PATER SINIŠA ŠTAMBUK: Opisao bih ga kao vrlo inteligentno, krajnje izopačeno i okrutno biće...

Isusovac, pater Siniša Štambuk, podrijetlom iz Selaca na Braču, trenutačno je na službi duhovnika u jednoj isusovačkoj zajednici u Rimu, piše Slobodna Dalmacija.

Specijalizirao je tzv. ignacijevsku duhovnost, a na poseban način se u posljednje vrijeme bavio tematikom opsjednuća i egzorcizma.

U svijetu i kod nas je u posljednjih nekoliko desetljeća primijećen znatan porast slučajeva dijaboličkog djelovanja, poput uznemiravanja, tlačenja, opsjednuća i slično, zbog čega pogođene osobe užasno pate.

Crkva im je pozvana pomoći jer od Krista ima i poslanje i ovlast za takve slučajeve. Unatoč tome, tako pogođene osobe danas teško pronalaze pomoć.

Nerijetko se njihov problem shvaća kao psihijatrijski slučaj, a psihijatrija im tu može samo donekle pomoći...

Iz Evanđelja je poznato da je Isus često istjerivao iz ljudi zle duhove. Otkuda oni i zašto postoje ako je Bog sve stvorio dobro?

– Iz prvih redaka Biblije doznajemo da je u početku "Bog stvorio nebo i zemlju", dakle, ono što čovjeka nadilazi i ono što mu je podložno. Nebo uključuje nevidljiva, ali stvarna bića koja daleko nadilaze čovjeka, a obdarena su darom uma i slobodne volje. Bog je ta dva dara neraskidivo vezao uz odgovornost, a ona, pak, za sobom povlači odgovarajuće posljedice...

Bog kao Stvoritelj ima pravo iskušati ili provjeriti svako biće; tako je na kušnju stavio i ta nebeska bića. U toj provjeri jedan se dio tih bića – unatoč svojoj potpunoj slobodi i znanju – pobunio protiv Božjega plana, a time i protiv Boga.

Ta su pobunjena bića smjesta bila zbačena s neba i zauvijek osuđena. Mi smo na zemlji također podvrgnuti kušnji. Imamo dar razuma i slobodne volje, i – služeći se njima – možemo postati dobri ili loši, što prije ili poslije rezultira određenim posljedicama.

Dakle, zli duhovi su u početku stvoreni kao dobri, ali su svoju slobodu upotrijebili da se usprotive Bogu, čime su od svijetlih nebeskih duhova postali izobličene nakaze tame, koje zovemo demonima.

Zametnuto neprijateljstvo

Poznata je slika iz Knjige postanka, prve knjige Biblije, kako Bog zameće neprijateljstvo između zmije i Žene te najavljuje nekoga tko će zmiji satirati glavu.

A posljednja biblijska knjiga Apokalipsa Ženu prikazuje odjevenu u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otkrivenje navodi i to kako će đavao biti bačen u bezdan i zatvoren na tisuću godina da više ne zavodi narode. Kako tumačite ove svetopisamske riječi?

– Osuda koju je Bog nakon čovjekova pada izrekao zmiji glasi: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Usp. Post 3, 15). Čovjek je na nagovor zmije (đavla), sagriješio protiv Božje zapovijedi – da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla – i time je potpao pod vlast đavla te bio lišen skladnog odnosa prema Bogu, sebi i prema svemu stvorenom.

Postao je suuznik bića bez razumske duše te je podložan đavlu i vlastitim strastima, koje ga odvode od njegova vječnog određenja i usmjeruju prema vječnoj smrti.

Čovjekov razum i slobodna volja su ostali i nakon grijeha, ali su bitno prigušeni i uvjetovani. Neprijateljstvo koje Bog zameće između zmije i žene je "definitivno" i na neki način ljudima "brani" prijateljstvo s Božjim neprijateljem, a obećava dolazak Nekog od "roda njezina" (ženina), koji će to neprijateljstvo aktualizirati i đavla potpuno poraziti.

On će zmiji satirati glavu (trajni oblik glagola upućuje na trajnu borbu), a zmija će (i njezin rod), Njemu "vrebati petu". Već sam glagol "vrebanje" uključuje zasjedu, lukavost, podmuklost, ali i slabost i podređenost, što đavlu sasvim odgovara...

Redak iz Otkrivenja (okivanje đavla na 1000 godina) možda je još kompleksniji. Navedeni redak možemo shvatiti kao najavu razdoblja mira, ali tek nakon velike nevolje i razdoblja vladavine Antikrista.

Đavao je začetnik, strateg i promicatelj grijeha u životu svakoga čovjeka. Stoga će, nakon Antikrista i Lažnoga proroka, i on sam biti uhvaćen i okovan. Iz toga je razvidno da đavao ne izmiče ni Božjemu nadzoru, ni pravdi, a niti može parirati Bogu, nego ga Bog, poput lutke, koristi za ostvarenje spasenja svijeta.

