Može li na prostoru bivše Jugoslavije izbiti novi rat? Sudeći po nekim izjavama, dio političara ga i priželjkuje. Evo čije su vojske najopremljenije, a tko ima muzejske eksponate...

Nakon crnogorske krize, imali smo kosovsku, i to u dva navrata, a i u BiH se opasno zakuhalo zbog učestalih najava osamostaljenja Republike Srpske iz usta Milorada Dodika. I sve to u samo nekoliko mjeseci!

Pa se logično opet zapitati – jesu li mogući i neki novi ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, koja se upravo u krvavom ratu i raspala do kraja? Ili su takva strahovanja neopravdana?

Ako pitate Aleksandra Radića, analitičara beogradskog tjednika Vreme, odgovor glasi – ne, rat ipak nije na vidiku.

Makar, preduvjeta za takvo što ima, priznaje; od ratobornih političara, preko usijanih glava, ali srećom, mehanizmi međunarodne kontrole ipak sprječavaju ekstreman razvoj prilika. Drugim riječima: Amerikanci su opet pojačali svoj angažman u ovom dijelu svijeta, želeći zaustaviti, kako kažu njihovi diplomatski emisari u BiH, "retorike podjele".

Svoje interese u ovom dijelu svijeta tradicionalno ima i Rusija, kao i Turska, a EU ga nikad nije ni "napuštala", iako mnogi kritički govore o intenzitetu i učinkovitosti europskog angažmana, prenosi Slobodna Dalmacija. 

Uostalom, u BiH djeluje kontingent EUFOR-a. Odnedavno, KFOR-om na Kosovu po prvi put zapovijeda časnik koji ne dolazi iz neke od velikih sila, članica NATO-a. Sada je na Kosovu "glavni" – general iz Mađarske.

Analitičar Radić ističe kako su se posljednjih pet godina najviše modernizirale vojske Srbije i Hrvatske. Evo što kaže o tome...

"Postojeće rezerve uglavnom su skromne, ali kolike su stvarno to je istinski povjerljiva informacija koju svaka vojska mora skrivati. Nitko neće priznati da su rakete, artiljerijski i tenkovski projektili nerijetko izvan resursa i da se sve to mora remontirati. Na raznim smotrama i vežbama pokazuje se nova tehnika (ili ona polovna i modernizovana) i stvara se slika da se narodi ex YU ponovno naoružavaju, i to čak da mjere tko ima više raketa većeg dometa, nimalo prikriveno prijeteći susjedima.

Tako se Hrvatska prije nekoliko godina, kada se otvorila za sada neostvarena šansa da se nabavi američki višecjevni bacač raketa, poznati MLRS M270, hvalila kako s njega može lansirati i artiljerijsku raketu dometa do 300 km...

Za sada, strateško odvraćanje Srbije je višecjevni bacač raketa Orkan dometa 50 km, ali posade vježbaju s malim raketama 128 mm Plamen od 8,5 km dometa. To je jeftinije rešenje dobro za obuku: Srbija nema poligon za velike domete, a možda ni raketa nema baš puno jer su naslijeđene iz predratne proizvodnje vogošćanskog Pretisa. Najavljena je obnova proizvodnje rakete za Orkan i to produženog dometa na 70 km. U međuvremenu, ponosno se na izložbama pokazuje raketa koja će moći letjeti kao nesuđene rakete u Hrvatskoj. Službeno - 285 km. Postoji i razlog za to: Srbija se obavezala da neće širiti sredstva koja se mogu koristiti za djelovanje s naoružanjem za masovno uništavanje. U tom dokumentu piše da se ne izvoze rakete dometa od 300 i više kilometara. U stvari, to pokazuje koji je stvarni "domet" – prodati rakete nekom stranom korisniku i zaraditi novac. Zato su potrebne silne smotre, parade i vježbe. Treba pokazati da se naoružanje iz kataloga proizvodi i da nije samo kataloški mamac.

