IVO GOLDSTEIN: Zašto Franjo Tuđman ipak nije hrvatski nacionalni velikan

Franjo Tuđman (1922-1999) bio je predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske (1990-1992) te prvi hrvatski predsjednik (od 1992. do smrti). Istraživači koji su se u svijetu u proteklih tridesetak godina bavili Hrvatskom u Tuđmanovo doba praktički su se jednoglasno odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama njegova režima, kao i prema njegovim opsesivnim ambicijama da dijeli BiH, donosi Jutarnji list. 

Nasuprot tome, posljednjih godina u Hrvatskoj je na djelu agresivna glorifikacija Tuđmana i njegova nasljeđa. Svako propitivanje Tuđmana automatski je izvrgnuto osudama i diskvalifikacijama. Takav rigidni stav pridonosi uneređivanju i primitiviziranju hrvatskog društva – svako civilizirano društvo racionalno razgovara o svojoj prošlosti, radi svojevrsnu inventuru kako bi shvatilo gdje je danas i radilo realne projekcije o budućnosti.

Nakon Titove smrti krute su jugoslavenske strukture donijele Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Bila je to vrlo loša usluga Titovu povijesnom liku. Jugoslavija će nestati u krvavom sukobu koju godinu poslije, a sve će se zaraćene strane natjecati u što većem ocrnjivanju Titova „lika i djela“. Nemoguće je zamisliti da bi netko danas pokušao u Britaniji zabraniti raspravu o nekim greškama Winstona Churchilla, u Francuskoj o greškama Charlesa De Gaullea ili u SAD-u Georgea Washingtona. Pred poviješću se nema što tajiti o povijesnim ličnostima, njihovim slabostima i zabludama, protuteža su njihova djela.

Franjo Tuđman ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill ili Tito. Pa ipak, on je zaslužan za sve ovo što danas imamo. Tuđman jest bio ključna osoba u stvaranju hrvatske države, ali je bio ključan i u tome kakva je ta država bila za njegova predsjednikovanja, kao i godinama nakon njegove smrti.

Hrvatska javnost i društvo danas, 2021. godine, nema snage propitivati Tuđmana i još dugo neće ni imati snage za to. To je dijelom i zbog toga što je Franjo Tuđman ušao duboko u hrvatski politički život, u kulturu, u svakodnevicu – u Hrvatskoj gotovo da nema grada ili općine u kojoj po njemu nije nazvana ulica ili trg. Ima već mnogo spomenika, postoje inicijative za nove. Odnos prema Tuđmanu kakav dominira u nas zapravo govori više o Hrvatskoj danas nego o njemu samom. Pristajanje uz takvo glorificiranje Tuđmana znači da se javnost slaže i s njegovim političkim i društvenim konceptom, koji se svakim danom sve više pokazuje kao posve promašen. Građanima se danonoćno time ispire mozak, kao da nisu imali priliku doživjeti njegovu vladavinu i kao da ne žive njezine posljedice.

Hrvatska pozivanjem na Tuđmana pokazuje veliki politički, ideološki i intelektualni deficit, kad nije mogla u ovih dvadesetak godina smisliti ništa bolje (sama se po sebi nameće usporedba s Jugoslavijom nakon 1980. koja nije znala smisliti ništa bolje nego slogan „i poslije Tita - Tito“).

Od svibnja 1990. do smrti Franjo Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Bio je ključna osoba u pisanju Ustava RH i u uspostavljanju polupredsjedničkog sustava. Pokazao je odlučnost u otporu agresiji, dosljedno je jačao obrambenu moć zemlje i naposljetku je reintegrirao u oslobodilačkim akcijama 1995. te kasnijom diplomatskom akcijom u Podunavlju. Umro je u Zagrebu, nakon duže bolesti, 10. prosinca 1999.

Međutim, pojedine njegove odluke, kao i cjelovite koncepcije, izazivale su kritike kako za njegova života, tako i poslije, sve do danas. Iako je Tuđmanu hrvatska država bila cilj, nekakav vrhunski ideal, nije razmišljao o tome kakva bi ona trebala biti „iznutra“ – hoće li  omogućavati svakom građaninu da ostvari materijalnu sigurnost i bude u mogućnosti ispunjavati druge interese.

Za ovu analizu manje je važno koliko ćemo Tuđmana pozicionirati desno u odnosu na lijevo, ili koliko lijevo u odnosu na desno, hoćemo li procijeniti da je imao više simpatija za  partizane ili za ustaše. Mnogo je važnije da su odabiri koje je učinio dubinski odredili hrvatski politički život sve do danas: umjesto da gaji kult slobode stvorio je i razvijao kult države; umjesto da njeguje individualizam izabrao je nacionalizam; umjesto moderniteta izabrao je tradicionalizam; umjesto kulta zdravog razuma razvijao je i poticao domoljubno bunilo. Umjesto da potiče prosvijećenost dopuštao je primitivizam („kila mozga dvije marke“). Umjesto otvorenosti propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora pronosio je govor mržnje. Umjesto da stvara temelje za zdrav politički život svoj je HDZ izgradio po konceptu nekadašnjih komunističkih partija u kojima je klijentelizam jedna od osnovnih karakteristika, donosi Jutarnji list. 

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.