Čini se da je nakon spomenutog razdoblja kušnje Bog odlučio izranjenom, napaćenom i pročišćenom čovječanstvu darovati razdoblje mira, bez uobičajenog uznemiravanja đavla, što upućuje na vrijeme bez ratova, nepravdi ili drugih očitovanja grijeha, koji su čovjeka mučili tisućama godina...

Razlozi šutnje

Zanimljivo je kako u našem hrvatskom jeziku ima više naslova kad je riječ o sotoni. Naziva ga se Luciferom, đavlom, vragom, nečastivim, ocem laži, knezom tame... Kako biste ga vi u najkraćim crtama opisali?

– Opisao bih ga kao vrlo inteligentno, krajnje izopačeno i krajnje okrutno biće, koje je zakleti neprijatelj Boga i čovjeka. Nazivi satan, sotona, đavao, vrag, samo su općeniti nazivi na različitim jezicima, a znače: protivnik, neprijatelj, onaj koji dijeli (razdvaja), tužitelj. Hebrejska riječ satan u našem jeziku postaje sotona.

Vrag je pak slavenska verzija za to biće. Smatra se da je Lucifer (Svjetlonoša) bilo njegovo ime prije pobune i pada...

O opsjednuću se malo govori u Crkvi kod nas, a također i u svijetu. Ima i svećenika koji takve stvari ignoriraju, a time ignoriraju i potrebu za egzorcizmom. Koji je razlog za šutnju o toj duhovnoj stvarnosti koja nas okružuje?

– Jedan od razloga mogao bi biti taj što se u Crkvi o tome vrlo malo zna, jer nije riječ o klasičnom znanju. O tome se šuti već desetljećima, odnosno od početka 70-ih godina prošloga stoljeća.

Sve snažnijim prodorom znanosti općenito, a posebno disciplina poput psihologije i psihijatrije, ta tema je bila istiskivana kao neznanstvena i pomalo "nazadna".

Svećenički kandidati, u okviru svoje svećeničke dotadašnje formacije, imali su predavanja iz angelologije i demonologije i bili su inicirani u tzv. niže službe (od one svećeničke). Jedna od njih je i služba egzorcista, koja je upravo u to vrijeme izuzeta iz programa svećeničke formacije...

Danas imamo čitave generacije biskupa i svećenika koji su lišeni temeljnoga znanja o spomenutim stvarima. Kako razgovarati o stvarima koje se desetljećima smatraju zastarjelima, nepotrebnima ili ako ih se tek najstariji klerici maglovito sjećaju?!

Drugi razlog može biti prodor raznih religijskih učenja, praksi i "filozofija", s Istoka. U to vrijeme nastaje i tzv. New Age, ili Novo doba, koje suvremenom čovjeku nudi najraznovrsnije duhovne putove i vještine samoostvarenja, nerijetko potpuno prilagodljive pretenzijama pojedinca.

Treći razlog može biti izostanak vjerodostojnoga svjedočenja kršćanskoga načina života, koji bi trebao uključivati i takve pojmove. Tu je i etiketiranje ili obilježavanje osoba koje trpe đavolska zlostavljanja, koje ljudi – često iz neupućenosti ili straha – znaju smatrati psihijatrijskim slučajevima.

Razlog šutnje je i diskrecija koju su dužni poštovati oni koji su eventualno uključeni u pružanje duhovne pomoći.

Dublje iskustvo vjere

Sveta Stolica nedavno je preporučila biskupima da ovlaste svećenike koji bi se bavili egzorcizmom. Ima li ih i koliko u Crkvi u Hrvata?

– Dobro je znati da samim činom biskupskoga ređenja svaki biskup postaje egzorcist. Dakle, koliko u Hrvatskoj imamo biskupa, toliko imamo i egzorcista.

Jasno je da se, zbog svojih obveza i čestih putovanja, sami biskupi time ne mogu baviti redovito. Ipak, u svojoj biskupiji mogu delegirati jednog ili više svećenika koji bi obavljali tu službu. Razmjerno mali broj svećenika je uvjeren u zbilju đavolskoga djelovanja kod ljudi, a time i u potrebu za ovakvom službom.

Kod nas u Hrvatskoj imamo dva ili tri egzorcista koji su službeno imenovani. Ostali, ako ih ima, tu službu vrše povremeno i za pojedine slučajeve.

Jeste li vi ikad radili egzorcizam i što je za njega najvažnije?

– Ne, nikada nisam vršio sam obred, ali sam u nekim slučajevima egzorcistu pomagao molitvom. Za egzorcizam je važno da mjesni biskup, u stvarnoj i opravdanoj potrebi, taj obred izvrši osobno ili pak da za to ovlasti jednog ili više svećenika. Važno je da biskup pomno odabere svećenika.

Takav bi svećenik trebao biti čovjek vjere i mjere, čovjek koji duhovno radi na sebi i koji je u ovome dostatno poučen. To je zahtjevna, plemenita i nepriznata služba u Crkvi. Uz do sada rečeno, poželjno je i jedno dublje iskustvo vjere, križa, oproštenja, kao i odvažnost i hrabrost da se dotični svećenik – u ime Isusovo i u ime Crkve – svjesno suprotstavi đavlu, a sve u skladu s naputcima odobrenog obrednika...

