Invazija na Ukrajinu Rusiju bi mogla koštati raspada, predviđa poznati stručnjak, a sve ga podsjeća i na Jugoslaviju 90-ih. Još 2014. vizionarski je najavio: Putin će pogriješiti

Ruski rat u Ukrajini pokazao je da Kremlj ne poštuje temelje međunarodnog prava niti svetost međunarodnih granica. Ova imperijalistička vanjska politika mogla bi se uskoro vratiti kao bumerang samoj Rusiji - predviđa Janusz Bugajski, viši suradnik u Zakladi Jamestown u Washingtonu DC, u tekstu za Atlantic Council.

On je autor brojnih knjiga o zemljama u kojima je okončana komunistička vladavina, a upravo mu je objavljena nova, pod naslovom "Failed State: A Guide to Russia‘s Rupture ("Propala država: Vodič kroz raspad Rusije").

Ovaj izvrstan poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi još je 2014. godine, nakon ruske aneksije Krima, bio napisao komentar "Putin će pogriješiti" u kojem je vizionarski najavio:

"U nastojanjima da povrati carstvo, ruski predsjednik Vladimir Putin će sasvim sigurno pogriješiti. Diktatori često misle da su nepobjedivi kada namirišu male uspjehe, što je Putin postigao kroz tiho pripajanje Krima. Prenapregnuta Rusija, suočena sa sve većim brojem ekonomskih problema, ne može podnijeti produženi sukob sa Zapadom. Da bi osigurala povlačenje Moskve, zapadnjačka strategija mora se zasnivati na tri međusobno povezana pristupa: međunarodnoj izolaciji, podrivanju imperijalnog sistema i destabilizaciji režima."

Katalizator kolapsa

Već onda je predvidio kako se čini "da će teritorijalni integritet Rusije postati sve više osporavan od strane brojnih unutarnjih republika i regija u zemlji jer katastrofalna invazija na Ukrajinu služi kao katalizator kolapsa imperija".

Sada, u svojoj novoj knjizi o raspadu ruskog carstva, tvrdi da se Ruska Federacija nije uspjela transformirati u nacionalnu državu, građansku državu ili čak stabilnu imperijalnu državu. Stoga zaključuje kako će "približavanje raspada Ruske Federacije biti treća faza imperijalnog kolapsa nakon raspada sovjetskog bloka u istočnoj Europi i raspada Sovjetskog Saveza u kasnim 1980-im i ranim 1990-im".

Prizor s prosvjeda u poljskom gradu Krakowu

AFP

Po njemu, brojne gospodarske, demografske i socijalne slabosti Rusije pogoršane su međusobnim približavanjem i jačanjem bitnih čimbenika, uključujući pretjeranu ovisnost o izvozu fosilnih goriva, smanjenje gospodarske aktivnosti i intenziviranje regionalnih i etničkih nemira:

"Od veljače 2022., ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu ubrzala je proces raspada države jer nije uspjela postići ciljeve Kremlja, a rezultirala je eskalacijom vojnih žrtava i sve štetnijim međunarodnim sankcijama. Iako ruski Ustav iz 1993. definira zemlju kao federaciju, u stvarnosti je to centralizirana neoimperijalna konstrukcija. Ova se država približava kraju režimskog ciklusa u kojem politički status quo postaje sve nesigurniji.

Još od raspada Sovjetskog Saveza nekoliko istodobnih kriza nije se tako snažno zaoštrilo, uključujući nesposobnost vlade da osigura održivi gospodarski razvoj, sve veće razlike između Moskve i federalnih regija i prijeteći vojni poraz ili neodređeno dug zastoj u Ukrajini", piše Bugajski.

Istodobno, napominje kako je Ruska Federacija suočena s egzistencijalnim paradoksom da liberalna oporba nije u poziciji zamijeniti režim. "Bez političkog pluralizma, ekonomske reforme i regionalne autonomije, federalna će struktura postajati sve neupravljivija. No, čak i da se poduzmu demokratske reforme, nekoliko bi regija svejedno moglo iskoristiti priliku za otcjepljenje", kaže Bugajski dodajući da se potencijal za nasilne sukobe može se smanjiti u slučaju reforme sustava, dok se izgledi za nasilne sukobe znatno povećavaju ako se reforme blokiraju na neodređeno vrijeme.

