Valentinu s dvoje djece, umorne i šćućurene u kontejneru, našli smo kod mađarsko-ukrajinske granice u mjestu Beregsurany. Bila je subota oko šest poslijepodne, granicu su prešli dva sata ranije i rečeno im je da će putovanje uskoro nastaviti za Split. Padaju i noć i temperature, a Valentina se drži pribrano. Napustili su dom u Žitomiru prije dva dana. Kako to da putuju baš u Split?
– Tamo imam sestru, udana je za Hrvata. Nikada do sada nismo bili kod njih. Ne znamo uopće što nas tamo čeka, muž je stalno bio s njima u kontaktu i nadam se da ćemo se skrasiti neko vrijeme dok je u Ukrajini rat. O situaciji u domovini sada sve ovisi – kaže Valentina čija kćer Viktorija ima 14 godina i ide u deveti razred, što bi značilo da je prvi razred srednje škole. Osmogodišnji joj brat Matvej tek je četvrtaš. Vrlo su mirni i tihi. Znaju da je Split uz more i drago im je kad im kažemo da smo i mi iz Splita. Pitaju kakva je klima kod nas, piše Slobodna Dalmacija.
– Čeka vas sunce i toplina, ne brinite. A šta se događa tamo odakle ste stigli?
– Uh – Valentina spusti ramena i vjeđe.
– Rusi su gađali aerodrom blizu Žitomira. Nas je muž autom doveo dovde. Isprva smo mislili da ćemo se lakše probiti preko Moldavije, krenuli smo, ali zbog ogromne gužve na putu ipak smo se odlučili za Mađarsku. On se vratio doma. Ne smije vani iz zemlje, a hoće li u rat, to još ne znam – mirno nam kaže 38-godišnja majka. Bila je domaćica, živjeli su od muževe plaće.
Snaga volontera
Svi Ukrajinci koji tek prijeđu granicu, a vidjeli smo ih posljednjih dana mnogo, još satima su zbunjeni, kao tek probuđeni pacijent nakon operacije. Živ si i to je zasad najvažnije. Problemi vjerojatno tek slijede, ali ima vremena za suze. Trenutno im snagu za život daju volonteri, snaže ih poput prve infuzije.
Ovdje, u pograničnom mjestu Beregsurany gdje je dan ranije bio hrvatski ministar Davor Božinović, večeras ih nema mnogo. To je manji prijelaz, a organizacija lokalnih vlasti je odlična. Za pridošle je otvoren mjesni dom kulture pored kojeg su grijani šatori i kontejneri. Prizori su jednaki onima iz naše Petrinje i Gline odmah nakon potresa. Za nekih pola sata stiže konvoj od petnaest auta i autobusa iz Hrvatske. Dopremaju humanitarnu pomoć, a neki od njih vraćaju ljude koji žele u Hrvatsku. Zajedno s Valentinom čekamo ih i mi, zanima nas tko će ovu mladu obitelj voziti do Splita.
Tu je i grupa žena koja će u Varaždinske Toplice. One su rođakinje i susjede iz mjesta koje je deset kilometara sjevernije od Kijeva. Kombinirale su šinobuse, vlakove i autobuse do Lavova, a onda su ih volonteri doveli do ove granice s Mađarskom jer je bila prohodnija od ijedne u Poljskoj i Slovačkoj.
Julia, majka dvogodišnje kćerkice Nike, govori kako joj javljaju iz domovine da su u selima oko kijeva ruski vojnici.
– Okupanti soldžers – strese se. Na put su krenule na vrijeme, zapravo, u zadnji čas. Posljednji zvuci koje su ponijele iz domovine su odjeci granata.
Pomoć iz cijele Hrvatske
S njom je Irina. Kaže nam da su neki koji su doputovali s njima ostali s druge strane granice zbog problema s putovnicama. Sada čekaju i njih kako bi svi krenuli prema Hrvatskoj. Znaju li gdje će?
– Zagorje! Razumijete – pitaju nas. U grupi imaju i djevojčicu staru 14 godina. Tu su još Svitlana, Daria, Olena.
Jedna prijateljica Ukrajinka udana u Zagrebu povezala ih je s našim humanitarcima. Nadaju im se svaki trenutak jer, evo, javljaju im da su udaljeni još samo dvadeset minuta vožnje.
Predvodi ih Kristina Kovačević koja je svojevremeno za humanitarni rad primila priznanje "Ponos Hrvatske". Doziva nas i provjerava točnu lokaciju, mrkli je mrak uokolo i nije teško unatoč navigaciji zalutati.
