Dosad najteži vijađ u karijeri proživljava na kruzeru u vlasništvu kompanije "Croisi Europe" koji više od dva tjedna 'čuči' pred lukom Gruž jer se zbog stroge odredbe o karanteni posada još ne smije iskrcati.
Većina su Hrvati, a premda Dubrovčani kao i Hrvoje, s obitelji koje su im nadohvat ruke mogu komunicirati samo mobitelom ili videovezom putem Skypea, Vibera i WhatsAppa.
Čeka se kraj karantene
Iako mlad, Hrvoje morima svijeta plovi već šest godina. Tog petka kad je na svijet došla mala Klara u rađaonici dubrovačke Opće bolnice, on je počeo odbrojavati dane do trenutka kad će kćerkicu uzeti u naručje. S 'Dubrovačkim' je podijelio osjećaje koji su u izolaciji pred Daksom još intenzivniji:
- Mala Klara je naše treće dijete. Najstarija Lucija ima 13, a Jelena 7 godina. Da nije što jest, bili bismo zajedno i pošao bih doma vidjeti ih, ali ih sad uopće ne želim dovoditi u opasnost. Strpjet ću se do kraja ugovora i hvala Bogu, nadam se samo da ovo neće podurati. Supruga Nikolina je naučila na moje odsustvo i zna kakav je moj posao. Stjecajem okolnosti, doma sam bio samo kad se rodila Lucija.
Kad se rodila Jelena s tankerom-plinašom sam plovio negdje na Dalekom istoku, vidio sam je tek kad je napunila dva mjeseca. Tako će nekako vjerojatno biti i s Klarom. Do tada će kompanija riješiti problem smjene posade. Istina je da smo ovdje svi potpuno zdravi, ali na brod ne možemo primiti nikoga prije nego i on "odradi" karantenu jer svaki član posade tijekom puta zbog ukrcaja može pokupiti neki virus - priča Hrvoje koji se na prvi vijađ s kruzerom ukrcao 4. siječnja.
Tri mjeseca kasnije, ne preostaje mu drugo nego čekati kraj karantene kad će ih u Luci Gruž konačno prihvatiti na vez.
- Sve do tada smo na ankori kod Dakse. Ali, ni tada neću ići kući kako svoje najdraže ne bih doveo u opasnost. Zamislite samo koliko želim svoje djevojčice i suprugu zagrliti? Neopisivo! Istina, mi pomorci smo naučili cijeli život biti u izolaciji i puno je lakše podnosimo od ostalih. Iako, ovo je specifična situacija i supruzi bi bilo puno lakše da smo zajedno. Ovako su na kopnu, pa su i moji i njezini u prisilnoj izolaciji. Naravno da sam "na iglama" čekao da mi jave da je porod prošao kako treba i bez ikakvih komplikacija. Ono, u iščekivanju si i malo ti je grubo, ali sretan si kad sve fine dobro. Sve kolege na brodu su mu čestitale i svi bili uz mene, pa i zapovjednik kap. Goran Favro. Iako to na brodu nije baš preporučljivo, sada razmišljam malo više o svojima doma. A misli te ponesu...- povjerio nam se Hrvoje.
On se često čuje i s prijateljima koji su "zapeli" negdje na svjetskim morima.
Do daljnjega su svi na "počeku" i unatoč razlikama među kompanijama, za sada je tako da nitko ne može s broda ili na brod.
- Na brodu je ključno znati datum iskrcaja i ravnamo se prema danu kad idemo doma. Ovaj put kompanije svima postupno produljuju ugovore. Bez obzira na sve, ali znamo da nam je i doma karantena. U šali kažu da im je na brodu barem plaćeno, dok doma nitko ne radi - govori Svetac, čija supruga Nikolina, ekonomistica, već deset godina radi u hotelu "More".
Starije kćeri pomažu
Nikolina se redovito čuje s kolegama za koje ima samo lijepe riječi jer brinu o svojim radnicima. O aktualnoj obiteljskoj situaciji kada je suprug tako blizu, a opet tako daleko, priča:
- Sigurna sam da je toliko želio, ali znam ni da nije mogao biti s nama. Ali, kad je već u karanteni, neka je tamo i nek ostane dok sve ovo ne prođe. Što se može, u cijelom je svijetu kaos, ne samo kod nas. I jest, bio je doma samo kad sam rodila Luciju koja je već velika. Ipak, nadam se da će nam ubrzo doći. Da je ovdje, u bolnicu ne bi mogao ni ući, ali bi mi najviše pomogao doma s curama. Glavno da nam priskaču u pomoć moji i njegovi roditelji. Biti supruga pomorca je nešto posebno i znam kako se sve mi skoro svaki dan samo čujemo i vidimo s muževima putem vibera i slično. Sad je to ipak nekako lakše, a naše djevojčice su već velike i samostalne. Sad više one meni pomažu nego ja njima. No, u ovom okolnostima je problem što im je škola doma i s time se "borimo"- priča Nikolina i uz osmijeh dodaje kako će i starije sestre cijeli život pamtiti što su radile kad se rodila Klara:
- Mlađa, Jelena mi sve poslaže pelene, maramice i sve što trebam, dok starija Lucija više pomaže po kući. U spenzu ide moj brat i sve što treba dostavlja do vrata. Moji su u Lapadu, a njegovi na Ilijnoj glavici. Sve je podređeno bebici, a glavno je da nas ima i da je sve usklađeno. Što reći o Klarinom rođenju: rođena je 20. ožujka ponoć manje kvarat, a suprugu sam javila čim su babice završile! Odmah sam im rekla "dajte mi mobitel" te nazvala i moje i njegove, jer nitko nije mogao prići bolnici u kojoj sam bila cijeli dan zatvorena - prisjeća se Nikolina Svetac.