Vojna industrija Srbije danas proizvodi zaista puno artikala, od metka za automatsku pušku do samohodnih artiljerijskih sistema. Vlasnička tranzicija slomila je većinu proizvođača u nekada duboko povezanom jugoslavenskom lancu proizvodnje naoružanja. Tvornice aviona Soko iz Mostara više nema, ali treba znati da je ona bila finalist zajedničkog poduhvata u kojem su polovicu jugoslavenskog udjela Orla i polovicu Galeba 4 izrađivali u Utvi u Pančevu, hidraulične sisteme u Prvoj petoletci – Namenska u Trsteniku, motore u Orlu iz Rajlovca koji je posle Daytona izmješten u Bijeljinu itd.

Hrvatska više nije u prigodi da proizvodi tenkove, a vojna brodogradnja je praktično umrla.

Samo u Federaciji Bosne i Hercegovine sačuvana je proizvodnja municije u većim količinama, ali proizvodnja pješačkog i protuoklopnog naoružanja koja se pokušava pokrenuti "za svaki slučaj" za sada se svodi na male serije.

Inače, predsjednika Stranke demokratske akcije, Bakira Izetbegovića, nedavno je malo ponijelo, pa je, gledajući kako rade granete iz Bugojna, poručio onima koji imaju zle namjere prema BiH da i ona sada ima "strahovito oružje".

Zainteresiranost vlasti Srbije za proizvodnju naoružanja je široko poznata. Vojne smotre, pokazne vježbe i parade održavaju se doslovno i po cijenu života (kao što se dogodilo ljetos na Pešteru kada je podoficir žrtvovan zarad dobrog snimka juriša borbenih vozila pješaštva!)... Ne propušta se prilika kako bi se pokazalo što se ima od naoružanja i da se zareži na okruženje, posebno na Albance i Hrvatsku.

Uglavnom, Srbija ima puške, kao i ostali. Doduše, primjer puške može pokazati koliko je snažan utjecaj autistične samodovoljne i samozadovoljne politike – Vojska Srbije (VS) kao jedina na svijetu je prihvatila, pod pritiskom politike, kalibar 6,5 mm, i to s infatilnim argumentom da 'ako imamo tvornicu streljiva, možemo imati i svoj kalibar'.

Da, to je istina, pored automatskih pušaka kalibra 7,62 mm koje su najbrojnije u VS i zaustavljenog preoružanja na "američko-natovski" metak 5,56 mm uvodi se treći kalibar. Za svaki slučaj podignuta je još jedna tvornica pored nekoć slavne iz Užica – u Uzićima (ali ona ne radi 6,5 mm!). Od Zastave je zatraženo da pravi puške sa dvije cijevi, pa kada se utroši 7,62 mm, da se prijeđe na 6,5 mm.

Samo, problem je kome da se i takva puška stavi o rame. Od 1. siječnja 2011. pasivna pričuva stari i slabo se zanavlja s nešto malo dragovoljaca koji idu na šestomjesečni rok.

Nekakav neobičan model za umirivanje savjesti je "vulinovski model kratkog tečaja" za one koji su prevalili tridesetu i nisu služili vojni rok. Njima stižu pozivi na kratki tečaj i zatim se svrstavaju u ratne jedinice. Rezervisti su vitalno važni za Vojsku Srbije jer je njena formacija u miru uglavnom sastavljena od jedinica koje čini samo komanda i nešto ljudi za čuvanje skladišta i vojarni. Tek u ratu mobilizacija omogućava da se sila podigne. Osim dijela bataljona (koliko ih je takvih, vojna je tajna) iz aktivnog dijela vojske osam teritorijalnih brigada se popunjava u ratu.

Održivo rješenje za obuku mladih je obavezno služenje vojnog roka, koje će, po svemu sudeći, krenuti od iduće godine...

Koliko VS ima ljudi – tajna je. Pod pritiskom kritika da je odljev kadra velik i ozbiljan i da je to zato što su ljudi nezadovoljni odnosima u službi, "sistem" je odlučio zatvoriti se prema javnosti.

Za ostatak svijeta, to više nije tajna jer se po više osnova svake godine prijavljuje OUN, OEBS u i Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori (po podregionalnom mehanizmu kontrole naoružanja) brojno stanje vojske i njeno teško naoružanje, i izvoz i uvoz te ostalo. Srbija je jedini izuzetak od Atlantika do Crnog mora!.

