StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetObljetnica krvavog proljeća 1915. godine

Dubrovčani su stoljećima dijelili suživot s Armencima na Bosporu, tko su njihovi intelektualci porijeklom iz Sebaste, grada Svetog Vlaha

Piše Vinicije Lupis
28. travnja 2022. - 13:47

Svake godine 24. travnja komemoriramo najstrašniji neosuđeni genocid dvadesetog stoljeća izvršen nad Armencima u sutonu Osmanskog Carstva. Armenski genocid značio je konačno uništavanja Armenaca u njihovoj domovini u kojoj su živjeli preko 4.000 godina

Ostatci armenske zajednice

Sveti Vlaho Armenac, više od tisuću godina povezuje Dubrovnik i Dubrovčane čudnim i neraskidivim vezama, pa tako se više od jednog stoljeća u Carigradu nalazilo društvo sv. Vlaha oko kojeg su se okupljali Dubrovčani. Nedavnim posjetom carigradskoj armenskoj zajednici, evocirao sam brojne uspomene koje vezuju taj grad i krvavo proljeće 1915. godine, ali i nas Hrvate, koji smo stoljećima dijelili suživot s Armencima i Grcima na Bosporu. Obilazeći Carigrad svugdje su vidljivi ostatci nekada cvatuće kršćanske armenske zajednice. Na prostranom bulevaru pokraj trga Taksim, koji je inače izgrađen na mjestu armenskog i katoličkog groblja, nalazi se još sačuvana kuća iz koje je 24. travnja 1915. odveden najveći armenski skladatelj Komitas(1869. –1935.) u sigurno smrt, ali je zauzimanjem diplomata i turskih intelektualaca bio oslobođen. Do konca svog života od posljedica mučenja i strahota koje je vidio, pomračenog uma živio je u francuskom sanatoriju. Skladatelj Komitass jedan je od nacionalnih simbola armenskog naroda, kao i visoke kulture armenske zajednice ostvarene usprkos brojnim pokoljima, ograničenjima i Osmanskom Carstvu, kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada je svaki 18-i građanin Carstva bio Armenac.

image

Konak kotel – zgrada iz koje je skladatelj Komitas odveden u genocid 2. 4. 1915. godine.

Nedaleko kuće u kojoj je živio armenski skladatelj Komitas, donedavno je bilo sjedište armenske izdavačke kuće Agos, koja se nedavno preselila u armenski katolički samostan. Ispred sjedišta Agosa ubijen je armenski novinar HrantDink (15. rujna 1954. – 19. siječnja 2007.). Na mjestu umorstva, gdje je pet sati ležalo tijelo ubijenog Hranta Dinka, postavljeno je spomen obilježje - natpis u pločniku koji memorizira taj događaj. Nažalost, mi u Dubrovniku nismo imali niti snage, niti hrabrosti vidljivije memorizirati mjesto pogiblje fotografa Pava Urbana u Domovinskom ratu, na blizak način uobičajenoj metodologiji spomen obilježja žrtava holokausta.

image

Armenski skladatelj Komitas(1869. –1935.)

Tko je HrantDink koji potječe iz Sebaste, grada sv. Vlaha?

Bio je on glavnim urednikom od 1996. do 2007. i suosnivačem tursko – armenskih novina Agos, jedinih dvojezičnih u Turskoj. Inače, njihivo pokretanje pozdravio je armenski patrijarh Karekin II. Do osnutka Agosa armenska zajednica imala je samo dva lista na armenskom jeziku Marmara i Jamanak, pa je Agos otvorio nove kanale komuniciranja turskog društva s armenskom zajednicom. Vidljivost Armenaca u turskom političkom i kulturnom životu postala je veća poslije pokretanja Agosa, a u isto vrijeme pojačala je javnu svijest u Turskoj o armenskim pitanjima. HrantDink je kao čovjek dijaloga postao vođa armenske zajednice, a ujedno i poznata javna osoba u Turskoj. Pokrenuo je i mučno pitanje islamiziranih Armenaca i Turaka s armenskim porijeklom, kao i pitanje demokratizacije turskog društva. Urednička politika Agosa bila je usmjerena na pet glavnih točaka: protiv govora mržnje usmjerenih prema armenskoj zajednici u Turskoj, prikrivanja kršenja ljudskih prava i problema demokratizacije Turske, prenošenje armenskih vijesti, objavljivanje članka o armenskoj kulturnoj baštini i njezinom doprinosu Osmanskom Carstvu i suvremenoj Turskoj, kao i o unutrašnjoj kritici rada armenske zajednice. Bio je istaknuti predstavnik armenske nacionalne manjine na svojim povijesnim prostorima u Turskoj, i borac za manjinska i ljudska prava i zagovornik tursko – armenskog pomirenja. Javno je iznosio svoj stav o turskom negiranju genocida i primao prijetnje smrću turskih nacionalista, dok ga nije 19. siječnja 2007. ubio 17-godišnji turski nacionalist, pod sumnjivim okolnostima. Na sprovodu Hrant Dinka više od stotinu tisuća sugrađana je u znak protesta skandiralo: „Svi smo mi Armenci“, „Svi smo mi HrantDinik“.

image

Spomen obilježje ubijenom armenskom novinaru Hrant Dink (15. rujna 1954. – 19. siječnja 2007.)

