MALO POZNATO Crnogorski prestolonasljednik iz revolvera pucao u kornjaču!

Prelistavajući već požutjele stranice starih novina, u tjedniku "Dubrovnik" s prastarim nadnevkom 27. ožujka 1898. godine, na 3. stranici smo pronašli vijest "Morska žaba", s podnaslovom "Sphargis coriacea Gray":

"Morska žaba koju je naša Općina kupila u Budvi za Domorodni muzej, a koju je opisao u posebnom izdanju "Hrv. Naravosl. Društva" naš vrijedni upravitelj muzeja prof. Baldo Kosić, na gornjem štitu svome ima dvije rupe, koje su potekle otuda što je 10. juna 1894, na istu žabu ispalio dva metka iz revolvera Njegovo Veličanstvo crnogorski prestolonasljednik, knjažević Danilo, prolazeći na svom jachtu pokraj otočića sv. Andrije kod Budve.




Naravno, riječ je o otočiću Sv.Nikole, a morska žaba je zapravo sedmopruga usminjača. Prema riječima dubrovačkog znanstvenika Pera Tutmana, stari latinski naziv je promijenjen i danas glasi Dermochelys coriacea. Morska žaba već više od 120 godina predstavlja jedan od najvrjednijih eksponata dubrovačkog Prirodoslovnoga muzeja kojeg je, koncem 19. stoljeća, utemeljio naš poznati znanstvenik i biolog svjetskog renomea, prvi ravnatelj spomenutog, tada Domorodnog muzeja Baldo Kosić.



Sedmopruga usminjača je zapravo jedini toplokrvni gmaz, a živi u toplim i umjereno toplim morima. Za razliku od ostalih kornjača koje imaju koštani oklop, usminjača ima tanki kožnati oklop s mozaikom malih kostiju. Ova je vrsta poznata kao veliki "putnik" jer je zabilježeno da su neke, prethodno uhićene i označene usminjače, preplivale Atlantski ocean i doplivale sve do istočnih obala Sjedinjenih Američkih Država! Kako smo doznali od stručnjaka Prirodoslovnog muzeja, usminjača je u Jadranu vrlo rijetka. Na cijelom je Mediteranu do sada zamijećena samo 30 puta, od čega najčešće, čak 19 puta na južnom dijelu Jadranskog mora. Od morskih kornjača se razlikuju ne samo veličinom i kožnatim oklopom, nego i po perajama bez pandži. Usminjače se uglavnom hrane meduzama, a u grlu imaju bodlje okrenute prema natrag. Te bodlje sprečavaju bijeg plijena odnosno skliskih meduza a stručnjaci ističu kako usminjače mogu zaroniti do dubine od više stotina metara, navodno čak i do tisuću, ne izranjajući i do pola sata da bi iznova udahnule.



Usminjača u dubrovačkom muzeju bila je mužjak dug 240 cm i težak 500 kilograma! Preparirao ga je osobno Kosić, a od unutarnjih je organa sačuvao jednjak te dio kostura i pohranio ih u otopini formaldehida. No, tim se eksponatima, zbog preseljavanja muzejskih prostorija, vremenom potpuno zagubio trag.



Znanstvenik Tutman ističe kako je bivša dubrovačka općina usminjaču otkupila od ribara, braće Čalak iz Budve koji su Kosiću odgovorili kako pretpostavljaju da se životinja samo ozlijedila na šilje sidra u budvanskoj luci. Međutim, tajnik crnogorskog knjaza Nikole, grof Lujo Vojnović je doznao kako je lipnja 1894. godine, skoro na istom mjestu gdje je usminjača tri mjeseca kasnije uhićena, prestolonasljednik Danilo dok je plovio na jahti "Sibil" primijetio usminjaču te je na nju s udaljenosti od nekih 19- 20 metara pucao iz revolvera "Smith & Weson" cal. 9 mm!



Kosić je zaključio kako je riječ o istoj morskoj kornjači: rupe na oklopu odgovarale su broju ispaljenih hitaca, što je potvrdila i brojna posada jahte "Sibil". Podudarao se i smjer načinjenih rupa, ali je Kosića zbunila nemala razlika između debljine revolverskog zrna i širine rupa na oklopu s obzirom na jakost oružja i blizinu kornjače. No, Kosić je razliku pripisao činjenici da su rupe u trenutku nastanka bile i veće, ali su tijekom tri i pol mjeseca počele zacjeljivati od dna prema vrhu, skraćujući dubinu rupa. Činjenicu da u tijelu nije pronašao rupe protumačio je time kako su "zrna u međuvremenu ispala u more". Također, zaključio je da rane u gornjem dijelu "štita" koji je gotovo beživotni dio tijela, ne mogu ozbiljnije naškoditi, što mu je potvrdila i debljina te čvrstoća mišićnog tkiva prilikom prepariranja.



Činjenica je da bi navedeni podaci, do kojih je kao u suvremenom CSI- slučaju u 19. stoljeću došao Baldo Kosić, privukli još veće zanimanje posjetitelja Prirodoslovnog muzeja te predlažemo upravi muzeja da ih iskoristi i privuče pozornost posjetitelja.