Friedkinov fim "Egzorcist" jedan je od najpoznatijih na temu demonologije i vrlo realistično prikazuje opsjednuće. Friedkin je snimio i dokumentarac o znamenitom egzorcistu Gabrielu Amorthu. Pomažu li ovakvi uradci da se ljudi više približe vjeri?

– Vjerujem da pomažu jer se tako o tim stvarima barem može nešto doznati. William Peter Blatty, scenarist spomenutog filma, potaknut je bio idejom da svojim scenarijem u ljudima pobudi vjeru da su događaji iz Evanđelja stvarni. Znamo da je scenarij nadahnut istinitim događajem.

Kada se čovjek sretne s nečim što je zlo a nadilazi ono ljudsko, onda za to traži odgovarajuće objašnjenje. Katolička crkva na takvo traženje već od svojih početaka ima odgovor. Osoba koja je jednom sudjelovala na tom obredu počinje o Bogu, o sebi i o svijetu razmišljati na sasvim drugi i dublji način...

Kršćansko oružje kao što su molitva, post, sakramenti i djela ljubavi pokazuju se često vrlo učinkovitima u postizanju oslobođenja od demona. A što je s onima koji nisu vjernici, je li njima teže u toj borbi? Ovdje je uputno podsjetiti da je sam Gospodin rekao da se taj rod "istjeruje postom i molitvom" te to predstavlja jedno od uobičajenih i djelotvornih "oružja" u arsenalu egzorcista.

Znakovi duhovnog problema

– Osim toga, znamo da je Isus liječio i pomagao i onima koji nisu pripadali židovskome narodu. U Matejevu i Markovu evanđelju nailazimo na primjer žene Grkinje, Sirofeničanke, koja prilazi Isusu i moli ga da joj iz kćeri istjera zloduha, što je On i učinio. Utoliko i Crkva treba imati isti stav uključive ljubavi i samilosti prema svima koji pomoć trebaju i traže.

Pripadnici drugih religija i uvjerenja svakako ovim obredom mogu biti oslobođeni đavolskog utjecaja, ali uz pristanak njihova vjerskog poglavara. Ljudi koji nisu kršćani a trpe od đavolskog uznemiravanja ili opsjednutosti, redovito svoj problem pokušavaju riješiti unutar svoje religije i na njima dostupan i prihvatljiv način. To ponekad – ovisno o religiji, praksi ili uvjerenju dotične osobe – problem ne mora riješiti, nego ga čak i produbiti.

Ako je osoba, recimo, agnostik ili ateist, pomoć će prvo potražiti kod psihologa, pa kod psihijatra ili će se upustiti u razne programe samopomoći i iscjeliteljskih tehnika. Pod pretpostavkom da je uistinu riječ o težim oblicima đavolskog opsjednuća, takve osobe isprva pronađu kratkotrajno olakšanje, ali problem i dalje ostaje ili se produbi, odnosno intenzivira, ako ne potraže i ne dobiju pomoć egzorcista.

Kako razlučiti opsjednuće od, primjerice, nekih psihičkih bolesti koje su dosta bliske i kojih je puno u današnjem svijetu?

– Nerijetko se dogodi da osoba, pogođena đavolskim djelovanjem, pokazuje jasne simptome ove ili one bolesti ili poremećaja poznatih kliničkoj psihijatriji, no to nužno ne znači da je uzrok tog simptoma u psihi, nego samo to da se taj problem na razini psihe očituje.

Oni koji procjenjuju stanje pogođene osobe trebaju ispitati i iscrpiti sva naravna, znanstvena i logička objašnjenja za postojeći slučaj. Egzorcizam je posljednja opcija, a ne univerzalno rješenje za svaki takav ili sličan slučaj. U slučaju da se ne uspije doći do zadovoljavajućeg objašnjenja i dostatne moralne sigurnosti, postoji nekoliko znakova koji mogu uputiti na duhovni, a ne psihički uzrok problema.

Neki od njih su: 1. sposobnost govora i razumijevanja stranih jezika (bez slušanja ili učenja istih), 2. izvanredna tjelesna snaga koja znatno nadilazi dob, spol i građu pogođene osobe, 3. poznavanje skrivenih i nepoznatih stvari (do kojih osoba nikako ne može doći uobičajenim putem), 4. averzija prema svetome, odnosno prema posvećenim predmetima (križ, voda, krunica, sol i sl.), piše Slobodna Dalmacija.

Okultizam i magija u porastu su posljednjih godina

Što je bitno za zdravu duhovnost, osobito u kontekstu u kojem živimo, odnosno u vremenu korona-krize?

– Život vjere sukladan Božjim zapovijedima, dostojno, ispravno i redovito pristupanje svetim sakramentima te djela milosrđa prema bližnjima.

Od pobožnosti, preporučio bih pobožnost krunice.

Redovito gledanje informativnih emisija o pandemiji i cijepljenju mnoge osobe može dovesti do straha ili depresije, pa to nikome ne preporučujem...