Novinar HrantDinik nosio je sav teret postgenocidnog memoricida i kulturocida nad Armencima, koji toliko podsjeća na stanje duha hrvatskih zajednica na autohtonim prostorima u Srijemu i Boki. Paralaela s hrvatskom baštinom na prostorima gdje su autohtoni hrvati danas manjina je više nego očita. Odgojen je u armenskom protestanskom sirotištu Tuzla, gdje je upoznao i svoju buduću ženu. Sam je bio rastrzan stalnim nepravdama s kojim se susretao u životu, a bio je odgojen u institucijama armenske protestantske i armenske apostolske crkvene tradicije. Ovaj ljevičarski aktivist, prijatelj nobelovca Orhana Pamuka i romanopisca PerihanaMağdena, poput njih bio je izložen progonima zbog svojeg mišljenja. Dinkse pišući u Agosu, bavio posebno predrasudama, nepravdama i problemima s kojima je armenska preostala zajednica bila i danas je izložena. Prije svega to je diskriminacija i sustavnog i namjernog uništavanja armenske kulturne baštine.Bio je također izložen i kritikama, jer je bio hrabar ukazati na odgovornost Dönmea (islamiziranih Židova) u armenskom genocidu. Aktivan u raznim demokratskim platformama i organizacijama civilnog društva, HrantDink je naglasio potrebu za demokratizacijom u Turskoj i usredotočio se na pitanja slobode govora, prava manjina, građanskih prava i pitanja koja se odnose na armensku zajednicu u Turskoj. Bio je vrlo važan mirovni aktivist. 

image

Obiteljska grobnica Hayr Tatula Anushyana

U svojim javnim govorima, koji su često bili izrazito emotivni, nikada se nije suzdržavao od upotrebe riječi genocid kada je govorio o genocidu nad Armencima, izraza koji Turska žestoko odbija."Ako pišem o [armenskom] genocidu, to ljuti turske generale. Želim pisati i pitati kako možemo ovaj povijesni sukob promijeniti u mir. Oni ne znaju kako riješiti armenski problem ." Oštro se protivio politizaciji pojma genocid, za kojeg je smatrao da ima političko, a ne povijesno značenje i da tursko – armenske odnose treba izvaditi iz bunara dubokog 1915 metara. Agos je pomogao razvoju armenske zajednice, pokušao ga je učiniti demokratskim, oporbenim glasom Turske, glasom koji se koristio za obavještavanje javnosti o nepravdama počinjenim protiv armenske zajednice. Jedan od glavnih ciljeva novina bio je pridonijeti dijalogu između turske i armenske zajednice, kao i između Turske i Armenije. 

 

Sudjelovao u procesiji sv. Vlaha

Nažalost, Hrvati u susjednim zemljama nemaju intelektualca tog formata koji bi progovorio o problemima koji tište tamošnje hrvatske zajednice. HrantDink bio je borac protiv Antiarmenizma, odnosno poricanja armenskog genocida i armenske države, a to pitanje opterećuje nažalost i danas odnos Armenije i Izraela, i baca veliku sjenu na žrtvu židovskog naroda u istom 20.-om stoljeću. Izrael je dugo odbijao priznati genocid nad Armencima, uglavnom kako bi izbjegao narušavanje svojih odnosa s Turskom. Bivši predsjednik i premijer Izraela Shimon Peres nazvao je povijest armenskog genocida "besmislenom" i rekao da "odbacujemo pokušaje stvaranja sličnosti između holokausta i armenskih navoda. Ništa slično holokaustu se nije dogodilo. To je tragedija kroz koju su prošli Armenci, ali ne to nije i genocid.“No brojni izraelski intelektualci i organizacije u Izraelu također su poduprle poricanje genocida u Turskoj. Konkretno,  turski Židovi i azarbejdžanski Židovi poticale su poricanje genocida u Izraelu.  Usprkos svemu odbor Knesseta za obrazovanje, kulturu i sport priznao je genocid nad Armencima 1. kolovoza 2016., ali i dalje priznavanje genocida nad Armencima u Izraelu ostaje iznimno sporno pitanje pod jakim utjecajem azerbajdžansko-izraelskih odnosa, i ekonomskih interesa, koji priječe priznavanje prvog genocida u 20.-om stoljeću, te opskrbljivanje Azera u I. i II. Armenskom ratu u Artsakhu (Gorski Karabh) naprednim oružjem. Grijeh nečinjenja u armenskom genocidu ostao je teško breme danas na židovskoj zajednici i na tu tamnu koprenu je ukazivao HrantDink, ali s potrebom pronalaženja dijaloga, a ne produbljivanja koje se zbilo u armenskoj zajednici u Libanonu.