Ministarstvo obrane Hrvatske i Hrvatska vojska (HV) prema podacima za 31. prosinac 2020. imaju 16.884 ljudi, od kojih su 14.836 aktivna vojna lica, a 2048 državni službenici i namještenici. Računa se na pričuvu koja prema planovima iz veljače 2017. treba postepeno dosegnuti 21.000 ljudi...

Oružane snage BiH 31. prosinca 2020. imale su 9548 ljudi od odobrenih 10.011 formacijskih mesta. Po nacionalnom ključu predviđeno je da se drži podjela mjesta po participaciji tri konstitutivna naroda i onih ostalih. Osim aktivne pričuve, koja nije funkcionalna, u OS BiH nema pasivne pričuve jer su u objedinjavanju entitetskih vojski kao faktor stabilizacije ukinute rezervne jedinice.

U Armiji Sjeverne Makedonije (ARSM) u toku je reorganizacija i za ovu godinu predviđeno je 7578 radnih mjesta, ali cilj je da se reducira na 6850 ljudi plus rezerva.

Nove crnogorske vlasti utvrdile su u lipnju ove godine pravilnik po kojem ministarstvo odbrane ima 232 čovjeka. Za Vojsku Crne Gore (VCG) predviđena je popuna sa 2368 ljudi u miru i 5159 u ratu. Prema podacima za 31. prosinac 2020., stvarna popuna je 1980 ljudi. Rezervu je VCG ukinula kada je formirana 2006. godine, ali NATO je otvorio pitanje zašto su to učinili i sada se polako radi na formiranju komandi za ratni razvoj dva pješačka bataljona i mješovitog artiljerijske divizije

Kada se radi o tehnici, usporedit ćemo osnovne vrste teškog naoružanja.

Po broju tenkova, VS je sada uvjerljivo dominantna u regiji jer na papiru ima 277 tenkova svrstanih u šest bataljona. Četiri su formirana tokom reorganizacije 2006. i 2007. i u njima su po 53 tenka. Jedan od 35 tenkova je u sastavu Banatske brigade, jedinice koja se formira u ratu s popunom iz pričuve. Najmlađa jedinica VS formirana je u Nišu za prijem tenkova iz ruske donacije. Neobičan je naziv jedinice – Tenkovski bataljon T-72M – nekako podseća na staro doba prikrivanja svega i svačega, od jelovnika do jedinica za koje je prosječan vojnik znao samo broj vojne pošte. Nema numeričke oznake, a model tenka nije najtočniji – naime, Rusi su poslali T-72B1MS, tako su bar kod njih predstavljeni na izložbama i u stručnoj literaturi. Oznaka T-72M odnosi se na jednu staru izvoznu varijantu tog tenka koja je za JNA nabavljena iz SSSR 1982. i 1983. Još uvijek se koristi 48 tih tenkova.

Ruski tenkovi poslani su Vojsci Srbije po ruskoj formaciji – 30 komada za bataljon podeljeno je u tri čete po 10 tenkova. U stvari, nedostaje po ruskim tablicama trideset i prvi koji je tenk komandanta bataljona.

Modernizacija tenkova se planira odavno i navodno posao je u tijeku, ali za sada po vježbama i izložbama mogu se vidjeti samo dva pokazna primerka na kojima se svako malo nešto promijeni, skine ili doda. Zato za sada može čvrsto da se računa samo na tenkove u "viđenom stanju".

Ne treba smetnuti s uma da ima još tenkova za potrebe obuke i u skladištima strateških rezervi, uključujući par stotina starih T-55A, onih za koje samouvjerene pristalše vlasti tvrde da su nestali u Željezari Smederevo u vrijeme ministarskog mandata Dragana Šutanovca.

Hrvatska u Slavoniji, na tenkoprohodnom terenu, drži 75 M-84 (5 u jedinici za obuku) u više podvarijanti. Pod teretom raznih nabavki za sada u Hrvatskoj ne spominju potencijalnu zamjenu tenkova.

