StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetMARKO ĆURKOVIĆ

Svaki drugi zdravstveni radnik doživio je ‘burnout’ u zadnje tri godine! Psihijatar otkrio sve o ovom sindromu

Piše Javorka Luetić
19. ožujka 2023. - 22:31

Izgaranje na poslu, stanje izrazito jake psihofizičke i emocionalne iscrpljenosti - burnout - sve je učestaliji problem o kojem se sve više govori i piše, ali traži i pomoć stručnjaka. Kako se manifestira i može li mu se doskočiti i na koji način, dr. sc. Marko Ćurković, psihijatar i pomoćnik ravnateljice za kvalitetu zdravstvene zaštite Klinike za psihijatriju “Vrapče otkrio je za Slobodnu Dalmaciju.

Postoji li tip ljudi koji su predodređeni da izgore na poslu? Jesu li to osobe opterećene postignućima, napredovanjem, ambicijom, ciljevima koje pošto-poto žele ostvariti, i više nego što se od njih očekuje, ili što objektivno mogu, jer žele zadržati položaj, napredovati u hijerarhiji... pogotovo u slučajevima kada su “stepenice” uvijek više i strmije od onih do kojih su već došli?

- Postoje mnoge teorije o tome zašto i kako točno nastaje sindrom izgaranja, iako nam je danas sasvim jasno jedino da burnout nastaje iz složenog međuodnosa niza različitih čimbenika. Vjerojatno najpoznatija, iako ne pretjerano profinjena teorija je ona koja govori da burnout nastaje kada zahtjevi prevladaju sposobnosti nošenja s njima. U tome smislu neki su poslovi naprosto zahtjevniji, bremenitiji opterećenjima i izazovima nego neki drugi, primjerice oni koji nose veliki teret odgovornosti. Isto tako, postoje poslovi na čije uvjete radnici imaju vrlo malo ili pak uopće nemaju nikakvog utjecaja. U oba slučaja povećana je opasnost od sindroma izgaranja. Iako, važno je naglasiti da se burnout može doista svakome dogoditi, bez obzira na vrstu posla ili pak osobnu ili društvenu pozadinu.

Perfekcionizam, ambicioznost, kompetitivnosti

Jedna druga teorija stavlja veći naglasak na smislenost rada, to jest poslovnog života. I doista, osobe koje svoj posao ne doživljaju pretjerano smislenim, u jednom širem smislu, poput doprinosa zajednici ili općem dobru, sklonije su sindromu izgaranja. No, isto tako, kod zdravstvenih djelatnika, a čiji se posao - ispunjenje poziva pružanja pomoći drugima u nevolji - može shvatiti par excellence smislenim, bilježimo izrazito visoke stope sindroma izgaranja. Kada bismo ih usporedili s drugim radnicima, čak i do 40 posto više. Istraživanja pokazuju da će čak svaki drugi liječnik tijekom svog poslovnog života u jednom trenutku razviti burnout. Moguće je, doduše, da sve ovo nastaje i zbog toga što su zdravstveni djelatnici danas skloniji svoj posao doživljavati manje smislenim, no, vjerojatnije je da se radi o nekim drugim, “izvanjskim” činiteljima.

Možete li iz iskustva usporediti učestalost burnouta sa situacijom od prije pet ili deset godina?

- Istina je da u zadnje vrijeme značajno raste pojavnost sindroma izgaranja, no to, kao i u mnogim drugim slučajevima, može biti odraz dvije različite pojave. S jedne strane može se raditi o tome da smo naprosto osjetljiviji na sindrom izgaranja pa ga samim time više i primjećujemo. S druge strane može se raditi o stvarnom porastu, a što onda može biti odraz nekih promjena u nama, promjena u samome radu ili pak promjena u okružju.

Treba, doduše, naglasiti da je burnout kao takav razmjerno nedavni pojam te se prvi put spominje 1970-ih godina, i to baš u pomažućim profesijama. Pojam je “posuđen” od ovisnika o drogama, koji su ga upotrebljavali u svakodnevnom govoru kako bi označili zadnji stadij teške bolesti ovisnosti. Prvotno je “burnout” primijećen upravo kod onih koji su nastojali pomoći takvim osobama.

Je li rastućem trendu pridonijela i epidemija COVID-a 19, s kojim smo se borili protekle tri godine?

