Skupština Dubrovačko-neretvanske županije u petak odlučuje o inicijativi 15-ero vijećnika o osnivanju rehabilitacijskog centra za osobe s teškoćama u razvoju. Tematsku sjednicu zatražio je MOST-ov vijećnik Pero Jerković koji kaže kako na jugu Hrvatske nema ustanove koja sustavno brine o osobama s teškoćama u razvoju nakon navršene 21. godine života.
- Razgovarao sam s obiteljima koji imaju odrasle članove s poremećajem iz autističnog spektra. Prvi put sam na jednom takvom razgovoru pomislio kako mi je žao što sam ikada pogledao Kišnog čovjeka, uljepšanu priču o osobi s autizmom. Stvarnost je posve drugačija kod većine tih obitelji. Trenutačno nemaju poludnevnog, cjelodnevnog ni povremenog boravka za odrasle osobe s autizmom. Roditelji ih i dalje nazivaju djecom, iako imaju 25 ili 30 godina, visoki su metar i 90, teški i preko 120 kilograma. Jedan od velikih problema je, kako svjedoče roditelji, što osobe s poremećajem iz autističnog spektra znaju biti destruktivne i autodestruktivne. Roditelji odmah po buđenju raspoznaju kako će taj da izgledati. Bilo bi im od pomoći da u županiji postoji centar u kojem mogu zbrinuti svoju djecu, u kojem bi postojala tzv. gumena soba, jer danas netko od članova obitelji cijeli dan treba biti s osobom s teškoćama u razvoju. Imate obitelji koje nemaju staklene čaše u stanu, umjesto stakala na prozorima imaju pleksiglas. Roditeljima treba omogućiti vrijeme za odlazak u trgovinu ili rješavanje papirologije, dok im je dijete adekvatno zbrinuto. Obično ta destruktivnost ili autodestruktivnost završi tako da te osobe završe u psihijatrijskoj ustanovi, vezane ili potpuno umirene lijekovima – kaže županijski vijećnik Pero Jerković.
Vijećnici predlažu gradnju centra koji će obavljati djelatnost predškolskog i školskog odgoja i obrazovanja djece i učenika s poremećajima iz autističnog spektra te ostalim poteškoćama u razvoju, socijalnu skrb u okviru kojih bi se pružale usluge smještaja, poludnevnog i cjelodnevnog boravka, individualnu i grupnu psihosocijalnu podršku. Smatraju kako treba osnovati šesteročlano povjerenstvo za pripremu osnivanja rehabilitacijskog centra, tijela u kojem bi ravnopravno sudjelovala pozicija i opozicija. Nadalje, predlažu da se odluka o osnivanju donese do kraja godine.
Kako kažu osobe uključene u rad s roditeljima djece s teškoćama u razvoju, treba razjasniti o kojem tipu ustanove je riječ, radi li se centru samo za osobe s poremećajem iz spektra autizma te naglašavaju kako se u današnje vrijeme odmiče od ideja otvaranja institucija zatvorenog tipa. Nažalost, kažu, odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma su žrtve sustava i vremena u kojem su se rodile. Svaki takav slučaj se mora gledati pojedinačno i ne može se generalizirati. Također, kažu kako često uočavaju teškoće roditelja u prihvaćanju djetetove dijagnoze te naglašavaju kako roditeljima, a osobito braći i sestrama djece s teškoćama u razvoju, treba stručna podrška.
Dženita Lazarević, predsjednica Udruge Poseban prijatelj i članica stručnog savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, kaže kako inicijatori najprije griješe u terminologiji.
- Ovo što je napisano u obrazloženju prijedloga sazivanja tematske sjednice nema glave ni repa. Čini se da zapravo ne znaju što žele niti vladaju pojmovima. Tekst sadrži možda dvije rečenice o samoj rehabilitaciji. Čudi me da osoba koja je liječnik, uz specijalizacije koje ima, ne zna neke osnovne stvari - kaže Dženita Lazarević, govoreći o istupu zastupnika MOST-a, Boža Petrova, u Saboru tražeći pomoć za Dubrovačko-neretvansku županiju u osnivanju centra.
- Dubrovačko-neretvanskoj županiji je potreban centar za odgoj i obrazovanje te rehabilitaciju osoba s teškoćama, zajedno sa stacionarom i sa stambenim zajednicama, te s podružnicama u dolini Neretve i za područje Korčule i Pelješca. Jedno bez drugoga ne može. Djeca koja od početka krenu u takav sustav, neće imati teškoća prilagoditi se promjenama s navršenom 21. godinom. Ta 21 godina proleti, a ostaje još mnogo vremena pred njima u kojem im treba omogućiti radnu okupaciju. Moramo im omogućiti okruženje u kojem će biti sretni i zadovoljni. Potreban nam je, dakle, centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, odnosno centar za pružanje usluga u zajednici, u čemu podržavam nastojanja Grada Dubrovnika. Osobe s teškoćama do 21. godine su pod nadležnošću ministarstva obrazovanja, a važno je da nakon toga ne osjete taj prelazak u sustav socijalne politike, u kojem imaju različite radionice, poludnevne i dnevne boravke i smještajne kapacitete. Potrebno nam je sustavno rješenje koje uključuje rani screening, ranu intervenciju, pomoć u kući, psihosocijalnu potporu obiteljima djece s teškoćama, roditeljima ali i braći i sestrama djece s teškoćama. Važno je uspostaviti sustav od vrtićke dobi pa do srednjoškolske gdje se može mnogo toga još učiniti, uvodeći u sustav obrazovanja ona zanimanja kojih kod nas trenutačno nema – pojašnjava Lazarević.
Kad su u pitanju stacionari, protokol određuju psiholog i psihijatar.
- Osobe ne možemo svrstavati po dijagnozama nego po funkcionalnosti, pa temeljem toga donositi odluke mogu li funkcionirati u stacionaru, koji moraju biti pokriveni medicinskim djelatnicima, ili u stambenim zajednicama. One su izvrsne, no važno je znati da ne mogu svi u takve zajednice s troje ili četvero ljudi uz 24-satni nadzor. O tome ne odlučujemo mi roditelji, nego stručnjaci. Jedno su želje, a drugo mogućnosti – kaže Dženita Lazarević i poručuje kako je iznimno važno temeljito i sustavno pristupiti realizaciji projekta.
Ova dubrovačka udruga je još 2017. godine došla do podatka o 71 osobi s područja doline Neretve s teškoćama, koje su u sustavu socijalne skrbi a nema ih u podacima sustava obrazovanja. Radi se o osobama starijima od 21 godine, djeci koja nisu nastavila školovanje nakon osnovnoškolskog obrazovanja ili su dobili trajnu odgodu pohađanja škole. Sugovornica iznosi podatak kako između 62 i 65 posto osoba s invaliditetom u Dubrovačko-neretvanskoj županiji neobrazovano.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....