Imoćani i gastarbajterstvo povezani su pupčanom vrpcom.
Još od davnina kršni i siromašni ljudi iz Dalmatinske zagore kretali su u nepoznat svijet da bi sebi, ali ponajprije svom budućem naraštaju osigurali život dostojan čovjeka. Stoga i ne čudi da Imoćana ima od Sibira do Ognjene Zemlje i od Grenlanda do Rta Dobre nade, najjužnije točke afričkog kontinenta, piše Slobodna Dalmacija.
Nažalost, mnogi su u tuđini ostavili tamo i svoje kosti, a njihovi potomci su rijetko dolazili na iskonska ognjišta kako bi nastavili život koji su tu započeli njihovi preci. Istina, bilo je slučajeva da su se vraćale obitelji iz druge generacije u dijaspori, ponekad čak i iz treće.
Ono što se velikom broju takvih mora priznati jest činjenica da su barem nečim, prvenstveno baštinskim naslijeđem, zadržali duh rodne Imotske krajine. Međutim, ova priča nesvakidašnji je primjer, gotovo i nezabilježen u povezanosti iseljene i domicilne Imotske krajine.
U Hrvatsku, a uskoro i u Imotsku krajinu vraća se izdanak čak četvrte iseljeničke generacije. I to ozbiljno, za stalno. Želi nastaviti živjeti, osnovati obitelj, zamijeniti veliki grad s ubogim, gotovo iseljenim zaselkom. No, obećanje i ljubav za ognjištem pokojnog pradjeda bila je jača i veća od svega.
Čedomir Čedo Lizatović, legenda Krstatica, mjesta smještenog u kotlini južno od Imotskog, čovjek osebujne narodnjačke naravi, čuvar baštine Zabiokovlja, kaže nam:
- Ako želite lijepu priču, imate je. Kod mene i moga susjeda je praunuk našeg susjeda koji se davno odselio u Argentinu i on će se vratiti živjeti u Krstatice. Dobar je momak, a njegova želja za povratkom oduševila je naše sumještane.
U Krstaticama susrećemo Nadira Ivanovića, 34-godišnjeg stručnjaka za zaštitu na radu i djelatnika naftne kompanije iz argentinskoga grada Cordobe. Nakon kratkog upoznavanja simpatčni Nadir predstavlja svoju obiteljsku priču koja izaziva trnce, one ugodne što ih srce šalje.
- U Cordobi, drugom po veličini argentinskom gradu, s 1,3 milijuna stanovnika, žive moj otac, braća i sestra, jer majka mi je, nažalost, umrla. Živimo dobro, radio sam u rafineriji i sve je bilo okej. Prije devet godina bio sam u Hrvatskoj na nagovor oca, da vidim Krstatice, osjetim taj zrak koji su disali moji preci. Tada sam tu prvi put u životu vidio i osjetio snijeg.
U Argentini u stanu imam staru sliku gdje moj pradjed stavlja ruku i ljubi neki kamen. Otac mi je ispričao da to njegov djed Jure ljubi kameni okvir vrata na rodnoj kući prilikom odlaska u nepoznat svijet, u Južnu Ameriku. E, ta slika mi je “bola oči” tijekom cijelog djetinjstva, svaki dan, svaki sat - ističe naš sugovornik i dodaje:
- Odlučio sam doći u Hrvatsku i staviti ruku na taj kamen, vratiti se i obnoviti tu kuću i živjeti sa svojom obitelji u njoj. I nema toga što me može odvratiti od te nakane.
Nadir na korak do napuštene kuće Ivanovićevih izvadi papirić i zamoli nas da upamtimo riječi pjesme koju je napisao kao srednjoškolac u Cordobi. Pjesma se zove “Povratnik”.
- Povratnik, moja osobna definicija je jedan dio od toga kada se netko od predaka vraća, kada diraš kamen i bez smisla. Osjetiš miris i neka čudna struja teče tvojom krvi. I čuješ stare priče, priče smijeha i suza. I dođeš u misto gdje misliš da nema veze s tobom. Povratnik ne znači biti rođen u tom selu. No, ja ipak dolazim u staru kuću di je sve krenulo - izrecitira svoju pjesmu mladić, krene prema mahovinom već skoro obraslom solaru i nasloni glavu na kameni okvir vrata. Izljubi ih i postavi ruku.
- Uskoro se ovdje vraća Nadir, četvrta generacija Ivanovića. Tu ću živjeti i tu umrijeti - veli odlučni Krstačanin.
Njegova najava zatitrala je srce Čedi Lizatoviću i njegovoj supruzi Ljiljani, daljnjoj Nadirovoj rodbini, te Slaveni i Zdravku Ivanoviću. Lizatović naglašava kako je poznato da je 1928. godine mladić Jure Ivanović otišao iz sela u nepoznat svijet i stigao u Argentinu.
- Moj pradjed Jure se oženio i dobio moga djeda Juana-Ivana. Juan se oženio i dobio Omara, moga oca, Omar se oženio i dobio mene koji se vraćam u Krstatice. Neka vas ne zbunjuju imena, mi smo katolička obitelj, a otac i ja smo nazvani prema svojedobnom trendu u Cordobi da se djeci daju imena s bliskoistočnim “korijenima” - smije se Ivanović koji radi u zagrebačkom “Ledu”, a ujedno se priprema i za stjecanje licencije turističkog vodiča, jer izvrsno govori svoj materinski španjolski jezik, kao i engleski.
- Pripremam teren, skupljam novac za povratak. Bit ću uskoro spreman. Uostalom, zavjetovao sam se da ću se oženiti Imoćankom koja je spremna živjeti u Krstaticama, moje je mjesto korak do mora i autoceste. Selo ima sve: mir, tišinu i biokovski zrak, a vjerujem da će se naći i posla - zaključuje povratnik na pradjedovo ognjište.