Na jugu regije, Armija Sjeverne Makedonije (ARSM) ima bataljon od 31 tenka T-72A (jedan je komandni T-72AK). Jedna četa od 10 tenkova je aktivna, a ostatak je rezerva. Za tu jedinicu nema perspektive jer je prema makedonskim procjenama tenk zastarjelo sredstvo ratne tehnike. Kada se nabave laka vozila s protuoklopnim raketnim sistemima i ona jedna četa bit će prevedena u pričuvu. Znači, službeno nema potrebe za tenkovima, ali za svaki slučaj, bit će konzervirani pa ako zatreba - tu su.

U Bosni i Hercegovini, 40 tenkova američkog podrijetla M-60A3 dio su bataljona koji je prema nacionalnom ključu smješten u Tuzli i većinski popunjen Bošnjacima. Za potrebe obuke zadržana je četa od 13 M-84 koji se nalaze na poligonu na planini Manjači.

U kategoriji borbenih vozila, Vojska Srbije u jedinicama ima 376 komada borbenih vozila pješaštva i komandnih vozila od najbrojnijeg domaćeg BVP M-80A (320 komada u osam mehaniziranih bataljona) do sovjetskih gusjeničara BTR-50PK/PU i vozila na bazi gusjeničara MT-LB.

U statistici je samo šest domaćih "točkaša" (oklopnih borbenih vozila) 6x6 Lazar 3 koji su službeno uvedeni u naoružanje 2019. godine. Ove godine broj oklopnih vozila se povećava dodatnim količinom od 24 Lazara 3, a primljeno je i prvih 10 Miloša OBV 4x4 i izrađeno još 15. Budućnost borbenih vozila u Srbiji je i obećavajuća i vrlo maglovita.

Naime, sada se u raznim fazama od nulte serije do prototipova nalazi više OBV nego u Americi ili Rusiji – Lazar 3 i Miloš se pomalo rade, ali prikazan je prototip velikog Lazanskog 8x8 od 36 tona, malog M-21 4x4 od 15 tona, MRAP M-20 6x6 od 25 tona, stare protuavionske samohotke BOV-3 izrađene u mariborskom TAM-u 1980-ih sada se prerađuju u komandna i izviđačka vozila BOV-KIV M16 od nekih desetak tona mase.

U pripremi je i modernizacija BVP M-80A. Ima u Vojsci Srbije i lakše zaštićene tehnike preostalih izviđačkih vozila BRDM-2 iz vremena JNA, 30 moderniziranih BRDM-2MS koji su poklon iz Rusije, nekoliko desetaka vojnopolicijskih BOV-VP...

Vrlo dinamična scena za izložbe, ali Srbija nema potencijala za brzo preoružanje jer više nema snažne industrijske baze...

Hrvatska nema maštovite konstruktore i svoja vozila, ali može se pohvaliti da je u Slavonskom Brodu u ostacima ostataka pogona Đure Đakovića montirala dio od 126 finskih OBV Patria AMV. Taj program je progutao puno para, a za sada HV ima uglavnom vozila naoružana mitraljezom 12,7 mm kao Lazar 3.

Samo osam komada, uz puno truda i godina odlaganja, dobilo je kupolu s topom kalibra 30 mm (da se zna tko ima veći – prototip Lazanskog ima top od 57 mm, najveći u regiji i šire).

U cjelini, HV ima 236 OBV od kojih osim Patria dominiraju sa 101 primjerkom BVP M-80; oni isti koje ima VS. Planira se prelazak s jugoslovenskog na američko vozilo i čeka se na 76 BVP M2A2 ODS Bradley.

Posebnu klasu vozila u HV čini američka tehnika koja je donirana kao suvišna nakon ratova u Iraku i Avganistanu – riječ je o 212 borbenih oklopnih vozila M-ATV, Maxx Pro i RG-33 HAGA koja izgledaju kao da su došla sa seta "Mad Maxa", ali poklonu se u zube ne gleda...