image

Hayr Tatul Anushyan u Sebasti/Sivasu s malobrojnom preostalom kršćanskom zajednicom

HrantDink bio je prijatelj Armenca koji je posljednji 2018. godine sudjelovao u procesiji sv. Vlaha, a to je bio pokojni HayrTatulAnusyan (1966. – 2021.), glavni tajnik Armenskog patrijarhata Turske i predsjednik Duhovnog sabora Armenskog patrijarhata, iznimnog kršćanskog intelektualcaiz Carigrada. Zaređen je za svećenika 2003. godine i obnašao je brojne dužnosti unutra armenske zajednice. Njegov život nosio je svo breme trauma postgenocidne armenske zajednice preostale na svojim djedovskim ognjištima u današnjoj Turskoj. HayrTatula imao sam čast upoznati u ljeto 2015. godine na posveti sv. Ulja u Libanonu i otvaranja muzeja armenskog genocida u Biblosu, u trenutcima brisanja armenske zajednice u Iraku i Siriji. Bilo je to vrijeme uništavanja spomen obilježja armenskog genocida na mjestu koncetracijskog logora u Deir Ez-Zoru. Ovaj logori smrti biti će dvadesetak godina kasnije predložak za nacističke i fašističke logore.Nažalost, svjetska javnost tada uopće nije reagirala na taj barbarski čin uništavanja mjesto pijeteta, koja je službeno izgrađeno 1991. godine, uz mauzolej posvećen žrtvama i muzeja stradanja. Grad je kasnije postao hodočasničko odredište za stotine tisuća Armenaca 24. travnja svake godine, nakon što ga je 2002. proglasio Katolikos Velike Kuće Cilicije Aram I. kao službeno mjesto hodočašća Armenaca.

HayrHrantAnushyan intelektualac s Bospora

Na blagdan sv. Vlaha 2018. armenski svećenik HayrTatulAnsshyan bio je u kratkom i neslužbenom posjetu u Dubrovniku, kao predstavnik Patrijarhata Armenske Apostolske Crkve u Carigradu. Tada se u neformalnom susretu sastao se s akademikom i uglednik hrvatskim povjesničarom fra Stjepanom Krasićem. HayrTatulAnushyan bio je lektorom dvojezične monografije ‘Sebasta – grad Svetoga Vlaha‘, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Stonu. Ogranak Matice hrvatske u Stonu u ime predsjednika Josa Stepića predao je primjerke monografije lektoru zapadnoarmenskog jezika iste i uglednom armenskom intelektualcu porijeklom iz Sebaste. Prilikom tog posjeta obišao je Riznicu, Dominikanski i Franjevački samostan i Crkvu sv. Vlaha. Isto tako u klaustru Dominikanskog samostana obišao je i armenski hačkar, podignut povodom 1700 godišnjice mučeništva Sv. Vlaha.Iste te godine u ljeto za blagdan Velike Gospe predvodio misno slavlje na groblju grada Sebaste/Sivasa i u privatnoj kući misio za malobrojnu armensku zajednicu koja je preostala poslije genocida.

image

Hayr Tatul Anushyan s bratom i autorom u dubrovačkom kazalištu Marina Držića 2. veljače 2018.

Uz predstavnike malobrojne armenske zajednice iz Sebaste/Sivasa, predao je dvojezičnu monografiju gradonačelniku Sivasa. Tada je zatraženo da se Armencima dopusti obnoviti barem jednu crkvu. Danas od svih kršćana u Sebasti preostala malena zajednica od 54 Armenca koji pokušavaju obnoviti barem jednu crkvu vam grada, a to je samostan Anapat poznat je i pod imenom SurpAstvatsatsinCharakhapan od Sebaste. Uz SurpAnapat nalazi se armensko groblje (prije genocida armensko gradsko groblje nalazilo se 10 minuta hoda južno od grada, no ono je uništeno gradnjom željezničke infrastrukture 1930.). Sadašnje armensko groblje, koje se nalazi nedaleko od crkve SurpAnapat i izvan ograde vojne baze, potječe iz 1940-ih godina. Niti jedna armenska grobnica nema sačuvani armenski natpis ni križ, i neke od grobnica su nedavno oskvrnute.

