StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetU NJEZINIM RUKAMA

Lara ima 32 godine, a već upravlja srcem nuklearke! Lani su je Slovenci nominirali za inženjerku godine, a nama je ispričala kako je sve počelo i koliko je Krško sigurno

Piše Marina Karlović-Sabolić/sd
9. siječnja 2023. - 14:00

Lara Topol uvjerena je da obavlja posao budućnosti.

Pokazuje nam kako izgleda unutrašnjost kontrolne sobe jedne nuklearne elektrane: gdje sjedi i što radi operater reaktora, gdje se nalaze operateri ostalih sustava, gdje je pozicija inženjera smjene, koji dodatno brine o sigurnosti elektrane, a gdje mjesto vođe smjene, onoga tko u kontrolnoj sobi donosi odluke, piše Slobodna Dalmacija.

Pojašnjava nam kako funkcioniraju sve one sklopke i “botuni” razasuti po komandnoj ploči. Opisuje procedure, vadi i pokazuje knjige u kojima su one do u detalja propisane. Nuklearku Krško poznaje u dušu.

– Od prvoga dana znala sam da želim raditi u kontrolnoj sobi – kaže nam Lara. Otada je prošla sve stepenice. Obrazovala se za operaterku, upoznala svaki ventil elektrane, nadzirala rad turbine i kondenzatora, upravljala reaktorom, bila glavni operater. I na koncu dobila licenciju i za inženjera smjene Nuklearne elektrane Krško.

image

Lara Topol: Na poslu sam okružena muškarcima, ali se nikad nisam postavila na način da me trebaju paziti

Davor Pongračić/Cropix

Lara je Zagrepčanka, ima 32 godine i u 2022. je nominirana za inženjerku godine u Sloveniji.

Vodi nas kroz tzv. simulator, sobu koja je potpuno – po obujmu i opremi – identična kontrolnoj sobi nuklearke. Manja je nego smo je zamišljali. Ipak, dovoljno je udobna da se u njoj smjesti i radi sedmero ljudi. Kontrolna soba srce je svake nuklearke. Tu je sve nadohvat ruke.

Odavde se prate procesi i kontrolira fuzija u elektrani na lijevoj slovenskoj obali Save, na pedesetak kilometara od Zagreba, iz koje Hrvatska dobiva gotovo petinu svoje električne energije.

Kada je upisivala fakultet, Lara se dugo premišljala kojim putem krenuti.

– Mama liječnica je, naravno, navijala za medicinu. Tata je inženjer strojarstva, on je gurao na tu stranu. Predlagao je čak i arhitekturu. Na kraju sam odabrala FER – govori nam Lara. Tu ju je nakon prve godine čekao novi izbor: računarstvo ili elektrotehnika.

– Računarstvo je u to vrijeme bilo jako popularno, na prvu možda i bolje plaćeno. Baka mi je stalno govorila da ću trebati puno sjediti uz računalo i to mi se nije svidjelo.

Ipak, prvo sam upisala računarstvo. A onda sam se preko ljeta predomislila i krenula na elektrotehniku. Poslije sam odabrala energetiku, na fakultetu sasvim slučajno “zakačila” sitnu obavijest da Nuklearna elektrana Krško nudi stipendije i evo me tu već osmu godinu.

Zašto baš nuklearka? To sigurno nije bio najpopularnije radno mjesto na svijetu.

– To je li nešto popularno ili nije dođe i prođe. Kao na burzi. Nakon pada uvijek slijedi rast. Energetika je uvijek perspektivna. Gdje god da nas odvede ovaj svijet, trebat će nam energije. To je baza svega. Energije je bilo oduvijek i bit će je zauvijek, otkad se razvila civilizacija i ljudi otkrili vatru, do danas, kada energiju dobivamo jednim od najvećih postignuća današnjice, procesom fizije u nuklearnim elektranama.

image

‘Baka mi je stalno govorila da ću trebati puno sjediti uz računalo, ako izaberem računarstvo i to mi se nije svidjelo‘

Davor Pongračić/Cropix

Velika energetska kriza, koju je generirao Putinov napad na Ukrajinu, nuklearke je ponovno gurnuo u prvi plan. Pod pritiskom špekulanata cijene struje i plina otišle su u nebo.

A svijet se našao pred izborom: ili će energente plaćati kao suho zlato, ili će potrošači smanjiti potrošnju, što je na razvijenom zapadu nezamisliv scenarij. Postoji i treća opcija: da države povećaju vlastitu proizvodnju. Nuklearna fizija koja osigurava stabilan izbor energije je, uvjerena je Lara, jedan od najefikasnijih načina.

