U Dubrovniku je mnogo sportskih i drugih tjelesnih aktivnosti na raspolaganju predškolskoj i školskoj djeci. Kao mali krenu od ribica u Plivačkom klubu Jug, bar dok nauče plivati, idu na judo, atletiku, nogomet, u sportsku školicu, na ples, badminton, stolni tenis, odbojku,... Ali, većina diže ruke od sporta tijekom osnovne škole. Manje od jedan posto djece koja tijekom djetinjstva krene sa sportom u konačnici se profesionalno njime bavi. Što je s preostalima?
- Djeca tijekom osnovnoškolske dobi obično mijenjaju više sportova, a, koliko sam uočio, najviše ih odustaje ulaskom u pubertet u višim razredima ili na prijelazu iz osnovne u srednju školu. Ostaju oni koji su zagriženi i talentirani. Veliki utjecaj na odlučivanje o bavljenju sportom ili odustajanju, imaju roditelji. Nekada previše na sport gledaju kroz rezultat - kaže Hrvoje Šimunović, voditelj škole nogometa DU Talent.
Selekcija
Monotonija, sagorijevanje zbog prevelikog napora, odnos s trenerom, pubertet, školske obveze, nedovoljno druženja s prijateljima izvan sporta, uvrede, naporna putovanja, roditeljska očekivanja, a ponekad i negativne strane sporta kao što je pretjerana kompetitivnost, razlozi su napuštanja sportske arene ili stvaranja odbojnosti prema bilo kojoj vrsti sporta, navode treneri i psiholozi.
- U određenom trenutku, radimo selekciju, ne zato da bismo razdvajali ili izdvajali djecu, nego da bismo svakome od njih dali mogućnost napretka sukladno mogućnostima. U toj ranoj dobi djece s kojom mi radimo, mnogo je važnije biti pedagog i odgojitelj nego trener. Sport je poveznica kojem su u konačnici posljedica odgoj i stjecanje navika – kaže Šimunović.
Psiholozi kažu kako je riječ o uobičajenoj i prirodnoj selekciji u sportu, ali upozoravaju da se kuća gradi od temelja i da valja voditi računa o tome da se od djece ne rade zvijezde.
- Godišnje nam se prijavi 30 do 50 djece, okupljamo sve kategorije, juniore i seniore. Atletika je kraljica sportova, jako težak sport u kojem su pubertet i osmi razred najkritičniji. U tom prijelaznom razdoblju, važna je motivacija trenera, roditelja i čitavog okruženja, bez pritiska. Trener treba imati autoritet, ali treba biti i prijatelj, voditi računa obavlja li dijete školske obveze. Treba dobro organizirati natjecateljske i rekreativne grupe. Možda će dvoje iz čitave skupine nastaviti trenirati atletiku, upisati kineziologiju, baviti se trenerskim poslom ili na neki drugi način podržavati i sudjelovati u radu kluba, ali cilj je i one druge zadržati u sportu, makar rekreativno - kaže Vedad Đugum, trener Atletskog kluba Dubrovnik.
Pritisak nadmetanja
Dubrovački doktor znanosti iz polja kineziologije, Aleksandar Selmanović nedavno je govoreći o važnosti rekreativnog bavljenja sportom i problemu pretilosti djece dao dragocjen savjet: Jako je važno da djeca s treninga izađu sretna, jednako koliko i motorički ciljevi zadani za pojedini trening! Od iznimnog je značaja da djeca u sportskim aktivnostima nisu pod pritiskom nadmetanja, jer takvim pristupom s vremenom raste odbojnost prema sportu.
- Mnogo je razloga odustajanja od sporta, među ostalim, to može biti neadekvatna komunikacija s trenerima, pritisak na natjecanjima, naporna putovanja, uvrede koje se mogu dogoditi, nekad imaju osjećaj da ne mogu kontrolirati svoj život. Doživljavaju sebe kroz uspjeh u sportu, misle da ne vrijede ako su izgubili, jer ih okolina hvali u pobjedama a kudi u porazima. Ponekad su roditelji ambiciozni pa dijete ima osjećaj da roditeljska ljubav, koja treba biti bezuvjetna, ovisi o rezultatu u sportu. Nekad jednostavno izgube interes i odluče svirati flautu ili se baviti kiparstvom, a danas su i tehnologije često put izlaska iz sporta. Pritom, ne vjerujem u ove priče da je nekad bilo bolje. Radi se o tome da se lako priviknemo na nešto što nam je poznato. Važna je komunikacija. Umjesto intrinzične, zna se dogoditi da su osobe u dječjem okruženju usmjerene na ekstrinzičnu komunikaciju, odnosno na pobjedu, tri boda i plasman. Kad djeca krenu sa sportom, ona ne znaju za plasman, žele uživati, gibati se – komentira Amir Zulić, sportski psiholog.
Ne mogu niti trebaju svi do vrha, biti Modrić ni Đoković; radi se o sportskom odgoju, zdravlju, razvoju socijalnih vještina i druženju.
- Samo jedan mali dio djece ići će do vrha, a 30 posto ih odustaje od sporta u pubertetu, još toliko u srednjoj školi – kaže Vesna Hude, dječja i sportska psihologinja.
Pomaknuti natjecateljsku dob
Roditeljima savjetuje da djecu u ranoj, vrtićkoj dobi uključe u univerzalne sportske programe kakve ima većina gradova, pa tako i Dubrovnik. U takvim se školicama razvija motorika, ne potiče se kompeticija među djecom ni usmjeravanje u pojedini sport za koje dijete možda i nema sklonosti. Prati se pojedinačni napredak svakog djeteta. Nakon takvog programa treneri mogu biti dobar izvor informacija kako i kuda usmjeriti dijete.
- Djeca se jako rano počinju natjecati u pojedinim, specifičnim sportovima kao što su klizanje ili atletika. Rano počnu i rano odustaju. Uistinu bi bilo dobro da se u mnogim sportovima pomakne dobna granica natjecanja, a da što dulje traju uživanje i igra zbog kojih djeca ulaze u sport; umjesto rezultatskih, da se što dulje radi na ciljevima vezanima uz razvoj vještina. Pobjede i porazi nose opterećenje. Čak i kad pobijedite, već idućeg puta očekujete isto. Treneri ne određuju sustav natjecanja, ali je njima povjerena zadaća da mnogo rade raditi s djecom kako bi se ona znala nositi s ishodom, kakav god da je – kaže Hude.
Dijete treba osjetiti kako je i treneru važan njegov napredak, kaže sugovornica.
- Sport je važan poligon odgoja, bavilo se dijete kasnije profesionalno sportom ili ne. Uz vještine, nauče se odgovornosti, kako se nositi s pobjedama i porazima, uspjehom i neuspjehom, kako savladati prepreke, pomaže u koncentraciji i jačanju samoupouzdanja,... Dobrobiti su višestruke – preporučuje psihologinja Vesna Hude.