ignorirao obavještajne podatke. To je počelo još 2019., kad je govorio da treba prestati pucati i zaustaviti rat te je ukrajinskim vojnicima na fronti u Donbasu zabranio da uzvraćaju vatru pa je na dijelu fronte u znak dobre volje odveo ukrajinske vojnike kilometar, kilometar i pol od pozicije po dogovoru sa separatistima da će učiniti isto. Međutim, separatisti su uskočili na napuštene ukrajinske pozicije. Njegova je politika od početka bila antiukrajinska. Sjećam se da mu je prošle godine rejting bio na nekih 20 posto. Na početku rata iznenadilo me da je on uopće ostao u Ukrajini. No on nije imao drugi izbor. Popularnost mu je jako pala, puno je njegovih zastupnika uhvaćeno u korupciji i izbačeno je iz parlamenta. Ne sviđa mi se njegov nastup, ali ga podržavam kao predsjednika Ukrajine, a na kraju rata svatko će biti dužan odgovoriti na neka pitanja i položiti račune - govori Denis Šeler.

Na pitanje je li Sjeverodoneck, u kojem se ovih dana vode silovite borbe, novi Mariupolj odgovara kako bi mogao biti. Daje i svoju procjenu daljeg tijeka događaja na ukrajinskim bojišnicama.

- Ja sam još u prosincu i siječnju govorio da nije uopće pitanje hoće li Putin napasti Ukrajinu, nego kad i gdje. Također sam tvrdio da Putinovi glavni ciljevi nisu ni Kijev ni Lavov, nego istočna Ukrajina, Donbas i koridor do Krima, od Hersona do Mariupolja. To je i postigao, ali cilj mu je još izaći na lijevu obalu Dnjipra cijelom njegovom dužinom. Tad eventualno može sjesti za pregovarački stol - kaže Šeler. Dodaje kako je očito da Rusi nemaju snage za osvajanje velikih gradova, Harkiva na sjeveru i Odese na jugu Ukrajine. Minimalan im je cilj, ističe, zagospodariti Luhanskom i Doneckom u administrativnim granicama tih pokrajina.

Predsjednik Zelenski kaže da je spreman na pregovore pod uvjetom da se ruska vojska povuče na pozicije na kojima je bila 24. veljače, na početku invazije. Koliko je realno da Rusi na to pristanu?

- Mislim da u ovom trenutku to nije realno i da neće biti još jako dugo - naglašava Šeler pa nam daje i odgovor na pitanje koliko bi rat u Ukrajini još mogao potrajati.

Konstantin Mihalchevskiy/Sputnik/AFP

- S obzirom na to da su ruske snage u napadu već više od tri mjeseca bez nekih velikih rotacija, mislim da će do sredine ljeta njihove oštrice biti prilično otupljene, barem što se tiče napadnih, ofenzivnih djelovanja oklopnih i mehaniziranih postrojbi. Za mjesec, mjesec i pol dana doći će do zamora materijala. Pitanje je sad koliko je ukrajinska strana uspjela prikupiti rezervi da može rotirati postrojbe, kako bi ljudi bili odmorni, kao i nabaviti oružja. Na obje strane bit će puno žrtava. Rusi nemaju snage za neki brzi proboj na cijeloj dužini i za osvajanja. Od velikog područja koje su krenuli napadati sad veličaju svoje uspjehe kod Sjeverodonecka, koji je gradić od 150.000 stanovnika. I oni mijenjaju retoriku svjesni činjenice da im vojska nije onakva kako su mislili i da im se resursi troše - ocjenjuje Šeler.

Upitan je i za hrvatskog državljanina koji je kao ukrajinski vojnik nedavno završio u ruskom zarobljeništvu. Šeler nam potvrđuje kako taj čovjek nema nikakve veze s Azovom, da je u Ukrajinu otišao u svom aranžmanu u jesen 2020. godine te se priključio ukrajinskoj vojsci.

- Jasno je svima da je u intervjuima koje je dao on rekao ono što je morao reći. Dobro je što je živ, što ga hrane, što je na toplom i ima mogućnost obavljanja osobne higijene. Mislim da ga drže u Donecku. Zbog svog imena i onoga što Rusi misle o meni, o dotičnom Hrvatu više neću ništa reći jer bilo kakvo dovođenja njega u kontekst sa mnom ne bi bilo dobro za njega - zaključuje Šeler, kojem je poznato da su trenutno još trojica Hrvata u ukrajinskoj legiji. To su, dodaje, dečki koji su nedavno otišli u Ukrajinu. Prije je, kaže, bilo puno teže ući u ukrajinsku vojsku, a sad svakakvi tipovi dolaze. Otkriva nam i je li zadovoljan odnosom hrvatskih političara prema ratu u Ukrajini.

- U načelu jesam. Mislim da smo u nekim stvarima otišli i korak predaleko. Slažem se s najvažnijim - da je hrvatska Vlada zauzela stav da je Ukrajina žrtva, da je Rusija izvela invaziju na suverenu državu i da se otvorila humanitarna pomoć za izbjeglice. Znamo da je poslano i oružje. Mislim da je tu trebalo stati, a ne ići dalje u konfrontaciju s Rusima jer ovo nije rat Hrvatske i Rusije - napominje Šeler.

Smatra da su šanse da se rat proširi izvan ukrajinskih granica sve manje jer Rusija za to nema resursa.

- Vidljivo je da je ta samoproglašena druga najjača vojska na svijetu bila samo veliki tigar na papiru. Mislim da na svijetu postoji barem pet ili šest vojski koje su puno više zaslužile titulu druge vojne sile svijeta. Putin je očito bolestan i njegovi potezi nemaju nikakve logike. On u tri mjeseca nije u stanju zauzeti tisuću kvadratnih kilometara u Donbasu. Kako bi on onda napao, recimo, Poljsku koja je članica NATO-a? - komentira za Globus Denis Šeler.