MIROVNA UDRUGA "ANIMA" Kad spomenemo Dubrovnik i Konavle, doma kažu da je Crna Gora platila reparaciju, a predsjednik izrazio žaljenje. I točka.

Suočavanje s istinom o Centru za prihvat zarobljenika iz Hrvatske, poznatijem kao logor Morinj, naša je moralna obveza i učinit ćemo sve da se ovo društvo dozna što se tu događalo. Logor bi trebalo obilježiti spomen-pločom i o njemu učiti u školi i na radionicama - ističu crnogorske mirovne aktivistice Ervina Dabižinović i Ljupka Kovačević, aktualna i bivša predsjednica nevladine udruge Anima iz Kotora.

Morinj nije važan!

- Kao psihologinje pokrenule smo svoj klub i prvu akciju protiv bijede rata imale 8. ožujka 1991. a potom i pred rat u BiH. Povezale smo se s Antiratnom akcijom i regionalnom inicijativom za ispitivanje ratnih zločina RECOM, stalno radeći s izbjeglicama iz Hrvatske, BiH i s Kosova. Izlazile smo i na ulicu te obilježavale datume vezane uz rat. Naglasak je bio na značaju suđenja, pomirenja, reparacije i suočavanja s zločinima. To je stalna djelatnost, a od 2000. naš je naglasak na ženskim pravima. Od 2008. i stjecanja nezavisnosti Crne Gore posebno pratimo suđenja. Inzistirale smo da se na razini Vlade Crne Gore istraže civilne žrtve rata te smo 2010. pokrenuli inicijativu za Ženski sud oko ratnih zločina u kojima su žrtve žene. Bile smo koordinatori za Crnu Goru, tako da su 2015. na Ženskom sudu u Sarajevu svjedočile žene žrtve rata o ratnom i ekonomskom nasilju te prisilnim mobilizacijama - priča Ervina, dok se bivša čelnica udruge Kovačević prisjeća reakcije:



- Bile smo potpuno nevidljive, doživljavale neprihvaćanje. Ali, bile smo i mi agresivne kao i oni prema nama jer smo informirale hrvatske udruge, prikazivale tematske filmove. Nikad nam nitko iz lokalne zajednice nije rekao ni bravo ni hvala. S uspostavom diplomatskih veza susretale su se delegacije, ali nas nikad nisu za nešto pitali niti pozvali na sastanak, iako sve kontinuirano pratimo. Lokalna zajednica nije bila spremna! Kad je počelo suđenje za Morinj, inicirale smo da se o tome govori u školama i napravile anketu. Rezultat je bio porazan: u Kotoru kao lokalnoj zajednici nitko ništa ne zna o događajima u Morinju! Vlada istinska zavjera šutnje! Jedne smo godine na 6. prosinca anketirali je li i ako jest, tko je bombardirao Dubrovnik. Odgovorili su: nemoguće da je bombardiran! Najprecizniji je odgovor bio: to je učinila JNA! Baš nitko nije naveo da je sudjelovala i Crna Gora! Bile smo šokirane i iz moralne smo odgovornosti željele o tome napraviti školska predavanja. Ali, općina Kotor je odbila inicijativu da mlade podučavamo miru i povezivanju. Odbili su održavanje radionica, držeći da se prvo treba dovršiti sudski proces. Iako je završen, još ni riječInicirale smo i da se postavi spomen- ploča na Morinj i podsjeti da su tu bili ratni zatobljenici! Savjetovali su nam da predložimo idejno rješenje o kojem im općinske strukture razgovarale. Potpora općine je izostala a lani nam je iz kabineta predsjednika Đukanovića odgovoreno kako "ne reagiraju na pojedinačne nego na općinske inicijative i razmatrajhu ih tek nakon 50 godina od događaja jer Morinj nije od izuzetne važnosti"!