- Pandemija COVID-a 19 nam doista može poslužiti kao dobar primjer. Naime, istraživanja govore da je u pandemiji gotovo polovica zdravstvenih djelatnika razvila sindrom izgaranja. Drugim riječima, ono što bi prije, u uobičajenim okolnostima, liječnici razvili tijekom cijelog života, sada su razvili u otprilike dvije godine. To je posebice bilo izraženo kod onih koji su bili izravno uključeni u pružanje skrbi za oboljele od COVID-a. Zašto? Jer su se osim izravnih opasnosti za vlastito zdravlje i zdravlje bližnjih, poput povećane opasnosti od zaraze, morali stalno prilagođavati nekim sasvim novim uvjetima i načinima rada. Primjerice, obrasci pružanja zdravstvene skrbi su u pandemiji bile stubokom izmijenjene, uključivši duge smjene, rad pod zaštitnim sredstvima i slično. Osim toga, liječnici su se suočavali s izrazito zahtjevnim etičkim izazovima, poput raspodjele ograničenih sredstava, to jest nemogućnosti pružanja najbolje moguće skrbi. Sve navedeno činilo se u okruženju bremenitim sveopćim osjećajem neizvjesnosti, nerijetko uz nerazumijevanje i osude od strane bližnjih, okoline i javnosti. U većoj mjeri su bile pogođene žene, one manje iskusne ili mlađe te one koji su na određeni način u društveno nepovoljnijoj poziciji. Time dolazimo do možebitne važnosti onoga što bismo mogli označiti kao “unutarnji” čimbenici burnouta.

Koje su karakteristike ličnosti pojedinca bitne za pojavu sagorijevanja?

- Ovdje značajnu ulogu imaju osobine poput perfekcionizma, ambicioznosti i kompetitivnosti. Ne može se reći da su to same po sebi loše osobine, dapače, no, kada su usmjerene prema nemogućem ili nestvarnom, onda mogu postati izvor velike trpnje. Ukratko, nema smisla trčati ako trčite u sasvim krivome smjeru. Isto tako, osobe koje su općenito sklone pretjerano negativnim doživljavanjima, one koje ne znaju postaviti zdrave granice te one koje su sklone zanemarivati brigu o samima sebi su posebice podložne sindromu izgaranja.

Često i loši međuljudski odnosi na radnome mjestu doprinose pojavi sindroma izgaranja!?

- Nerijetko će osobe upravo ovo izdvojiti i kao glavni uzrok. Njih možemo, sasvim pojednostavljeno, svesti ili na pojavu nečega nepovoljnog - poput primjerice, zlostavljanja i sukoba, ili pak na izostanak nečega povoljnog - primjerice, poticanja ili podrške.

I podrška je sama za sebe važna, a njezin značaj dolazi do izražaja posebice u zahtjevnim okolnostima. Podrška koja je ovdje od važnosti može biti ona vezana uz posao, primjerice, suradnici i nadređeni, no, i one nevezane - primjerice, bližnji. Isto tako, podrška može biti vezana uz obavljanje određenih zadataka ili pak ona koja se tiče više osjećajnog. Mogli bismo sažeti, manje podrške - više burnouta, no to nije baš tako jednostavno.

Postavljanje ispravnih granica

Primjerice, ako se imamo kome pojadati, bilo na radnome mjestu, bilo u krugu bližnjih, dakle, imamo emocionalnu podršku, možemo biti manje odlučni mijenjati one stvari koje nisu dobre, a isto onda može dovesti do daljnjeg pogoršanja tih stvari, pa kasnije i do mogućeg sindroma izgaranja. Uzevši sve rečeno u obzir, nekako se nameće da burnout nastaje zbog niza različitih čimbenika, neki su više vezani uz sami posao, neki su više unutarnji, a neki više izvanjski. No, u konačnici, burnout nastaje kada se naš um i tijelo više ne mogu nositi s zadacima koje od njih zahtijevamo, bez obzira od koga ti zadaci zapravo “dolazili”, iako, zapravo, oni uglavnom dolaze od nas samih.

Izgaraju li više žene ili muškarci?

- Žene su danas vrlo sklone razmišljati o tome što nisu učinile, postigle i što ne zadovoljava njihove standarde. Takvo razmišljanje proizlazi iz prevelikih, čak i nerealnih očekivanja - jer žele biti uspješne na polju karijere, stalno napredovati, biti majke zadovoljne djece koja briljiraju na školskim natjecanjima, biti zavodljive partnerice/supruge koje se brinu o cijelom kućanstvu - što naravno nije moguće, jer je cilj bio nerealan. Stoga je kod mnogih prečesto prisutan osjećaj da nisu postigle dovoljno, na bilo koji način, jer su i ciljevi nerealni i stoga su frustrirane.

