#nosimcrveno Moždani udar - prvi ubojica današnjice kojemu su najdraža meta žene

Danas, na dan obilježavanja svjesnosti o moždanom udaru, prvog petka u veljači, nosimo crveno. Na bilo koji način. Ne mora biti samo Dan crvenih haljina, nek bude dan otvorenih očiju, za svoje zdravlje. Jer svake dvije sekunde u svijetu netko doživi moždani udar, a svakih šest minuta od njegovih posljedica netko umre. U Hrvatskoj je on i dalje prvi uzrok invalidnosti i drugi uzrok smrtnosti. Tijekom cijele godine moždani udar ubije dvostruko više žena nego karcinom dojke.

Dobro ste pročitali, moždani udar ubija žene dvostruko više nego karcinom. Zabrinjavajući podaci u društvu u kojemu su žene, očito je, neravnopravne u smislu da mogu sve, ali se više ne stignu pobrinuti za sebe. Je li moguće da toliko češće ova opaka bolest pogađa žene nego muškarce? Je li moguće da su žene s moždanim udarom mlađe u prosjeku za deset godina nego u prijašnjim desetljećima? Kako je moguće da su to žene mahom u reproduktivnoj dobi, radno aktivne, one koje su, kako se kaže, 'zmajevi' i 'tigrovi'? Jest. I to baš zato.

Promislite kako imate sreće što vas nije pogodio moždani udar, možda će vam ovo obilježavanje Dana crvenih haljina otvoriti oči jer je zanemarivanje simptoma ono što hitno morate promijeniti. I nije to samo odjenuti nešto crveno i ne misliti na to jer se vama nije dogodilo. Začudo, stres je jedan od glavnih okidača, a to smo najviše sklone odbaciti kao nevažno.

Danas sretnija nego jučer

Pod hashtagom #nosimcrveno imate cijeli niz potresnih priča o ženama koje su preživjele moždani udar, o fizičkim i psihičkim posljedicama, o tome, nažalost, kako se svaka od njih nakon svega mora sa svime nositi sama. Slaba i slabo dostupna stručna pomoć natjerala ih je da podijele iskustva i dobre prakse liječenja i oporavka što je sjajno, no ipak brojke onih koje zvizne moždani udar su jednostavno prevelike da bi sve stalo samo na kampanji Dana crvenih haljina.

Kad primijetite simptome glavobolje, zujanja u ušima, visokog tlaka, dvoslike, ubrzanog rada srca, obamrlosti jedne strane tijela, ruke, noge ili oboje, iskrivljenje lica, nemogućnost izgovaranja riječi, vrtoglavicu, kratki gubitak svijesti, najvažnije što za sebe možete napraviti jest pozvati pomoć. Tih 60 minuta unutar kojih biste morali zatražiti pomoć možda su i najbitnije, tu se spašavaju životi.

Ono što je zastrašujuće jest da je mozak zapravo još uvijek nepoznanica, jer nijedan, ali baš nijedan moždani udar na ovom svijetu nije isti. Netko prođe bolje, nego lošije, netko se više nikad ne oporavi, a netko nažalost podlegne posljedicama moždanog udara. Nema pravila kako će vam se dogoditi, kad ni s kakvim posljedicama, i nema pravila kad su u pitanju godine, neće vam mladost biti plus u svemu tome. Nekad će vam upravo to rastegnuti oporavak.

Ako ste ga već preživjeli onda više nema natrag u život kakav ste vodili prije moždanog udara. Zaboravit ćete na puno toga, ali na to nećete zaboraviti, sve se mijenja. Kako vam se promijenio mozak i ostatak tijela, tako će vas život prisiliti, ako to već niste učinile same, da promijenite ama baš sve što ste dosad živjele. Postat ćete sebi važnije, ako ne i prve, bar u prvoj godini oporavka, jer sve ostalo ionako ide svojim tijekom s vama ili bez vas i to je prva dobra spoznaja. Druga je ona tko će ostati uz vas kad je čupavo, to je ona najtužnija ali i najsretnija spoznaja koju ćete doživjeti. I tih se ljudi držite, ovi koji su 'otpali u bogenu' nisu vam nikad ni trebali.

Preživjele ste, znači bit će bolje!

Treća stvar je prihvaćanje sebe s novim 'postavkama': pojavit će se bezbroj sitnih poremećaja s kojima ćete morati naučiti živjeti, stotinu mana koje prije niste imali, nemogućnost obavljanja i najjednostavnijih zadataka, ali njih ionako morate naučiti delegirati. Drugi to mogu za vas, samo im dajte priliku, ne morate sve same.

Ono što same morate to je uhvatiti beštiju za glavu - jer moždani udar, ako se zaista ne pazite, dogodit će se opet, možda znatno jače i drugačije nego vas je udario prvi put. Ne dajte da do toga dođe. Jednom kad oplačete i otpustite svoj dotadašnji život, bit će vam lakše slušati vlastito tijelo i čuti točno što vam govori: što mu treba, što mu je viška, za što mu još treba vremena. Jer i vama treba vremena, nije to za čas posla, proći će i godine prije nego se stabilizirate, prije nego prestanete biti preoprezni i shvatite gdje ste sad u tijelu i glavi. Prije nego naučite reći NE. Prije nego shvatite da vam je to možda i najbolje što vam se dogodilo, šamarčina kakvu ćete zauvijek zapamtiti i nikad se više ne okrenuti unatrag.

Ostala mi je djelomična gluhoća i slabiji vid na desnoj strani, škljocanje noge i ruka bez kontrole, slaba memorija, miješanje slova i riječi, slabo čitanje, pisanje i izražavanje, koncentracija koja traje maksimalno pola sata, škrgutanje zubima, odbojnost prema nekoj hrani, gužvi i galami, spor metabolizam i oštećenje srca, a na dobre dane - nema ničega od navedenog. Sve češće su dani dobri, sve rjeđe oni škripavi, zahrđali. Sve češće dolazi osmijeh, sve rjeđe osjećaj nemoći. Stavite na sebe nešto crveno, promislite jeste li kandidat za preventivni pregled, traje kratko, a spašava život. Podržite sve nas koje smo preživjele i imamo tu privilegiju i obavezu ispričati svoje priče. Nosimo crveno!