No, koliko su nuklearke sigurne? Prvo što nam svima padne na pamet kada je nuklearna energija u pitanju je Černobil. Lara Topol tvrdi da su u toj elektrani, koja je havariju doživjela 1986., korišteni potpuno drukčiji RBMK reaktori od onoga u Krškom.

– Nuklearna elektrana Krško ima potpuno drukčiji dizajn i koristi američke Westinghouse reaktore. Ova elektrana je projektirana da izdrži potrese velike snage, čak i pad komercijalnog zrakoplova – ističe Lara. Ni u jednom trenutku u kontrolnoj sobi nije se, kaže, osjećala nesigurnom.

Kada su bivše socijalističke republike Slovenija i Hrvatska odlučile početkom sedamdesetih izgraditi nuklearku, imale su sreće. SSSR je bio prilično ponosan na svoju nuklearnu industriju, no kako su u to doba intenzivno gradili nuklearke na svojem teritoriju, i bili pretrpani poslom, od jugoslavenskih su vlasti tražili da se za gradnju nuklearke u Krškom sklopi međudržavni sporazum.

No vlasti su već bile raspisale međunarodni natječaj, na koji su se javili njemački i američki ponuđač. I ponudili drukčiju tehnologiju. Kako se Sovjeti na koncu nisu ni javili na natječaj, Krško je izbjeglo RBMK reaktore koji su, pokazat će poslije katastrofa u Černobilu, već u startu imali krucijalne nedostatke.

Umjesto toga odabran je robusni američki Westinghouse reaktor.

image
Davor Pongračić/Cropix

– On je poput kinder-jajeta omotan s nekoliko slojeva zaštite. Prvo s metalom, onda s betonom, što mi u nuklearki zovemo reaktorska zgrada. Tu je i velika reaktorska posuda u kojoj se nalazi svo nuklearno gorivo u reaktoru. Sve to Černobil nije imao – pojašnjava Lara Topol. Uz to, intenzivno se učilo na iskustvima drugih.

– Puno se radilo na sigurnosnim protokolima kako bi se izbjegle bilo kakve pogreške, posebno nakon nesreće u američkoj elektrani Three Mile Island.

Nakon Fukušime, u nuklearki Krško dodan je cijeli jedan novi sustav sigurnosti. Uz turbinsku pumpu, koja reaktor nastavlja hladiti ako on prestane raditi, tu su sad i novi dizelski agregati. To je dodatni backup: za slučaj da ostanemo bez vanjskog napajanja, pumpe će i dalje hladiti reaktor – ističe Lara.

To je posebnost nuklearne tehnologije. Ne možeš samo pogasiti sve i otići kući. Mora postojati sustav koji će hladiti reaktor i nakon što on prestane s radom.

Do sada, u četrdeset godina postojanja, nuklearka Krško nije imala niti jedan ozbiljniji incident. Elektrana je projektirana da traje 40 godina. I već se debelo isplatila.

Dvadesetak godina trebalo je da se vrate krediti za njezinu gradnju. Idućih 20 ona je kontinuirano i bez velikog troška slala struju u električnu mrežu Slovenije i Hrvatske.

Zbog sigurnosnih nadogradnji koje su u međuvremenu napravljene – izgrađane su dvije nove zgrade, za dodatne tankove s pumpama i za dizelske agregate, obje projektirane da izdrže dvostruko jače potrese i poplave – kao i zbog skorog preseljenja nuklearnoga goriva iz bazena na suho skladište, vijek trajanja nuklearke Krško produljit će se za još 20 godina. S realnom perspektivom da se naknadno produlji i na 40 godina.

image
Davor Pongračić/Cropix

Lara danas obučava osoblje elektrane. Prolazi s njima različite simulatorske scenarije, uvježbava postupke po kojima nuklearka radi, detaljno ih upoznaje s tim kako prevenirati pogreške.

Okruženje je dominantno muško, no Lara uspjeh ne duguje igranju na tu kartu.

– Nikad se nisam postavila na način da me trebaju paziti. I nikad me na taj način nisu ni pazili, što mi je drago. Mi često poslije posla odemo na piće, družimo se i zajedno slavimo. Ali dok smo na poslu, sve je maksimalno ozbiljno – zaključuje Lara.

Jer to u nuklearnoj elektrani jednostavno jedino tako i treba biti.

Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da ispunite anketu i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.