Upravo bismo na tome tragu mogli tražiti uzroke zašto je burnout češći u žena. Općenito govoreći, u području rada i dalje je prisutan veliki “jaz” između spolova. Žene su češće “neophodni” radnici, pa i ako promatrate samo zdravstvene djelatnike, oni su znatno češće žene, češće rade na radnim mjestima koja su manje sigurna i manje prilagodljiva novim okolnostima. Osim toga, žene su češće samozaposlene, zaposlene na određeno vrijeme ili dio radnog vremena, a često za svoj rad uopće nisu plaćene.

Drugim riječima, i dalje prevladava uvjerenje da su žene prije svega “caretakers”, odgovorne za brigu i skrb, a muškarci “breadwinners”, odgovorni za osiguravanje materijalnih uvjeta življenja. Osim toga, i kada rade na sasvim istovjetnim poslovima, žene često uprihode znatno manje. Sve se to događa u suvremenim okolnostima u kojima izvanjska podrška, bila ona sustavna ili nesustavna, to jest, formalna i neformalna, ustrajno i nepokolebljivo blijedi. Danas su žene te koje se u svakodnevnom životu moraju nositi s više raznorodnih dužnosti, a očekivanja su, usudio bih se reći, od drugih i njih samih doista velika, nerijetko i sasvim neostvariva. Samim time, kod žena od posebnog značaja glede burnouta može biti održavanje primjerene ravnoteže između osobnog i poslovnog života, a tu je pak vrlo važna briga o samome sebi te postavljanje ispravnih granica. Ovdje, dakako, i sustav treba odraditi svoje, recimo ponuditi određene mjere i sustave podrške, primjerenije radne uvjete i slično.

Je li izgaranje na poslu kronično stanje, reakcija na dugotrajni stres? Je li to fenomen, sindrom, bolest... ?

- Burnout je sindrom, to jest jedinstveni skup simptoma ili znakova. Njih se najčešće razvrstava u tri skupine: znakove iscrpljenosti, otuđenosti te osjećaja smanjene učinkovitosti i postignuća. Ove skupine znakova mogu biti u različitoj mjeri izražene, i kao takav, burnout ima mnoga lica i naličja.

Iscrpljenost u sindromu izgaranja je fizička i psihička, a prati je trajni osjećaj umora, a kasnije i potpune izmučenosti. No, nerijetko se poremećene i neke osnovne funkcije. Primjerice, mogu biti izražene smetnje spavanja. Na početku su to najčešće smetnje usnivanja, kada osoba teže zaspe, recimo jer ne uspijeva prestati misliti o poslu. Kasnije to mogu biti i smetnje prosnivanja, primjerice, osoba se noću učestalo budi ili nakon buđenja više ne uspijeva zaspati. I apetit je nerijetko poremećen, najčešće smanjen, iako može biti i povećan. Mogu biti narušene i spoznajne sposobnosti u smislu zaboravljivosti, nemogućnosti usmjeravanja pažnje, odsutnosti i slično.

Niz tjelesnih smetnji

Kad je trenutak kad se treba zaustaviti i potražiti pomoć?

- Vrlo često, osobe koje imaju burnout se žale na niz različitih tjelesnih smetnji, od, primjerice, osjećaja preskakanja ili uzlupanosti srca, vrtoglavice, do različitih bolnih sindroma, primjerice bol u prsima, u trbuhu, glavobolja i tako dalje. Osim toga, te osobe mogu biti osjetljivije na različite zaraze i općenito mogu češće pobolijevati od niza drugih bolesti. Drugim riječima, one često traže pomoć, ali na krivome mjestu i zbog “krivih” razloga. U kasnijem tijeku, burnout može dovesti ne samo do anksioznih i depresivnih smetnji, nego i do punih poremećaja, a tada je sasvim nesumnjivo potrebno potražiti stručnu pomoć. Najčešće anksiozne smetnje su u smislu napetosti, zabrinutosti, pobuđenosti, a depresivne tuga, bezvoljnost, osjećaji bezvrijednosti, besmisla i krivnje. Znakovi koji upućuju na otuđenost su, naravno osim otuđenosti same, postupno no sveopće zatvaranje u samoga sebe i, primjerice, gubitak užitka i volje. Početno je taj gubitak više vezan uz posao, ali se kasnije prelijeva i na cjelokupni život osobe.