"Dok zemlja klizi prema previranjima, sve veći sektori stanovništva će postojeći federalni sustav smatrati nelegitimnim. Tada se može materijalizirati niz unutarnjih scenarija koji će gurnuti zemlju prema fragmentaciji, uključujući intenziviranje borbi domaćih elita za moć, eskalaciju sukoba između Kremlja i regionalnih vlada te slom središnje kontrole u nekoliko dijelova zemlje. Kretanje ka odvajanju bilo koje od 22 neruske republike vjerojatno bi izazvalo slične zahtjeve za samoodređenjem među nekoliko regija s etničkim ruskim većinskim stanovništvom. To bi značajno oslabilo centar i smanjilo vjerojatnost održavanja autokratske države", uvjeren je Janusz Bugajski.

Smatra kako je važno znati da je početkom 1990-ih, kada se Sovjetski Savez počeo raspadati, 40% pretežno etnički ruskih regija tražilo veću autonomiju, a neke su skrenule prema suverenitetu sličnom nacionalnim republikama. Podsjeća da separatistički pokreti često započinju sa zahtjevima za gospodarskom decentralizacijom, a zatim eskaliraju kao odgovor na akcije središnje vlade, zajedno s rastućim težnjama elite i javnosti. Nasuprot tome, javno pristajanje i opstanak režima pod Putinovom vlašću temelje se - ili su se barem dosad temeljili - na kombinaciji agresivne vanjske politike, militarizma, protuzapadne propagande i rastućeg životnog standarda.

"Ali, neuspjeli i skupi rat u Ukrajini produbit će društveno i regionalno nezadovoljstvo bez obzira na propagandu Kremlja", napominje Bugajski i očekuje uznemirenost u brojnim republikama i regijama koje će biti "potaknuta gomilanjem nezadovoljstava, uključujući nagli porast razine siromaštva, oštre socioekonomske nejednakosti, pad saveznih financijskih subvencija, propadanje lokalne infrastrukture, ekološke katastrofe, kolaps zdravstvenih usluga, raširenu službenu korupciju i javno otuđenje od središnje odlučivanje."

AFP

Moskva će se sve više doživljavati kao eksploatatorska kolonijalna metropola, piše Bugajski i predviđa ovakav razvoj događaja:

"U nadolazećim godinama Ruska bi se Federacija mogla suočiti s ponovljenim ili sovjetskim ili jugoslavenskim raspadom, ili nekom kombinacijom to dvoje. Dok bi neke republike mogle izaći iz Rusije relativno lako, mogli bi se materijalizirati izravni sukobi između centra i nekih drugih federalnih subjekata. Moskva može pokušati oponašati Srbiju 1990-ih mobiliziranjem etničkih Rusa da od pobunjenih republika izdvoje etnički homogene regije uz protjerivanje neruskog stanovništva, ali to će samo ubrzati raspad imperijalne države."

Bugajski navodi gdje bi mogli početi separatistički procesi u Ruskoj Federaciji:

"Neke nacionalne republike u kojima se broj etničkih Rusa smanjuje mogu tražiti potpunu emancipaciju i državnost, uključujući Sjeverni Kavkaz i Srednju Volgu. Nekoliko većinski etničkih ruskih regija u Sibiru, Uralu i ruskom Dalekom istoku također bi imale koristi od suvereniteta i kontrole nad lokalnim resursima kao što su fosilna goriva, metali i dragocjeni minerali koje Moskva sada iskorištava na kolonijalistički način."

Za to vrijeme, dok Rusija tetura prema eskalirajućoj unutarnjoj krizi, NATO će se, smatra Bugajski, suočiti s izazovom upravljanja multiregionalnim utjecajem tih rastućih previranja:

"Dok Rusija klizi prema raspadu, NATO će morati pripremiti svoje članice za eventualno prelijevanje sukoba ili teritorijalne upade. Imajući to na umu, zapadne vlade trebale bi istovremeno proglasiti potporu demokraciji i federalizmu u Rusiji, kao i pravima republika i regija da određuju svoj suverenitet i državnost. To može ohrabriti građane pokazujući da nisu izolirani na svjetskoj pozornici. Kako se proces bude odvijao, moraju se razvijati veze s državama u nastajanju i tješnja koordinacija sa svim ruskim susjedima koji su izravno pogođeni raspadom posljednjeg europskog imperijalnog konstrukta", zaključuje Janusz Bugajski.