U OS BiH najslabije u regiji stoje s klasom OBV. Samo 17 prestarih američkih gusjeničara M113A2 i jedno komandno vozilo M-80VK su u aktivnim jedinicama. Nešto BVP M-80 je u centru za obuku. Za razliku od trenda da se koriste "točkaši", u OS BiH nema tehnike te vrste, ali ima planova nabave. Računa se primarno na Tursku kao izvor naoružanja i to na donacije koje su sada u pripremi na fonu očekivano dobrih veza Sarajeva i Ankare.

U Armiji Sjeverne Makedonije raspolažu sa 159 OBV gusjeničara i borbenih oklopnih vozila nabavljenih iz Kazahstana, Ukrajine, preko njemačkih i grčkih donacija i sada je to - samo sila na papiru. Na vježbama se pokazuju njemačka policijska vozila Hermelin, poneki BTR-70, ali slijedi velika popuna novom tehnikom sa osloncem na SAD. Naručena su 54 vozila 8x8 Stryker, koja će biti osnovno sredstvo makedonske reference – deklariranog bataljona za NATO zadatke. Zatim, stiže 99 manjih vozila JLTV 4x4. Identična vozila naručila je i Vojska Crne Gore.

Ugovorena je nabavka 67 komada, a krajem prošle godine primljeno je 20 i postepeno ostatak će stići do 2023. Naoružanje za ta vozila naručeno je od izraelske vojne industrije

Kad je riječ o artiljeriji, Srbija samo u jedinicama ima 415 oruđa od minobacača 120 mm do Orkana 262 mm plus pride tehniku koja se koristi za obuku. Svaka od četiri brigade KoV ima po jednu diviziju od 18 višecjevnih bacača raketa 128 mm i jednu diviziju od 18 samohotki 2S1 Gvozdik 122 mm. Brigade imaju 24 minobacača 120 mm. Posebna koncentracija vatrene moći je u Mješovitoj artiljerijskoj brigadi iz Niša koja ima četiri lansirna Orkana sa po četiri cijevi na prastarim sovjetskim vozilima ZIL-135LM, koja su nekada bila lansirna oruđa za balističke rakete Luna.

Može se očekivati da će se uskoro nabaviti nove domaće platforme Tamnava zbog neizbježnosti obnove resursa. Niški artiljerci su dobili bateriju od šest domaćih samohotki M15 (tvornička oznaka Nora-B52) u NATO kalibru od 155 mm. Planirano je da se preoruža i divizija s tri baterije, odnosno 18 oruđa iz domaće odbrambene industrije, ali u VS su došla tek posle Mjanmara, Bangladeša, Kenije i paralelno s isporukama za Nacionalnu gardu Cipra.

Planovi VS su da se postojeća tehnika zadrži, ali da se modernizira uređajima koji omogućavaju brzo zauzimanje vatrenog položaja i elemenata za gađanje. Velika prednost VS je što se može osloniti na domaću proizvodnju, od minobacača do haubica i municije.

Hrvatski artiljerci imaju 116 oruđa vrlo raznolikog porijekla, još od JNA do šverca iz Argentine iz ratnih vremena. Većina tih sredstva nije perspektivna, modernizacija je krenula, ali sporo. U HV-u su dobili su izuzetan suvremen sistem – njemačku samohodnu haubicu na gusjeničnom vozilu PzH2000 kalibra 155 mm, ali samo 12 komada. Maksimalni domet od 40 km je približno identičan kao za Nore-B52 iz Vojske Srbije.

U OS BiH u tri brigade pješaštva su tri artiljerijska bataljona sa po 24 haubice 122 mm D30 i 8 rumunjskih višecjevnih lansera raketa 122 mm APR-40.

Makedonsku artiljeriju čini 171 oruđe, ali uglavnom prestaro. Većinom su to haubice iz vremena Drugog svetskog rata(!), američke 105 mm i sovjetske 122 mm. U pripremi je veliko čišćenje i za početak nabavit će se 18 turskih haubica Boran kalibra 105 mm.

Artiljerija u Crnoj Gori broji 56 oruđa. U miru se koristi samo jedna baterija haubica d30 za počasne paljbe. S obzirom da Crna Gora nema poligon za borbenu obuku, na gađanja se odlazi "u goste", tj. na Krivolak u Makedoniji.