Osjećaji smanjene učinkovitosti i izostanka postignuća su osjećaji sveprožimajućeg nezadovoljstva, često praćenog razdražljivošću te osjećaji da ništa zapravo nije važno, da ništa nema smisla, da je osoba beskorisna i slično. U konačnici osoba, bez obzira na uloženi trud, a u jednom je trenutku ovdje potrebno “zaplivati uzvodno”, doista i postane neučinkovita, jer upadne u svojevrsni začarani krug u kojemu početno smanjenje učinkovitosti dovodi do nagomilavanja obveza, to jest dodatnog opterećenja.

Koliko dugo može trajati oporavak od burnouta?

- To ovisi o težini simptoma, osobnim čimbenicima, razini podrške, poslovnom i osobnom okružju i čitavom nizu drugih čimbenika. To može biti od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a nekada i dulje. Važno je naglasiti da je oporavak rijetko kada jednosmjeran, ujednačen, češće se isprepliću razdoblja poboljšanja i pogoršanja. Drugim riječima, nekada je potrebno napraviti korak unatrag kako bismo krenuli unaprijed. Zato i je važno razgovarati s bližnjima, a u slučaju iole ozbiljnijih znakova i sa stručnjacima, upravo kako bi se procijenila ozbiljnost stanja te osobne i sve druge “snage i slabosti”, na kojima se onda može zajednički raditi.

- Koliko su ovdje važne i neke promjene koje se danas u vezi rada događaju i koje možemo očekivati u budućnosti?

- Zbog razvoja raznih tehnologija možemo očekivati da ćemo vrlo skoro kao društvo morati voditi rasprave o važnosti i ulozi rada u našim životima. Danas rad sve manje postaje nužno prokletstvo, no, istovremeno, danas rijetko tko doživljava svoj posao kao smisleni poziv, ili kako bi Marx rekao, danas malo koji rad “ne otuđuje”. Drugim riječima, danas rad sve manje određuje čovjeka, on se više promatra kao sredstvo nego kao svrha samome sebi. To nas dovodi do dva suštinska izazova: izazova smislenosti rada i, ako nije kroz rad, kako se onda ostvariti, kako ostaviti trag ili doseći sreću? Poprilično zlokobno zvuči davno upozorenje Johna Keynesa: “nitko se neće bez straha veseliti dobu dokolice i blagostanja”. Dodao bi Pascal Bruckner, u tom i takvom su dobu ljudi nesretni najčešće iz razloga jer ne uspijevaju naći svoju sreću. I doista, čini se da rad ima neke svoje temeljne uloge. Uostalom, raditi je doslovce zdravo, puno zdravije nego ne raditi. Neki će čak reći da je i najdosadniji rad bezbolniji od dokolice. U konačnici, nije teret ono što nas slomi nego način na koji ga nosimo. Osim toga, teret rijetko kada nosimo sami. Utoliko, a to je nešto što svi možemo činiti, treba nastojati pomagati drugima i dopustiti drugima da nam pomognu.

- Mogli bismo reći da sindrom izgaranja možemo ublažiti tako da činimo sve ono suprotno od onoga što je do njega dovelo. No, to nam ne otkriva mnogo. Na neke čimbenike možemo, a na druge ne možemo utjecati.

Sasvim pojednostavnjeno govoreći, a uzevši u obzir prethodno iznesene teorije o njegovom nastanku, protiv sindroma izgaranja možemo se boriti na tri načina:

- učiniti posao i/ili život smislenijim

- osnažiti samoga sebe (ili radnike općenito), ili

- utjecati na izvanjske čimbenike, to jest, “popraviti” uvjete rada.

Primjerice, radnika možemo osnažiti na način da se bolje nosi sa svim onim poteškoćama vezanim uz svakodnevni rad. Na određeni način, da može podnijeti više tereta ili ga jednostavno bolje nositi. Ovdje nam od koristi može biti davna misao Etty Hillesum - “nekada najvažnija stvar u cijelom danu može biti odmor koji si dopustimo između dva duboka udaha”. Ili, našim riječima - predahnuti. Prije toga bi osoba ili njezini bližnji, dakako, trebali biti u stanju uopće prepoznati kako se nešto zbiva.

Isto tako, radnika možemo osnaživati u smjeru da je odlučniji i spremniji mijenjati uvjete samog rada, primjerice da je u stanju povući jasnu granicu, reći “ne” kada je to primjereno, zauzeti se za sebe ili svoje suradnike, ili pak za osobe koje svojim radom opslužuje, i tome slično.

22. studeni 2024 09:14