Proslavio se portretima Salvadora Dalija

HayrHrantbio je pokretač na krilu obnove armenske zajednice izdavačkih projekata, i to izrade enciklopedije armenskog slikarstva u Osmanskom Carstvu, monografija armenskog umjetničkog obrta, te popisivanja i proučavanja armenske kulturne baštine. Tako nastaje iznimno vrijedno djelo, koje se bavi sakralnom baštinom pokrajine Sebaste, gdje je zabilježen i grob sv. Vlaha i svi sakralni spomenici koji su od 1915. do danas uništeni ili pretvoreni u džamije. HayrHrantbio je i koautorom povijesti armenske fotografije u Turskoj, a prijateljevao je s jednim od najvećih svjetskih suvremenih fotografa- turskim Armencem Ara Gülerom Derderyanom (1928. – 2018.), zvanim i „Oko Carigrada“. Fotograf Ara fotografirao je brojne osobe 20. stoljeća, a proslavio se portretima Salvadora Dalija. Ara Güler smatrao je da fotografija treba pružiti sjećanje na ljude, na njihove živote, a posebno na njihovu patnju, a zaljubljenost prema svome rodnom gradu dijelio je s HayrHrantom, koji je bio pokretač brojnih kulturnih događaja i bio je profesorom u Katolikatu Velike Kuće Cilicije u Libanonu.

image

Ulaz u armensko gradsko groblje u carigradskoj četvrti  Şişli

Možda jedna od najvećih zadaća u borbi za očuvanjem armenske baštine u Turskoj je bio trenutak kada je Hay Tatuldana 19. rujna 2010. u crkvisv. Križa na Aghtamaru, predvodio misno slavlje prvi put poslije 95 godina. Crkva sv. Križa jedan je od najznačajnijih spomenika kršćanske arhitekture na svijetu. Od tada do danas, turske vlasti dopuste jednom godišnje svečanu liturgiju uz snažne sigurnosne mjere. Crkvu koju je u desetom stoljeću za armenskog kralja GagikaArdzunija sagradio arhitekt i kipar Manuel, poznat i po popravku crkve sv. Sofije u Carigradu, spasio je turski pisac i novinar Yaşar Kemal 1951. godine od planiranog rušenja turskih vlasti.

Iznimni intelektualac otvoren mladima i zadužen za armenski školski sustav unutar armenske zajednice bio je i župnikom u crkvi  SurpVarnatsu četvrti  Kadıköy, najbrojnijoj kršćanskoj zajednici u cijeloj Maloj Aziji, koja je bila česta meta vandalskih antiarmenskihgrafita. Posjetio sam grob nedavno preminulog HayrTatulAnushyana na armenskom gradskom groblju u četvrti Sisli. Uistinu,HayrTatul bio je simbol armenskog postgenocidnog društva i veliki intelekuaalc, koji je podupirao kulturu, a i iz čijeg udžbenika danas uče turski studenti na jednom od fakulteta turizma u Carigradu. Pokopan je u krugu obitelji, ne želeći biti pokopan u mauzoleju Patrijathata, nedaleko aleje armenskih velikana u Turskoj, koji su bili autori turskog alfabeta, himne, utemeljitelji mnogih disciplina i koji su usprkos genocidnoj traumi gledati u novoj realnosti mjesto za život na pradjedovskim ognjištima.

image

Fotograf Ara Güler Derderyan (1928. – 2018.)

Jedna od vrlina HayrTatula je bila želja da obilazi kršćanske zajednice po bivšoj Zapadnoj Armeniji (sadašnjoj Anatoliji), održava svjetlo vjere u preostalim kršćanskim zajednicama, bodri kriptokršćane i upoznaje mlade Armence sa preostalom kršćanskom baštinom, kao i sa Sebastomi kultom sv. Vlaha, kao i gradom iz kojeg potječe njegova majka. Po uzoru na Dubrovnik, HayrTatul obnovio je običaj puštanje golubica za važne događaje u armenskoj zajednici. Dubrovnik je imao tu prigodu da pred četiri godine na ulicama svog grada u procesiji vidi posljednjeg kršćanskog svećenika porijeklom iz Sebastei intelektualca s Bospora - HayrTatulaAsnushyana.Postgenocidno iskustvo ovih armenskih intelektualaca, od kojih je jedan ponovo povezao Sebastu i Dubrovnik, iznimno je dragocjeno, jer iz njega možemo učiti kako se boriti se za svoja manjinska prava i kako zaštititi svoju kulturnu baštinu, što je važno za Hrvate iz Boke kotorske. Carigrad je iznimno važan za dubrovačko i hrvatsko kulturno nasljeđe i mjesto je to susretišta brojnih kultura i civilizacija, a ovdje smo se kratko osvrnuli na armenski obol, povezan Sebastom i kultom sv. Vlaha.

17. studeni 2024 20:00