Kad je riječ o ratnoj avijaciji, odnosno borbenim zrakoplovima, Srbija je jedno vreme u dežurstvo, u sistemu protuzračne obrane, bila vratila stare MiG-21 i to dvosjede bez radara. Forma je podmirena, ali nešto se moralo učiniti pa su kao najjeftinije rešenje nabavljeni zrakoplovi tipa MiG-29, iz ruske i bjeloruske donacije.

Sada je 14 takvih letjelica u batajničkoj bazi. Jednosjeda je 11, a tri su dvosjeda. Po podrijetlu – četiri su naslijeđe jugoslavenske ere, šest je nabavljeno od Vladimira Putina i četiri od Aleksandra Lukašenka.

Činilo se racionalnim da se kao prijelazno rešenje do nabave nove eskadrile višenamenskih borbenih aviona uloži nešto novca u obnovu resursa, ali Ministarstvo obrane odlučilo je otići korak dalje i ugovorilo je modernizaciju po ruskom projektu MiG-29SM, koji je ranije izrađen za Peru i Mjanmar. Ima tu nekih interesantnih novina, kao što su nove rakete zrak-zrak, pa neka vođena sredstva za djelovanje s veće udaljenosti. Priča se da ima i proturadarskih raketa velikog dometa koje su pravo strašilo za radare...

Eskadrila MiG-29 dovedena je u red, odnosno u let 2018, a sada su u toku provjere prototipa moderniziranih aviona, pa slijede prepravci na svim primjercima. Slaba točka tog ulaganja je činjenica da je životni vijek aviona limitiran. Kada su MiG-29 došli, a bilo je to 1987.-1988., predviđalo se da će ostati u službi 24 godine, a kasnije je taj rok produžen na 30 godina.

S obzirom da su avioni već premašili taj vremenski limit, ruska firma RSK MiG koja je nositelj autorskih prava, odobrila je produžetak resursa za pet godina i još jednom isto toliko. Četiri aviona koja su ove godine stigla iz Bjelorusije dobila su 10 godina resursa i to će biti kraj.

Hrvatska je poslije godina i godina odlaganja odluke o nabavi novog borbenog zrakoplova potvrdila da svoje susjede vidi kao prijetnju i na ulazak eskadrile MiG-29 u stroj reagirala odlukom o nabavi 12 francuskih Rafala. Cijena nije bitna, uvjeti nisu bitni jer važno je samo da se ima nešto bolje od susjeda.

Mora se priznati da su Rafali F3R veliki tehnološki skok za Hrvatsku i po razini cijele regije. Riječ je o zrakoplovu koji ima sofisticiranu avioniku i veliki izbor raznog naoružanja zrak-zrak i zrak-zemlja. Za Hrvatsku je vrlo važno da Rafali mogu djelovati daleko od baze po dubini potencijalnog protivnika.

Prema deklariranim podacima proizvođača, Rafal može naoružan odletjeti 1850 km od aerodroma i vratiti se. Posebno snažan argument Rafala je krstareća raketa SCALP EG koja može doći do cilja na 560 km od točke lansiranja...

Kada prvih šest francuskih aviona sleti na Pleso 2024. godine, Hrvatska će se moći pohvali kako ima avion koji leti dalje od MiG-29. Do tada, imat će samo zastarjele lovce MiG-21.

U kategoriji lakih jurišnika u Vojsci Srbije lete Orlovi. Jedan po jedan izlaze sa remonta i sada je 12 aviona u resursu, od nekih 26 koliko ih je na papiru. Ne treba zaboraviti ni na nekoliko Galebova 4 koji su dvosjedi za obuku, ali i laki jurišnici. Taj avion je važan jer se na njemu stvaraju nove generacije pilota.

Planirana je modernizacija Orla s osloncem na stranog partnera aviona s problematičnim hidrauličnim sistemom i turbomlaznim motorima iz 1960-ih godina. Ali, šest godina kasnije, stranog partnera nema...