I građani mogu u obilazak

Nuklearna elektrana Krško u zajedničkom je vlasništvu hrvatskog HEP-a i slovenske GEN energetike

– Kod nas je sve uređeno na principu pola-pola. GEN energetika i HEP dobivaju po 50 posto električne energije koja se proizvede u nuklearnoj elektrani.

Svaki član društva prema gospodarskom nacrtu pokriva jednak dio troškova proizvodnje električne energije: troškove goriva, plaća, modernizacija te održavanja. HEP i GEN energetika elektrani plaćaju proizvodnu cijenu električne energije, koju oni potom prodaju na tržištu – pojašnjava nam Ida Novak Jerele iz Odnosa s javnošću neklearke Krško.

Slovenija na taj način pokriva oko 22 posto svojih potreba za električnom energijom, a Hrvatska između 15 i 20 posto. Nuklearka je inače otvorena za posjete. U vremenu prije pandemije godišnje je primala dvjestotinjak grupa s oko pet tisuća posjetitelja iz Slovenije, Hrvatske, Italije, Austrije...

Sve je više zanimanja za nuklearke

Nakon plinskog i strujnog šoka izazvanog astronomskim rastom cijena na tržištu, Europa se pokušava riješiti ovisnosti o uvozu energenata. Svaka na svoj način. Poljska, koja 70 posto struje dobiva iz termoelektrana, koje su veliki zagađivači okoliša, okreće se nuklearnoj energiji. I do 2050. planira izgraditi šest nuklearki. Za prve su već odabrani američki i korejski dobavljači.

Austrija se oslanja na vlastite hidropotencijale, kojih ima u izobilju.

Francuska ima 60 reaktora i 75 posto energije dobiva iz nuklearki.

Njemačka je pak od svojih nuklearki nakon nesreće u Fukušimi odustala, opredjeljujući se za njihovo postupno gašenje. Ipak, dvije njemačke nuklearke – Neckarwestheim i Isar – još su uvijek ostale priključene na mrežu. Kao backup, za slučaj da tijekom ove energetski neizvjesne zime dođe do problema u opskrbi.

Rat za Zaporižje je opasan za cijelu Europu

Rat u Ukrajini bitka je za teritorij, ali i za elektrane. Nuklearka Zaporižja na jugoistoku Ukrajine najveća je Europi, ima šest reaktora i do sada je nekoliko puta prelazila iz ukrajinskih u ruske ruke. I obrnuto. Često je znala biti i pod kišom granata.

Da se u Ukrajini nešto dogodi, kakve bi to posljedice imalo za ostatak Europe?

– Međunarodna agencija za atomsku energiju IAEA ima svoju misiju u Zaporižju i prati situaciju na licu mjesta. Da se tamo ipak dogodi neka katastrofa, puno ovisi od vremenskih uvjeta što će se dalje događati.

Ključno je pitanje može li granata pogoditi reaktor na način da to dovede do djelomičnog taljenja jezgre – objašnjava Lara Topol.

Nuklearna elektrana Krško ima instrumente koji prate radijaciju u okolišu i odmah registrira svako povećanje vrijednosti. Slovenija i Hrvatska imaju aktivacijske nivoe na temelju kojih se aktiviraju državne institucije. A obzirom na udaljenost od Ukrajine, trebalo bi biti dovoljno vremena za pravodobnu reakciju u slučaju najgoreg scenarija.

Ništa od hrvatske elektrane

Sporazum o gradnji nuklearnih elektrana između dviju republika bivše Jugoslavije potpisan je 1970. godine. Potpisali su ga predstavnici slovenske Skupštine i hrvatskog Sabora.

Dogovor je bio da se prva nuklearka gradi u Sloveniji, a druga u Hrvatskoj. Četiri godine poslije odabrani su izvođači, a u veljači 1975. otpočeli su građevinski radovi.

Početkom listopada 1981. nuklearka Krško počela je s radom, pustivši prve megavate u slovenski i hrvatski energetski sustav. U Sloveniji se upravo gradnja nuklearke danas smatra prvim korakom k osamostaljenju dežele. Elektrane su se do tada odlukom saveznih vlasti uglavnom nalazile na teritoriju SR Srbije.

Hrvatska, međutim, nikad nije izgradila drugu nuklearku na svojem teritoriju. Prvobitno je planirano da ona bude u mjestu Prevlaka pokraj Dugog Sela. Predviđeno je bilo da izgradnja počne 1985., a da nuklearka s radom krene 1992. godine. No od svega se na koncu ipak odustalo.

 

02. studeni 2024 22:41