Javnost se podijelila oko pitanja treba li pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, čelne ljude nekadašnje Službe državne sigurnosti u SR Hrvatskoj, no malo tko ovih dana spominje njihovu žrtvu – Stjepana Đurekovića, piše Slobodna Dalmacija.
O Đurekoviću se osamdesetih godina u jugoslavenskom tisku pisalo kao o direktoru Ine koji niže poslovne uspjehe, sve dok idilu nije prekinula vijest o optužbi za pronevjeru nafte koja mu se stavljala na teret.
Đureković je zbog toga 1982. godine prebjegao u Austriju, a potom u Njemačku. Tamo će, za sudjelovanje u njegovom ubojstvu, biti optužen doušnik SDS-a Krunoslav Prates, koji je u Njemačkoj osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
U Njemačkoj je Stjepana Đurekovića dočekao sin Damir. I njega neki ubrajaju u Udbine žrtve, no on nije, kako se naklapalo, likvidiran, nego je počinio samoubojstvo. Naime, nakon što je ubijen njegov otac, Damir Đureković preselio se u Kanadu. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. godine.
Sastanak s Jelićem
Prates je svjedočio da je Đurekovića upoznao nakon njegova dolaska u Njemačku, na željezničkom kolodvoru u Münchenu. Tu je Đureković kupio tiskovinu "Hrvatska država", pozvao doktora Branimira Jelića, jugoslavenskog neprijatelja broj jedan, i zatražio sastanak s njim.
Đureković je od Jelića tražio pomoć kad je u pitanju izdavanje njegovih knjiga koje je ponio u emigraciju, a gdje se redom kritički osvrtao na socijalistički poredak i vladavinu Josipa Broza Tita. Jelić je angažirao Pratesa, kojeg je ranije vrbovao Perković kao hrvatskog emigranta koji će raditi za Udbu, da pomogne Đurekoviću oko tiskanja knjiga kojima se difamira komunistički jugoslavenski režim.
One će, s obzirom na to da ih je pisao nekoć vrlo moćan direktor u Jugoslaviji, prilično odjeknuti među hrvatskom emigracijom u Njemačkoj i šire, bez obzira na to što sadržajno nisu donosile ništa novoga o Titu i SFRJ, a o čemu se i prije nije jednako žestoko pisalo u emigrantskom tisku.
Prates i danas tvrdi da on nije sudjelovao u Đurekovićevoj likvidaciji, već ga je pronašao mrtvog u svojoj garaži u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena, gdje se inače obavljalo tiskanje raznih političkih publikacija, pa je pozvao kućepaziteljicu, koja je odmah alarmirala policiju.
Prates dalje tvrdi da je Đureković bio agent njemačke tajne službe BND i da Perković, koji je optužen kao nalogodavac i organizator egzekucije, ni najmanje nije kriv za njegovo ubojstvo.
S ubojstvom Đurekovića često se povezuje i poznati jugoslavenski političar Mika Špiljak, čijeg se sina Vanju dovodilo u vezu s korupcijskom aferom u Ini, a o kojoj je, navodno, trebao svjedočiti upravo Stjepan Đureković. U tom kontekstu spominje se i Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita, no priča da su obitelji Špiljak i Broz naložile ubojstvo Đurekovića da bi prekrile lopovluk u koji su bile umiješane, nikad nije službeno potvrđena.
Pokopan na Mirogoju
Odvjetnik Anto Nobilo branio je Perkovića tvrdnjama da iza likvidacije Đurekovića stoji slovenski dio Udbe predvođen Stanom Dolancom, no to pred njemačkim sudom nije prošlo.
Stjepan Đureković rođen je 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Za vrijeme Drugog svjetskog rata navodno je izbjegao mobilizaciju u vojsku NDH tako što je pobjegao u partizane. Diplomirao je ekonomiju u Beogradu, da bi nekoliko godina potom postao komercijalni direktor Tvornice žigica u Osijeku.
Godine 1956. Đureković počinje raditi u Rafineriji nafte u Osijeku, koja je 1964. pridružena Ini. Đureković je najprije bio komercijalni direktor, a kasnije pomoćnik glavnog direktora u centralnoj upravi Ine u Zagrebu. Zadnje dvije godine radio je kao direktor za tržište. Đurekovića se po nekim saznanjima Udba htjela riješiti jer je bio svjedok na koji je način ta tajna služba izvlačila novac iz Ine.
Ubijen je okrutno: udarcima sjekire i hicima iz revolvera. Prates je priznao da je Perkoviću nabavio ključeve garaže u kojoj je politička emigracija tiskala svoj propagandni materijal usmjeren protiv Tita i Jugoslavije, ali nelogično je da je upravo on, koji je bio umiješan u ubojstvo, nakon što je pronašao Đurekovićev leš, preko kućepaziteljice to dojavio policiji. Zašto nije pokušao prikriti tragove ubojstva? Skloniti truplo ubijenog? Možda je vjerovao da ga se neće progoniti zbog veza između Udbe i BND-a?
Puno je tu još otvorenih pitanja, a ključno je ono: komu je konkretno smetao Đureković? Šefovima Udbe, koja je izvlačila novac iz Ine, ili obiteljima Špiljak i Broz, koje su se u nekim medijskim konstrukcijama posredno dovodile u vezu s ovim slučajem? Kad saznamo ove odgovore, a od ubojstva Đurekovića prošlo je skoro četrdeset godina, saznat ćemo i istinu o isprepletenosti jugoslavenskih političkih struktura s tajnim službama i doušnicima iz emigracije, s kojima će se početkom devedesetih sklopiti savez koji vrijedi i dandanas.
Posmrtni ostaci Stjepana Đurekovića pokopani su na Mirogoju 17. prosinca 1999. godine.