| EKIPA ‘JUTARNJEG‘ BILA JE COVID REDAR NA JEDNU NOĆ: ‘Ma tko si ti uopće!? Nemoj me zaj***, nisam u zatvoru!

Daj, nemoj me zaj... Pa nisam došao u zatvor. Otkud ti to da mi treba maska?, ljutito mi odgovara mladić koji je krenuo u toalet. Sekundu prije upozorila sam ga da se po prostoru ne može kretati a da mu usta i nos nisu pokriveni, piše Jutarnji list.

Objašnjavam mu tko sam i što mi je posao, ali to ga nije omekšalo. Umjesto toga, počastio me s par psovki.
"Uostalom, ja sam koronu već prebolio", kaže mi. Nije se testirao, nego je krajem prošle godine bio "bolestan kao pas". On je konobar, nastavlja, i u vrijeme njegove "koronaprehlade" grad je bio pun Kineza koji su sigurno već tada bili zaraženi.

Teorije zavjere nisu mi u opisu posla pa sam samo uzdahnula i pustila ga na miru.
Tako nekako prošao je moj prvi radni zadatak na "novom poslu".
Naime, na jednu noć bila sam covid redar.

I čini mi se da su ZET-ovi kontrolori i vozači Pauka od ovog tjedna dobili opaku konkurenciju na ljestvici najomraženijih zagrebačkih zanimanja.

Covid redari su vam oni koji vam u kafiću mogu prići kako bi vam pojasnili, poput mene, recimo, da do WC-a ne možete bez maske, a ne toleriraju ni ulete nepoznatim ekipama. Pogotovo ako ne poštujete preporučeni razmak od metar i pol.
Većini nije baš najjasnije tko su osobe koje trebaju obavljati tu novu funkciju koja je došla s epidemijom, a kako prema najnovijim preporukama za sprečavanje infekcije u ugostiteljskim objektima za nju ne treba nikakva posebna sprema, odlučila sam se sama okušati u toj nezahvalnoj ulozi.

Istjerivači gostiju

U kultnom zagrebačkom Alcatrazu pristali su da im jednu večer budem covid redarka i da provodim epidemiološke mjere HZJZ-a. U opisu posla mi je da sve sudionike u klubu upoznajem s mjerama prevencije zaraze i kontroliram pridržavaju li se gosti mjera.

Centar grada u srijedu je bio prilično pust, ni utakmice se očito više ne gledaju među pijanom ekipom u kafiću nego radije kod kuće. Ako već niste sretnik koji je nabavio kartu za stadion. Stavila sam masku na lice i čekala prve "neposlušnike".

Čini se da nitko od gostiju niti nije svjestan da se u ugostiteljske objekte mora ulaziti s maskom, koja se smije skinuti tek kad nađete mjesto i sjednete. Također, morate ju stavljati i pri odlasku u WC. Otud i prvi sukob te večeri.

Alcatraz mi se činio prilično prazan, za stolovima su bile tri male skupine žena, dva mladića malo dalje od šanka, jedna skupina studenata i još jedan muškarac koji je sjedio za svojim stolom i nezainteresiran za okolinu radio na kompjuteru. Kad sam lani bila u Alcatrazu, jedva se moglo prolaziti, a također je bio radni dan. Jedino što je bilo slično, pivo se ispijalo jedno za drugim.

Stalno sam ispitivala konobara kad će doći ljudi.
"Pa ovo je gužva. Gužva u novom normalnom. Nama, prema preporukama, niti ne smije unutra biti više od 30 ljudi. Prije je gužva bila kad si se stiskao među ekipom i provlačio se između vesele i oznojene rulje, a sad je gužva kad održavaš razmak od metar i pol među gostima", govori mi rezignirano konobar Denis Butković, a u zraku osjetim miris dezinfekcijskog sredstva kojim nova gošća, žena u ranim 40-ima, vrijedno prska ruke na aparatu na ulazu.

Pogledala sam ju s odobravanjem i veselo primijetila da je imala i masku kada je ulazila. Napokon da nekom ne moram ništa govoriti. Konobar masku s lica ne skida, drži se mjera jer ne želi kazne. No, kaže mi, on se puno više boji da će ostati bez posla.

"Sve je nesigurno. Ne znam hoću li imati za platiti račune. Lako za ovo na licu. To se preživi. Problem je što posla ima sve manje", govori mi Denis i pojašnjava kako se neki potencijalni gosti boje zaraze i jednostavno su prestali izlaziti u zatvorene prostore, onima mlađima često roditelji zabranjuju takve iste izlaske, a velika većina dosadašnje publike sad odlazi pred HNK.