 

Crnogorci pojma nemaju

Sugovornice ističu da je Morinj inače divno mjesto gdje bi mogli biti Mirovni centar i muzej o zarobljenicima kako bi se mladi educirali. Lani su pokrenule projekt "Pamtimo logor Morinj" i povezale se s Udrugom logoraša:- Željeli smo da oni koji su sposobni i mogu, o iskustvima u logoru govore u Crnoj Gori koja nije načinila značajan pomak u suočavanju s prošlošću. Došao je Zlatko Bagoje, a na tribini je nazočio i hrvatski konzul te nešto malo lokalnih ljudi. Uzvratili smo posjet Dubrovniku te posjetili tvrđavu i muzej na Srđu i više stradalih mjesta- kaže Ervina dok Ljupka ističe da su sva istraživanja i aktivnosti oko Morinja publicirale u posebnoj knjizi za koju su našli i donatora:
-U skoro 30 godina rada Anima je u Crnu Goru unijela 7 milijuna eura, a od države smo dobili tek 30 tisuća eura! Jasno nam je dokle ide odgovornost nas kao aktivista a gdje počinje odgovornost sustava i države. Za spomen-ploču nisu važne samo pare te smo inzistirale da je postavi država koja bi time prihvatila odgovornost. No, nisu htjeli i odbili su nas! Zanimljivo je kako u ovoj državi prevladava stav da nije sudjelovala u ratu! Političari svo vrijeme žele da se to zaboravi. Nova projekcija je: mi smo bili žrtve, a ne sudionici rata. Takav stav savršeno odgovara onima koji su bili ideološki uključeni u rat. Takvih je 70 posto političara kojiam je sad u fokusu lustarcija, ali samo ekonomska! Vlada projecirani zabrav a mi redovito od 2007. i sticanja nezavisnosti Crne Gore obilazimo sva mjesta. Ali, nitko nam se nikad nije pridružio ni osim nevladinih udruga povodom toga nešto poduzeo. Dok su socijaldemokrati bili u oporbi, pregovarali smo s Rankom Krivokapićem (kasniji predsjednik Skupštine CG) i dao je riječ da će država preuzeti istraživanje zločina. No, dolaskom na vlast od toga nije bilo ništa!



Sugovornice ističu kako se danas, kad god pokrenu pitanje Dubrovnika i Konavala, uvijek kaže da je Crna Gora platila reparaciju a predsjednik izrazio žaljenje. Time nam zatvaraju usta i još kažu da je Crna Gora uradila više nego drugi, što su nam i drugdje potvrdili. Iako ne svima i ne korektno logorašima Morinja te žrtvama deportacija, država je skoro "tajnim kanalima" žrtvama isplatila novac. I u Bukovici je za 3,5 milijuna eura izgradila neke objekte a u Morinju ništa. Naglašavaju novac kojeg su dali samo zbog međunarodnih odnosa. Ali, to znaju samo međunarodne organizacije, ne i građani Crne Gore, posebno ne u Kotoru!

Svjedoci spriječavani?

Kovačević nam je bila vodič tijekom posjeta bivšem logoru Morinj. Kaže da su postavljale cvijeće i katkad ploču, ali tvrdi da su ubrzo i tajanstveno nestajale:- Drugdje bi ostajalo, tu ne! Tijekom rata ništa nisam znala o Morinju. Do 2007. se samo šuškalo, a više sam doznala tek kao antiratni aktivist. Bila sam bila šokirana. Pitali su me kako ne znam? Sad znam da u Kotoru još ima sudionika koji nisu odgovarali, ali su bili svjedoci na sudu! Mislim da su svjedoci na neki način spriječavani. Bilo mi je strašno da Bagoje, koji je dolazio i prije nego se s nama povezao, kaže kako njegovi suborci ne žele više ni ući u Crnu Goru jer im je nelagodno, strepe da bi im se što dogodilo. Znamo da je to zbog straha i užasa koji su prošli. Doznala sam da su iz Kotora momci vikendom dolazili i trenirali boks na zarobljenicima! Sve to smo htjeli obilježiti i pločom, ali smo odbijene!