DUBROVAČKO ISKUSTVO JE KLJUČNO Procedure, postupci i metodologija Zavoda za obnovu Dubrovnika mogu biti „copy paste“ i u Zagrebu nakon potresa

Nakon što je Zagrepčane 22. ožujka izvan zora probudio potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru tijekom kojeg je ozlijeđeno 17 osoba, a život izgubila 15-godišnja djevojčica, počelo se razmišljati o sanaciji šteta. Dok mnogi ističu kako je ovaj potres bio najjači potres u Zagrebu u posljednjih stotinu, pa i više godina, stanovnici Dubrovnika pa i dubrovačkog područja dobro znaju što znači nositi se s ovom prirodnom katastrofom.

Također, Dubrovčani su upoznati s procesom obnove nakon potresa, a u tom iskustvu i znanjima svakako prednjači Zavod za obnovu Dubrovnika koji je i osnovan nakon potresa u travnju 1979. Ravnateljica ZOD Mihaela Skurić otkrila je hoće li se Zavod uključiti u obnovu metropole.



- U ovom razdoblju neposredno nakon potresa, najvažniji je pregled objekata od strane građevinskih stručnjaka iz područja zidanih i betonskih konstrukcija za čiju koordinaciju je nadležan Ured za upravljanje hitnim situacijama u Zagrebu, koji je stoga putem Hrvatske komore inženjera graditeljstva uputio poziv svim statičarima. Nažalost, izvanredne epidemiološke okolnosti, ograničavaju mogućnost sudjelovanja na zagrebačke stručnjake, posebno za terenski rad, no znajući da je u Zagrebu i najveći broj istih, uz kolege sa Građevinskog fakulteta u Zagrebu, a posebno katedri za potresno inženjerstvo i zidane konstrukcije, uvjereni smo da neće biti većih organizacijskih problema u evidenciji šteta i pregledu konstrukcija oštećenih objekata, poručuje Skurić.

Ono što je prošao Dubrovnik, moglo bi itekako pomoći metropoli.

- Dubrovačko iskustvo je ključno za pomoć, jer se usudim reći da se na svakim prethodnim iskustvima najbolje uči. Tako da kad se radi o oštećenjima kulturne baštine, za naglasiti je važnost arhitektonskog snimanja i dokumentiranja svakog objekta, kako bi se mogle analizirati slabosti te usmjeriti obnovu na kritične dijelove. Vezano za samu metodologiju obnove, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu ima potrebno stručno znanje za praćenje obnove sukladno najvišim konzervatorskim standardima, no najveći izazov će biti onaj financijske prirode, objašnjava sugovornica te nastavlja:



- Razlika u odnosu na Dubrovnik prije svega je u širem rasponu tehnoloških mogućnosti obnove zidanih građevina, koje proizlaze iz činjenice da su pročelja, za razliku od većine dubrovačkih zaštićenih objekata, žbukana. To znači da ispod vidljivih završnih slojeva žbuke postoji mogućnost ugradnje lamela, užeta i mreža od staklenih ili karbonskih vlakana, kako bi se ojačale cijele plohe zidova. Mi smo ograničeni na injektiranje zidova i ugradnju zatega, kako bi kamena lica ostala vidljiva, dodaje Skurić.

Na pitanje je li bilo službenih upita kolega iz Zagreba, Skurić je odgovorila:

- Upit iz Zagreba nismo dobili, no to ne znači da u vremenima pred nama, kad se za to steknu uvjeti s obzirom na koronavirus, nećemo biti spremni pomoći Zagrebu u okviru svojih mogućnosti, zaključuje Skurić.

Građevinski inženjer Božo Letunić od 1974. do 1994. bio je na čelu Zavoda tako da posjeduje golemo iskustvo kada je u pitanju obnova nakon potresa.

- Smatram da se model pristupa obnovi Zagreba treba osnivati na zakonu kao što je onaj donesen nakon 1979. za Dubrovnik. Stručno-savjetodavna komisija Saborskog Odbora za obnovu Dubrovnika kao prvi stup je potpuno neovisno donosila odluke nakon istraživanja i prijedloga obnove povijesnih objekata, a Saborski odbor za obnovu Dubrovnika i Savjet Zavoda za obnovu donosili su programe, prioritete, financijske odluke - bez mogućnosti utjecaja dnevnopolitičkih igara. Slično bi se moglo napraviti i za naš Zagreb jer je on isto kao i Dubrovnik od gradskog, županijskog, nacionalnog i svjetskog značaja. Gledajući ono što vidimo na televiziji, ovaj potres u Zagrebu je jako sličan, gotovo identičan dubrovačkom. Došlo je do tri vrste oštećenja: prvo - klizanje krovova, drugo - zabatni zidovi koji su izbacivani i treće, došlo je do odvajanja fasadnih konstruktivnih zidova od unutrašnjih konstruktivnih zidova, uspoređuje Letunić.



Građevinski inženjer napominje koji će grupa stručnjaka morati sudjelovati u obnovi.