Problem je i što su gosti najviše dolazili tek nakon ponoći, a sada je to vrijeme kad se lokal treba zatvoriti.
"Od trećeg mjeseca sve je kod nas stalo. Nema ljudi, napojnica, zarade", govori i već treći put u pola sata raspršivačem dezinficira šank. Koji je pust. Ako volite stajati naslonjeni za šankom, računajte na to da ni toga više nema. Stajanje za šankom je zabranjeno. Taman dok smo o tome razgovarali, kovrčavi muškarac srednjih godina baš je namjeravao nalaktiti se na šank i porazgovarati s konobarom.

Citiram mu preporuku: "nema stajaćih mjesta, niti visokih stolova ako se za visokim stolovima omogućuje jedino stajanje gostiju oko stola". Za šankom (barsko posluživanje pića) postoje samo sjedeća mjesta i stajanje je. Opet nisam naišla na razumijevanje. "Što si ti, covid redar? Kakva je to glupost", gleda me posprdno. Dok sam razmišljala o tome što mi je ovo trebalo, on je naiskap popio piće i otišao.

"O tome stalno govorimo. Gosti kod nas dolaze kako bi se zabavili, opustili. Ne pada nam na pamet da imamo svog covid redara, pa otjerao bi nam sve goste. Tako će samo mazohisti dolaziti u kafiće", govori mi vlasnik Alcatraza Ivan Milinković.
Kaže mi da iako rade, oni su praktično zatvoreni. Najspornija mu je odredba od 4 kvadrata po jednom gostu, jer efektivno nemaju nikakvu šansu raditi. "Fizička udaljenost od 1,5 metara bila je mjera s kojom se moglo raditi. Objekt koji može ugostiti 100 ljudi, sada može ugostiti 11 ili 12 ljudi, to je jako daleko od rentabilnosti".

Nema upucavanja

Naime, stolovi moraju međusobno biti udaljeni najmanje 3 metra, a za svakog gosta u prostoru treba biti osigurano 4 m2 površine prostora. Razmak između pojedinih grupa posjetitelja mora biti najmanje 1,5 metara.

Lani je u ovo vrijeme u gradu sve vrvjelo od turista, a sad ih gotovo ni nema. Dvojica muškaraca koji su na terasi kluba razgovarali na engleskom djelovali su gotovo egzotično. Poslom su u Zagreb doputovali na nekoliko dana. Iako se vani, kako je večer odmicala, temperatura prilično spustila, nije im padalo na pamet ulaziti unutra.

"Hrvati mi se čine prilično opušteni. Kod nas je sve nekako uniformiranije, ali se osjećam i sigurnije. Trudim se držati razmak s ljudima, imam dojam da vama taj pojam nije baš jasan", rekao mi je Britanac iskreno.

Jedan od onih koji razmak ne drže, svakako je veseli 20-godišnjak Ivan, koji je taman pivo presjekao pelinom. Kaže mi da ne želi odustati od odlaska u kafiće jer mu je to stil života, a neće odustati ni od upucavanja nepoznatim ljepoticama.
"Katastrofa, ispada da mi sada ti ili netko drugi može doći i reći kako ne smijem prići curi koja mi se sviđa, a da mi vidi lice. Korone se ne bojim, ali bojim se svega što nam serviraju svaki dan".

Krenuo je prema skupini djevojaka koje su glasno razgovarale u kutu, ali je zbog obzira prema meni, ovaj put ipak pristao staviti masku. Uletio im je s pričom kako ga ja, dosadna redarka, gnjavim s antikoronskim mjerama pa je i njih poželio "dezinficirati".

Nasmijale su se i pokazale mu dezinfekcijsko sredstvo koje su već iskoristile, a po jedan primjerak stoji na svakom stolu. Mladić se nezadovoljan vratio u svoja četiri propisana kvadrata. Prema novim mjerama, ne može im dosađivati ni da hoće, a još sam i ja bila tu da ga podsjetim na pravila. Barem je imao krivca za ljutnju. Nije lako biti redar, a covid redar gotovo je kao Sizifov posao, zaključujem nakon svega.

"Bolje da je umjesto covid redara Vlada poslala u kafiće Indianu Jonesa u potrazi za HAMAG-BICRO kreditima za ugostitelje. Oni su kao zeleni dijamant. Vlada kaže da postoje, a nitko ih nije vidio", gorko me nakon mog lošeg radnog dana ispratio voditelj Alcatraza Petar, piše Jutarnji list.