Be-reg-su-ra-ny, slogovali smo da upamtimo ime mjesta. Mađarski volonteri ih očekuju, pripremaju tople napitke, sendviče i topli obrok.
– Evo ih – reče netko, a Valentina se ozari i poskoči na noge.
Naši farovima u koloni osvijetliše mračni šor. U do tada tih i miran stacionar donijet će živost čim se rastegnu od duga puta.
S njima je i vatrogasni kombi DVD-a iz Velike Gorice. Dvojica mladića dopremila su pomoć, ali vraćat će se prazni u Hrvatsku jer žure, kažu da ih posao čeka. Inače, njihov DVD financirao je put. Ostalima iz konvoja je trošak pokriven iz donacija.
Tko će voziti Valentinu i djecu, sad se već i mi interesiramo.
– Polako, vidjet ćemo, imamo tu nekog iz Sinja – reče nam Kristina ne skidajući se s mobitela.
– Javljaju sad da ima i na prijelazu Zahony jedna grupa Ukrajinaca koja želi u Split. A moramo i ove što su tu zapeli s druge strane pokušati iščupati, pošto su zajedno s ovima kaj idu u Varaždinske Toplice – raportira nam Kristina.
– Halo? Čekaj, zapisat ću, već sam otišla. Ne, ne mogu sad to rješavat, daj vidite sami. Ok, dakle, nude smještaj, je l' tak – nekome se obraća na mobitel.
Kristina koja spaja
Govori nam u pauzama od telefoniranja da su u konvoju stigli sve volonteri individualci, a dolazi i jedan autobus. Ona će ostati na ovoj granici do ponedjeljka jer će spajati Ukrajince i ljude iz Hrvatske koji im nude smještaj.
Ana Vukušić iz Sinja, koja je dopremila pomoć osobnim autom, s prijateljem Ukrajincom Andrijom Dijakunom, spremna je voziti Valentinu s djecom u Split. Bingo! Valentina opet poskoči puna nade da konačno kreću.
– Polako – sad joj već i Tom Dubravec govori, svjestan kako će se te večeri u Beregsuranyju stvari nešto sporije odvijati nego je ona zamišljala.
Hrvati su najprije pričekali da im domaćini kažu gdje će istovariti pomoć. Pronašlo se skladište, idemo i mi s njima. Puno ruku u lancu za tren je napunilo jednu prostoriju. Tu su kese s hranom, konzervama, pelenama, mlijekom... Uočili smo još jednu splitsku registraciju. Iz auta izlazi mladić u žarkonarančastim patikama. Prilazimo mu, predstavljamo se, on s oduševljenjem kaže da stalno čita portal "Slobodne". Priča s prepoznatljivim engleskim uvrtanjem. Onako poput Bartulice iz Domovinskog pokreta.
– Morate svaki dan pisat o Livaji, svaki dan, kažem vam – dade nam savjet. Pojasni nam da je odrastao u Americi i da se zove Matthew Olujić, a zapravo je Mate i to baš iz San Matea, a roditelji su podrijetlom iz Imotske krajine.
– Morao sam staviti Metju jer bi mi se djeca rugala u školi da sam ostao Mate – smije se.
Sada živi i radi u Zagrebu, došao je pomoći Ukrajincima sa srcem, a i ništa pametnije nije imao za raditi ovaj vikend.
Ima tu među našim dobročiniteljima pravih zanesenjaka. Ili nam se to samo učinilo na prvi pogled? Možda smo navikli na svijet u kojem caruju racionalno i proračunato ponašanje, pa nam se ono što je jedino autentično u nama, a to je priskakanje drugome u nevolji, čini malo pomaknuto i trknuto. Ali, nisu li baš takvi ljudi, s djetinje čistim emocijama, oni koji spašavaju ovaj svijet!
Humanost Europe
Ovog trenutka ljudskost je na velikoj je kušnji. Srećom, ovaj mali podvig raznoraznih ljudi iz Hrvatske samo je djelić u humanitarnom konvoju cijele Europe. Raseljenim Ukrajincima i Ukrajinkama koji sada lutaju i koje susrećemo na putovima i benzinskim crpkama, u hotelima i na stajalištima u pograničnim zonama, trebat će upravo ljudi kakvi su se u subotu navečer našli na istoku Mađarske.
Valentina i djeca krenuli su, čuli smo, tek sutradan ujutro oko sedam. Vozila ih je Ana, od koje smo doznali da Valentinina sestra zapravo živi na Braču. Viktorija i Matvej već za nekoliko sati plovit će trajektom i tko zna koliko će novih lica u samo par dana sresti.
Bračani će im, u to ne sumnjamo, širom otvoriti svoje srce.
