Tamo negdje davne 1971. ili 72. godine na praksii iz Ginekologije u Petrovoj klinici – Zagreb, gledao sam s ostalim kolegama kako se ubijaju mala djeca- vršili su se abortusi onim ženama koje su ishodile "uredne papire" za rješenje svoga problema u svome trbuhu- djeteta.
Bili su to za mene mučni trenutci. Ne znam koga mi je bilo više žao? Tu jadnu mladu ženu u kojoj se "lomilo" ili to nedužno stvorenje koje su "lomili"?
Kada je jednoga jutra, jedna mlada žena s povećim trbuhom i djetetom od skoro 6 mjeseci dobila "papire" s kojim će se riješiti tog malog nedužnog stvorenja, iz samo njoj razumljivih razloga dovoljnih da budu prihvatljivi i komisiji koja je odluku donosila – odlučio sam: znam što nikada ne želim specijalizirati. Ginekologiju!
Nesretna žena dobila je u svoj trbuh ogromnu injekciju hipertonične otopine koja je njezino dijete trebala "isušiti" i tako usmrtiti. Tako je i bilo – nakon izvjesnog vremena prestalo je kucati srce malenog i mogao je otpočeti "normalan porođaj"?!
Bilo je tužno, barem meni, kasnije gledati na oko zdravog dečkića kojeg su netom prije ubili. Kako se pri tome osjećala nesretna majka (po izrazu njezinog zamišljenog lica nikako ugodno i niti malo dobro!) ne znam. Ne znam niti kako su se osjećali i egzekutori?
Po njihovim bezizražajnim licima koja su već ogrezla u ovakvim nečasnim rabotama ništa se nije moglo zaključiti osim te tužne bezizražajnosti!
Nekolike godine nakon toga u dubrovačkoj bolnici moj dobar prijatelj nagovarao me je na specijalizaciju upravo iz – Ginekologije?!
Odgovorio sam mu: ti dobro znaš da ja nikada neću pristati raditi abortuse, ali nije to i jedini problem- možda je i veći što će mo se često držati "kvake na sudu", jer ni vama neću dati mira – zaratiti ćemo prijatelju i bolje je ostaviti me na miru.
Umjesto "donjih" izabrao sam "gornje rupe"i specijalizirao Otirinolaringologiju s kirurgijom vrata i lica!
A možda sam trebao "zaratiti"- možda?!, napiao je dr. Jure Burić za Fenix magazin,