- Zavod za obnovu Dubrovnika je nakon potresa 1979. angažirao geomehaničare, seizmologe, statičare, arheologe, arhitekte, povjesničare, povjesničare umjetnosti, urbaniste, psihologe, sociologe, pravnike, ekonomiste, građevinare… Dakle, brojne struke bit će potrebno angažirati i u Zagrebu u jedan i više multidisciplinarnih i interdisciplinarnih timova. Jedno je popravljati krovove, žbuke, pregradne zidove, drugo je protupotresno zaštiti, obnoviti i restaurirati, a treće je mijenjati i to mijenjanje će izazvati najviše kontroverza. Procedure, postupci, korištena metodologija Zavoda za obnovu Dubrovnika mogu biti „copy paste“ i u Zagrebu, dodaje građevinski inženjer.

Dok je u Dubrovniku dominantan kamen, u Zagrebu to nije slučaj.

- Dubrovnik je imao sreću da se kamen mogao upotrijebiti u nošenju cijele konstrukcije i prenošenju horizontalnih sila sa diska na zidove. Dubrovnik je imao tu prednost da se u kamen mogao ubaciti anker ili šaraf i da se zidovi i stropovi povežu u jednu cjelinu. Pitanje je koja će se protupotresna rješenja, obzirom na trošnu ciglu prihvatiti za obnovu Donjeg grada Zagreba. Drugi problem su nekontrolirana bušenja i izmicanja prizemnih zidova kafića, restorana, trgovina, što je povećalo razaranja i imat će utjecaja na rješenja obnove. Ipak, optimista sam, imamo znanja, iskustva graditelja i restauratora i čar srednjeeuropskog Zagreba će se sačuvati. I prisjećam se, Dubrovnik nije imao žrtve, dok će potres u Zagrebu ostati obilježen gubitkom mladog života, kazuje Letunić.



Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić rekao je da će Vladi predložiti formiranje zajedničkog radnog tima radi hitne izrade zakona o sanaciji. Zagrebu, ponajprije jer po sadašnjim zakonima građani kojima su oštećeni objekti u potresu imaju pravo na odštetu u visini od samo pet posto utvrđene štete i to samo oni čiji su objekti pretrpjeli oštećenja veća od 60 posto, dok se naknada za nelegaliziranu ili već osiguranu imovinu ne može podnijeti.

- Dubrovnik se obnavlja po Zakonu o obnovi, ali bez sudjelovanja Županije i Republike Hrvatske (osim dobivenih sredstava po natječajima putem Ministarstva kulture kao i svi u Hrvatskoj, bez obzira na potres). Naime, u prošlom mandatu (2014. godine) Gradsko vijeće Dubrovnika i Sabor RH su izglasali izmjene Zakona o obnovi Dubrovnika koji je bio donesen 1999. godine. Zakon o obnovi Dubrovnika iz 1999 godine je predviđao da citiram:



„Republika Hrvatska, Grad Dubrovnik i Dubrovačka-neretvanska županija osiguravaju u svojim godišnjim proračunima, razmjerno postotku svojih osnivačkih udjela (55 posto,35 posto, 10 posto), u skladu sa godišnjim programom obnove spomeničke cjeline, sredstva za rad Zavoda i snošenje troškova:

- geoloških, geomehaničkih, konstruktorskih i drugih istraživanja koja prethode sanaciji građevina i prostora unutar spomeničke cjeline,
- seizmičkog jačanja građevina unutar spomeničke cjeline,
- izgradnje i saniranja komunalne infrastrukture spomeničke cjeline,
- izrade studija programa,projekata,tehničke i druge stručne dokumentacije u fazi pripreme. Sredstva iz stavka 1.ovog članka doznačuju se na račun Zavoda.“
                                          
- Zakonom iz 2014. ovaj članak se ukida te se posljedično ukidaju sredstva. Predviđalo se da se sva sredstva za gore navedeni članak 43. osiguraju polovicom sredstava DPDS od zidina. Taj novi članak o osiguranju sredstava DPDS Ustavni sud je poništio i sada je obnova stala. Ovakvim rješenjima iz 1999. moglo se pristupiti statičkoj sanaciji (što je opća i javna potreba) i to je osnovni zadatak, a koji parket, pločice, kakve instalacije, što i kada restaurirati je briga vlasnika bilo Crkve, Grada, države, poduzetnika, pojedinca, nabraja Letunić te dodaje:



- Mislim da bi u operativnom smislu, trebalo ustrojiti sličan zavod za obnovu u Zagrebu sa svojim izvornim sredstvima za pripremu dokumentacije, istraživanje i izvornim sredstvima za statičku sanaciju. Jer, ni Grad, ni Županija, ni država ne mogu i neće ulagati u tuđu imovinu, zakonom bi taj problem riješili i ono što je najvažnije, osigurali da se objekti zadrže u svom volumenu s interventnim sanacijama. Najvažnije je da zavod nosi statičku sanaciju i da koordinira i donosi prioritete putem svojih organa upravljanja, on će imati ograne upravljanja - grad, županiju i Sabor te će donositi prioritete. Kroz zavod bi se trebali dogovarati prioriteti, ulaganje za statistiku te da se osmišljavaju rješenja za konačno dovršenje objekata. Jer, ne mogu klasični organi uprave to raditi, ne mogu to raditi ministarstva, ne mogu to raditi postojeća ministarstva jer oni imaju svoje druge dnevne zadatke, zaključuje Letunić.