"U ime čovjeka koji je u zadnjih mjesec dana dva puta pokušao samoubojstvo, nemoćan i sam ostavljen na milost i nemilost sustavu, čovjeka koji je dao pet godina rata zemlji Hrvatskoj, čovjeka koji je podstanar u svojoj zemlji preko tri desetljeća, prevaren od društvenoga poduzeća Luka Ploče u kojoj je ostavio svoju mladost, 40 godina rada, apeliram na njegove suborce, Ministarstvo branitelja, Vladu RH, sve one koji danas šute, da mu pomognu. Obraćam se medijima jer se na moje apele i vapaje vrata na koja kucam ne otvaraju". Ovu dramatičnu poruku poslala je Lorita, supruga Branka Marevića, hrvatskoga branitelja kojega su nesretne životne okolnosti usmjerile na psihijatrijski odjel dubrovačke bolnice i njegova sudbina je neizvjesna.
Izbacit će ga na ulicu?
Branko je bio član udruge "Kralj Tomislav" koja je s novom Upravom Luke Ploče pokušala riješiti pitanje lučkih stanova na Trgu kralja Tomislava. Riječ je o stanovima koji su izgrađeni na Trgu kralja Tomislava početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Sadašnji stanari su samoinicijativno ušli u njih, očekujući povoljno rješenje o dodjeli stanarskog prava. Poslodavac im je uručio ključeve, a nakon toga i ugovore o najmu. U tim stanovima žive do današnjih dana očekujući povoljno rješenje, koje im je, kako tvrde, jamčila bivša Uprava Luka Ploče d.d. No, Branko danas nije u mogućnosti platiti traženu cijenu i prijeti mu odlazak na ulicu.
"Njegov mozak više ne funkcionira. Stan u kojem živimo nije naše vlasništvo, a sve propada. Stid te pitati, a prisiljen si moliti. Za njega je to strašno, za mene ne. I dalje pitam, molim, pišem, apeliram. Vrata se zatvaraju. Nigdje nikoga da te razumije niti želje da razumije. Moj se svijet ruši i jedino što razumijem je Gospodin i u svim ovim godinama čvrsto ga držim za ruku moleći ga da je nikada ne ispusti. Ako on ispusti moju onda ću i ja moga supruga. To je ono što me plaši", iskazuje svoje strahove, ali i razočaranja Lorita: Na ova vrata od dana kada je digao ruku na sebe tri ljudske duše dođoše. U čemu je njegova krivica? Dajte mi objašnjenje da ga kao žena i ja mogu razumjeti.Nije li on zaslužio da ga bar upitate koja je njegova životna priča. Moj suprug je zaboravio na moju ruku, više gladan nego sit, željan napokon mira sam je htio završiti ovu agoniju".
Žali što nije poginuo
Lorita kaže da su ona i Branko čistili apartmane u Živogošću i Podaci da bi zaradili novac za život. Najprije je oboljela ona, a onda i on. I u tim teškim trenucima rijetki su im pomogli. "Jedna obitelj islamskog porijekla koja živi u Americi, jedan Nijemac s prebivalištem u Podaci, obitelj Dominiković iz Baćine, Desa Jelavić iz Graca i još nekoliko dobrih ljudi pomagali su nam sve ove godine da bi preživjeli. Pomagali su razgovorom i davali nam podršku, pogotovo njemu koji je tada kada je to učinio bio uvjeren da će tako spasiti i mene i sebe. Nije više mogao podmirivati obaveze, samo smo radili da preživimo dan za danom. Strašno je kada ponosno hodaš, a stomak ti se grči jer više nemaš zdravlja a moliti ne želiš, a moraš. A to je malo tko je vidio jer nismo naučeni da nas žale nego da trpimo i šutimo", poručila je Lorita.
Njen suprug Branko i dosad je isticao da bi bilo bolje da je poginuo u ratu, nego da sada mora prolaziti životnu agoniju u državi za koju se borio.
