‘Roditelji su je se odrekli čim se rodila, a meni je u život donijela ogromnu sreću‘; ovo je priča o malenoj Uni i njezinoj posvojiteljici i mami Silvani

Jučer je ljude diljem regije uznemirio videozapis dječaka koji je u dobi od samo pet godina već doživio diskriminaciju. 

Naime, tete nisu pustile dječaka da nastupa na dječjoj predstavi te je mališan ostao sjediti na klupi daleko od pozornice. Ova teška situacija za dijete i njegove roditelje na žalost nije prva. Na sreću, postoje na svijetu i lijepe priče, kao ona od Silvane i Une.

Malena Una Veselinović djevojčica je s Downovim sindromom, koju su roditelji ostavili u Beogradu odmah nakon njezinog rođenja. Uz zdravog sina, njima se ‘nije dalo‘ brinuti o djetetu s poteškoćama. Tako je prve tri godine života Una provela u Zavodu za djecu bez roditeljske skrbi u beogradskoj Zvečanskoj ulici. Jednog je dana u njezin život došla 52-godišnja Silvana Veselinović, majka dvoje djece, prvo kao udomiteljica - a potom kao usvojiteljica i mama. 

Silvana je za portal Žena opisala svoj prvi susret s Unom: - U sobi s oko desetoro djece sjedila je u krevetcu i gledala u zid. Kad ju je odgojitelj pozvao po imenu, doteturala je do mene i čvrsto me zagrlila. Borila sam se da udahnem od siline stiska i emocija koje su navrle.

Silvana, kaže, i sama zna kako je biti bez roditelja. Kada je imala samo pet mjeseci, roditelji su nju i njezinog brata zbog neimaštine dali na usvajanje bračnom paru iz Jagodine, a istinu je saznala tek nakon 15 godina. Zbog njezine životne priče bilo joj je jako važno da se Una tako ne osjeća. 

- U Jagodini smo živjeli s Unom od 2012. do 2016, a zatim smo pet godina proveli u Francuskoj, najduže u Parizu gdje suprug Nenad radi godinama. Zbog nemogućnosti da, osim zdravstvene zaštite, van zemlje dobijemo odgovarajuće uvjete za školovanje i pomoć francuske države za Unu, iako bismo tijekom neodređenog broja godina to ostvarili kao dio garantiranih ljudskih prava, prije dvije godine smo se odlučili vratiti u Jagodinu, rekla je Silvana.

Dok su živjeli u Francuskoj, nije radila već je skrbila o svojoj kćeri i sinu, snahi i zetu te malenoj Uni. Djevojčica tamo nije mogla napredovati, jer nije imala priliku družiti se s vršnjacima koji imaju Downov sindrom niti ići u školu s prilagođenim joj programom.

Otkada su im se ‘putovi isprepleli‘, Silvana je Unu naučila mnogočemu. Hodanju, spavanju u ležećem - umjesto sjedećem položaju, držanju jezika u ustima, a ne izvan njih i samostalnom odlasku u toalet. 

Ova djevojčica sada ide u školu za djecu s oštećenim sluhom i govorom "11. maj" u Jagodini. Silvana želi da stekne diplomu za frizera, kako bi joj mogla otvoriti salon u kojem bi radila, piše Žena.

– Samostalno ide do prodavnice i vrati se u stan, naučila je bacati smeće gdje je predviđeno ispred zgrade. Nabavila sam joj uređaj za navigaciju i podučit ću je da nauči samostalno ići i vraćati se u školu. Una živi sa mnom, mojom kćerkom frizerkom i njenom kćerkom Lenkom i sinom Arsenijem, koji idu u vrtić. Sin je sa suprugom dobio kćerke Anđelku i Danicu. 

Privatni Arhiv

Una dodatno pohađa i nastavu u kojoj vježba motoriku, koncentraciju i druge praktične životne vještine.

– Počela sam voditi radionice u Udruženju djece s Downovim sindromom u Jagodini gdje obučavam roditelje i skrbnike tih mališana preko svojih znanja i iskustava s Unom. Ja bih rado ponovo radila svoj zanat njegovateljice kada bih uspjela organizirati obveze s obzirom na Unu. Nekoliko puta sam dobivala takve ponude, ali prioritet su mi Una i briga za nju koja mora biti besprijekorna.

Iako je briga o Uni donijela mnoge izazove, Silvija tvrdi da bi sve ponovila. Ističe i da su obje imale sreće što su se upoznale, ali i kolika je odgovornost usvajati djecu.

– Bez obzira na to je li riječ o zdravom djetetu ili djetetu s određenim smetnjama, nema razlike između te ljubavi i kad rodiš dijete, ako si dobar čovjek. Da se opet rodim, ponovila bih to. Velika je to ljudska i moralna odgovornost, ali i blagoslov. Mnogo toga sam učila iz knjiga i predavanja, ali život uči drugačije, u praksi. Poučno je i jedno i drugo, a borba je stalna. Unina i moja ljubav je najiskrenija koja postoji, i moj muž, deca i unučići je vole, kao i ona njih. A ja Unu najviše volim od svih! Darovala mi je novi život i spoznaju o tome što je prava beskrajna bezrezervna ljubav zauvijek.