Jesmo li na rubu trećeg svjetskog rata? Rizik definitivno nikad nije bio ovoliko visok, barem ne otkad je Amerika bila uhvaćena u egzistencijalnu bitku protiv SSSR-a.
Autoritarni režimi urušavaju se diljem svijeta. U eri globalne stagnacije, njihova nesposobnost ispunjavanja obećanja da će osigurati radna mjesta, uhvatiti se u koštac sa siromaštvom i povećati svoju srednju klasu sve više dolazi do izražaja. Paranoični zbog unutarnjeg neslaganja, autokratima ne preostaje drugo nego jačati svoju moć fokusiranjem na vanjske neprijatelje, bilo putem ekspanzionističkih regionalnih ratova ili visokorizičnih egzistencijalnih sukoba protiv Zapada.
Brza kriza koja je izbila nakon napada dronom na američku bazu blizu jordanske granice sa Sirijom savršen je primjer zastrašujuće nove stvarnosti, piše The Telegraph.
Iako je Iran demantirao bilo kakvu izravnu umiješanost, jasno je da je duboko upleten u nešto što je tek posljednji u nizu napada povezanih s Teheranom koji su osmišljeni da otjeraju SAD s Bliskog istoka.
S obzirom na neizbježan odgovor SAD-a, postavlja se sljedeće pitanje - zašto bi Iran uopće sudjelovao u takvom suludom pothvatu? Svi promatraju Iran kroz prizmu ludog, zlog i fundamentalističkog režima, no valja napomenuti kako je isti također i u silaznoj putanji. Iran, naime, "pada", iako je nekad bio jedna od velikih drevnih civilizacija, povoljno smještena u središtu globalne trgovine i sila koja je upravljala nekim od najvećih svjetskih rezervi nafte i plina.
No uništila ju je fosilizirana i nesposobna teokracija. Iranska infrastruktura danas se može usporediti s onom u ratom razorenoj državi, gdje polovica stanovništva živi u siromaštvu.
Više nije moguće sakriti nacionalno sakaćenje koje provode mule, a dok prosvjedi diljem zemlje rastu, borbeni režim pokušava umanjiti vlastite neuspjehe udvostručavanjem dugogodišnje ambicije da Iran pretvori u tzv. "šiitski polumjesec", koji će moći funkcionirati i kao obrambeni sektaški štit protiv sunita i zapadnih nevjernika, ali i kao žarište imperijalističkog ponosa. A za takvu viziju ključno je, naravno, postati nuklearna sila.
Činjenica jest da je Teheran od izgradnje nuklearnih bojevih glava za balističke projektile vjerojatno dijeli samo nekoliko godina, ali dok iransko gospodarstvo pada, režimu bi mogao postati teže opravdati troškove programa svojim nemirnim građanima. A imajući u vidu uzorak koji su povjesničari identificirali kroz povijest, prethodni svjetski ratovi pokazali su nam da sukobe zapravo ne započinju samouvjerene i uspješne zemlje, već one nagrizene i shizofrene, koje istovremeno pate od grandioznih zabluda i smrtnog straha od budućnosti.
Paradoks krhkog agresora danas je itekako vidljiv i u Rusiji. Režim Vladimira Putina propustio je kapitalizirati sve prednosti te zemlje - ignorirali su svoje prirodne resurse te propustili podići životni standard i stvoriti prosperitet za građanstvo. Naime, velik dio Rusa živi na rubu siromaštva, a zemlja je zapela u svojevrsnoj naftnoj zamci uglavnom rezerviranoj za zemlje trećeg svijeta.
A što radi Putin? Pokušava zaustaviti ekonomski i demografski pad te kamuflirati svoje "kućne" neuspjehe kroz osvajanje tuđih teritorija. Iako je nazivaju medvjedom, postsovjetska Rusija sličnija je meduzi koja nastavlja ispuštati razorne toksine u vodu nakon smrti, a njezine napadačke stanice pucaju nekontrolirano čak i nakon odrubljivanja glave, piše The Telegraph.
No ono što bi Rusiju moglo učiniti još opasnijom jest činjenica da se njezin prostor za oporavak sve više sužava. Ako se ovakvi trendovi nastave, Rusija će za samo nekoliko desetljeća postati geopolitički neznatno mala i inferiorna u moći, čak i za afričke sile u usponu poput Nigerije.
U međuvremenu se nagađa i o još jednom pitanju - može li Peking koketirati s civilizacijskim ratom sa Zapadom? Nekadašnja velika strategija kineskog predsjednika Xi Jinpinga - održati visoke stope rasta, uglavnom putem državnog ulaganja - doživjela je krah. Stoga je Xi odlučio pomaknuti Kinu prema vojno-autokratskom modelu. Upravo njegova nova strategija "vojno-civilne fuzije", čiji je cilj pretvoriti Kinu u svjetski tehnološki najnapredniju vojnu silu, odražava spomenuti zaokret.
Stoga pomisao na to da bi Kina mogla povećati rizik od novog svjetskog rata invazijom na Tajvan nije nezamisliva. Xi zna da mu je vrijeme za djelovanje ograničeno. Iako se vjeruje da će Peking do 2027. godine imati vojnu nadmoć nad SAD-om u Tajvanskom tjesnacu, pitanje je koliko bi to zapravo moglo trajati, pogotovo ako se u obzir uzmu smanjenje broja stanovnika i stagnacija kineskog gospodarstva.
Prema konvencionalnom stavu, treći svjetski rat mogao bi izbiti slučajno. Ali ne treba zaboraviti ni mogućnost da će autokratski vođe, mučeni izgledima smrti u slučaju pada s vlasti, biti voljni slijediti strategije preživljavanja koje, iako zapadnom svijetu iracionalne, njima izgledaju duboko racionalne. Oni ljudskom preživljavanju mogu predstavljati prijetnju koja bi se, recimo, mogla usporediti s nesigurnim laboratorijima ili nekontroliranom evolucijom umjetne inteligencije, piše The Telegraph.
Živimo u eri u kojoj odmetnuti diktatori iskreno misle da mogu pobijediti. Rusija, vođena doktrinom "udari prvi", sve je uvjerenija da ima prednost u slučaju nuklearnog rata, dok bi iranski režim, nakon što je preživio generaciju izolacije, mogao patiti od "arogancije za preživljavanje".
Želi li obuzdati autoritarnu prijetnju, Zapad će morati iskoristiti ono što je samo po sebi opasan adut - vlastitu nepredvidivost, koja je toliko svojstvena demokracijama. Od normalizacije odnosa s Kinom tijekom 1970-ih, koja je zaslijepila tadašnji Sovjetski Savez, do iznenađujuće snažnog odgovora na rusku invaziju na Ukrajinu, Zapada se njegovi neprijatelji boje jer nikad ne znaju što će učiniti sljedeće.