U analizi avijacije ostatak regije preskačemo jer se nema što pokazati. Ostatak prošlosti su Orlovi, Jastrebovi i jedan Galeb 4 koji su ostali u Banjaluci sa crveno-plavo-belim oznakama, ali ne lete još od 2006. godine.

U Makedoniji su iz hitne ratne nabavke 2001. ostala četiri jurišnika Suhoj 25, ali samo kao izlošci za muzej. U Crnoj Gori čuvaju se četiri Galeba 4 koja ne lete već 11 godina.

U brojnosti helikoptera VS prednjači jer ima 67 komada, ali na papiru. Stvarno stanje je znatno siromašnije jer se može računati na novu tehniku četiri Mi-35, pet Mi-17V-5 i pet H145M koji su nabavljeni u prethodnih pet godina. Od ostale tehnike s liste, leti još nekoliko Mi-8 i nekoliko Gazela. Najavljeno je da će se nabaviti još Mi-35 do popune eskadrile. Doduše, ne zna se kolike jer veličina jedinice tog ranga nije "sveto pismo" – može tako biti dovoljno i osam, a može i 28 letjelica, i u oba primjera to je eskadrila. S još deset H-145M doći će se do eskadrile od 15 primjeraka te letjelice.

Hrvatska u klasi borbenih helikoptera ima 16 OH-58D primljenih iz američke donacije. Osam letjelica JetRanger je nenaoružano i koriste se za obuku. Nadalje, hrvatske oznake ima 24 letjelica raznih varijanti Mi-8 i Mi-17 od kojih su dva na Kosovu za potrebe KFOR-a. Hrvatski planovi modernizacije usmjereni su za početak na nabavku četiri američka UH-60M Black Hawk.

U BiH na prvi pogled prilike i nisu loše jer je na listi imovine 38 helikoptera – Mi-8/17, UH-1H i Gazele. Stvarno stanje je daleko drukčije. Rješenje se očekuje u prijemu četiri UH-1H-II Huey II koja su financirana iz američke donacije, uz malu podršku domaćeg budžeta.

Sjeverna Makedonija, kao svi ostali u regiji, pati od raskoraka između broja letelica koje ima u hangarima i realnog stanja. Od 20 helikoptera mogu stvarno računati na njih šest (dva Mi-24V i četiri Mi-8/17), a lete kada ima rezervnih delova.

Crna Gora ima tri Bella 412 i dva mala Bella 505. Od 2019. prizemljene su Gazele. Njih ima 13 komada, ali su u hangaru na čuvanju do prodaje.

Srbija jedina ima i transportnu avijaciju – jedan jedini dvomotorni Antonov 26. Planira se nabavka dva nova Airbusova C-295...

Kad je riječ o mornaričkim snagama, Srbija ima najviše sredstava ratne tehnike osim ratnih brodova, iako nema izlaz more. Ipak, ima mornaričke činove – za svaki slučaj. U Novom Sadu i na beogradskom Ušću su usidrena četiri riječna minolovca, četiri patrolna, pet desantno-jurišnih brodova i još poneki, uključujući ponos flotile, "Kozaru".

Hrvatsku vojnopomorsku zastavu nosi pet brodova naoružanih raketama more-more, nekoliko desantnih, jedan minolovac i nekoliko pomoćnih brodova. Hrvatska ima ambicija da razvija snažniju flotu, ali za sada rješava pitanje obalne straže i trudi se da nakon izrade prototipa izradi i malu seriju ophodnih brodova. Oni su potrebni kao zamjena za prestare "patrolce" naslijeđene iz jugoslavenske ratne mornarice. Česta je tema i kako doći do školskog jedrenjaka "Jadran" koji nosi crnogorsku zastavu...

Crna Gora ima realan problem kako osigurati nazočnost mornarice na moru jer je svedena na jedan jedini patrolni brod, koji jedva može uhvatiti preko 20 čvorova. Planira se nabavka novih "patrolaca".

Kao kuriozitet, spomenimo da makedonska armija ima jedan patrolni brod na Ohridskom jezeru, pridodan za potrebe obuke na vodi", zaključuje Aleksandar Radić svoju analizu za tjednik Vreme.