Čuvena novčanica jugoslavenskog dinara s nasmješenim rudarom je, prema legendi, prikazivala jednako čuvenog rudara Aliju Sirotanovića, samo što - nije. Ne samo da na novčanici nije Alija, rekorder bivše države u otkopavanju ugljena, nego prikazani lik uopće nije ni rudar. Naime, radi se o Arifu Heraliću, Romu iz Zenice, čiju je osmjeh obilježio vrijeme uspona i nade u poslijeratnoj Jugoslaviji, dok je Sirotanovićeva novčanica prizvala pad federalne zajednice i početak novog krvavog sukoba.
Heralić je bio ljevač, radnik na visokoj peći, čiji je život obilježen nizom tragedija. U Zenicu je došao iz Maglaja, gdje su tokom Drugog svjetskog rata ustaše ubile pedesetak članova njegove familije, a oca i braću pred njegovim očima. U zeničkom naselju Crkvice je živio skromno, a od dvanaestoro djece koje je dobio do školskog uzrasta je preživjelo samo sedmoro. Brojne tragedije gurnule su ga u alkoholizam i kasnije u tešku bijedu. Umro je 1971. godine, kako piše Buka.
Njegov lik, koji se prvo nalazio na novčanici od 1.000 jugoslovenskih dinara, a kasnije, zbog denominacije i redizajna, na onoj od 10 dinara, zabilježio je Nikola Bibić, fotograf beogradske “Borbe” 1954. godine. Popularni “som” je trebalo simbolizirati sretnog i zadovoljnog radnika u mladoj jugoslovenskoj industriji, sve ono što nesretni Arif nikada nije bio.
Alija, rudar u bosanskom ugljenokopu Kreka, bio je dio rudarske udarničke kampanje koja je zavladala u komunističkim državama nakon Drugog svjetskog rata. Iskopavši u jednoj smjeni 17 tona uglja, navodno je nadmašio Rusa Alekseja Stahanova, koji je još od 1935. godine važio za nedostižni rudarski uzor.
Iako je ovo neformalno rudarsko takmičenje bilo aktuelno u vrijeme najžešćeg sukoba između Tita i Staljina, Alijin lik je završio na novčanici od 20.000 dinara tek 1987. godine, i zadržao se veoma kratko, jer je novčanica povučena iz upotrebe u monetarnoj reformi Ante Markovića.
Arifov lik je bio daleko poznatiji, ali su anegdote iz života i biografija Sirotanovića bili mnogo vedriji i primjereniji svrsi političke propagande te je upravo to uzrok čestog miješanja ova dva radnika.
Najpoznatija anegdota je kada se, navodno, tokom Titove posjete rudniku Alija “požalio” maršalu na uvjete rada riječima: “meni treba veća lopata da bih bolje radio”. Iako je, zapravo, Alijina osnovna alatka bila pneumatska bušilica, a ne lopata, legenda kaže da je Alija sebi iskovao lopatu duplo veću od ostalih u rudniku i tako nastavio obarati rekorde u eksploataciji uglja.
Odbio je ponuđen stan u Brezi i ustupio ga onima koji nisu imali osiguran smještaj, a kada je od Tita na poklon dobio “auto po želji”, odabrao je fiću. O njemu i danas rado pričaju njegovi potomci. “Kad je umro Tito, dedo je plakao tri dana”, izjavila je njegova unuka u intervjuu zagrebačkoj “Areni”.
Danas jedna ulica u Brezi nosi ime ovog rudara, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Umro je 1990. godine, opet simbolično, u vrijeme kad je nestajala i država u čijoj je propagandnoj bajci bio jedan od najpoznatijih heroja.