Nastavlja se ljeto iz novinarskih noćnih mora: nakon Vlade Matijanića i Antuna Masle, u manje od dva tjedna kolovoza ostali smo još i bez Mislava Bage.
Da je Hrvatska Ukrajina, i da rasna pera i prekaljeni reporteri takvim intenzitetom stradavaju od borbenih djelovanja na prvoj liniji fronta, bilo bi previše. I za jedan život, i za jednu umiruću struku, a pogotovo za jedno krhko i histerično društvo poput ovoga našega.
Mislav Bago je političko novinarstvo u Hrvata etablirao kao bespoštedno i nepokolebljivo jahanje na činjenicama, oči u oči s ključnim pripadnicima 'elite'.
Političari koji danas za njim mahom rone krokodilske suze uglavnom su ga se bojali i njegov žurnalistički žanr u samoobrani nazivali 'isljedničkim'.
Bila je riječ samo o tome da u razgovoru s Bagom pred kamerama, uživo i bez kompromisa, nisu dobivali puno prostora ni za uzmak ni za svoje demagoške manipulacije. Grizao je u ključne teme bez zadrške i sugovornike nije puštao iz klinča dok ne bi dobio zadovoljavajući odgovor.
Bio je radoholičar s izrazitim terenskim nervom, profesionalnom osornošću prema moćnicima, zaglavni kamen nekoliko tv-kuća koje su na njegovim mikrofonima izrasle u informativne katedrale.
S Bagom nisu umrla samo njegova javljanja, neumorna pitanja i sačekuše na Markovu trgu, s njime je u nepovrat otišla i cijela riznica zgoda, aktera i svjedočanstava iz najturbulentnijih godina hrvatske političke povijesti. Nijedni parlamentarni ili predsjednički izbori više neće biti isti bez Mislava Bage, njegovih gostiju i slojevitih komparativnih analiza. A hrvatsko novinarstvo bez Bage još dominantnije postaje profesija bez izbora, suptilni politički marketing prilagođen ukusima najmoćnije tv-publike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....