Teoriju engleskog znanstvenika o orijaškim valovima potvrdile su i satelitske snimke

Vjerojatno nema osobe na svijetu koja zbog brojnih neobjašnjivih nestanaka brodova i zrakoplova nije čula za zloglasni Bermudski trokut, područje površine 1140 četvornih kilometara između Bermuda, Floride i otoka Portorika u Atlantskom oceanu.
Unatoč podacima prema kojima je u trokutu smrti nestalo čak 50 brodova i 20 zrakoplova, što je života koštalo više od 8000 ljudi, znanstvenici ni dandanas ne znaju odgovor na pitanje kako i zbog čega, pogotovo zato jer njihovi ostaci nikada nisu pronađeni, piše Otvoreno more. 

Jedina iznimka su dijelovi spasilačke opreme s tankera SS Marine Sulphur Queen, nestalog 1963. godine, odnosno ostaci broda i nagorjeli pojas za spašavanje s trgovačkog broda Sylvia L. Ossa, nastradalog 1967. godine.
 

FAMA SMRTI I MISTERIJA

Iako američka vlada i predstavnici US Navy uopće ne priznaju Bermudski trokut kao potencijalno opasnu zonu, priče i legende proizišle iz cijelog niza nesreća stvorile su o njemu famu smrti, straha i misterija.
Jednu teoriju koja možda nudi znanstveno rješenje tajnovitih nestanaka u Vražjem trokutu prezentirao je dr. Simon Boxall, profesor s odjela Ocean and Earth Science iz Oceanografskog centra u engleskom Southamptonu.


On smatra da su iznimno veliki valovi koji naglo nastaju u tom području razlog havarija i brodova i zrakoplova. Već stoljećima pomorci pričaju o tim zastrašujućim, tzv. Rogue valovima, ali im je malo tko vjerovao i sve se pripisivalo izmišljotinama mornara koji u društvu rado privlače pažnju čudnim događajima čim malo više popiju.
No, znanstvenici su tek 1995. godine, uz pomoć snimki iz satelita u orbiti, dobili dokaze kako golemi valovi visine do 40 metara ipak nastaju. Dr. Boxall svoje objašnjenje temelji upravo na valovima koji su ogromni, ali koji, baš zbog svoje veličine, brzo nestaju.
 

VELIKA RAZORNA MOĆ

Znanost još nema odgovora na pitanje kako takvi valovi nastaju, ali sada barem više nitko ne sumnja da postoje. No, pretpostavlja se da taj fenomen nastaje kada se susretom nekoliko oluja više normalnih valova razne brzine preklopi u jedan divovski val koji ima kratko trajanje, ali veliku brzinu i golemu razornu moć.
Ta tvrdnja o brzini nastanka orijaškog vala objašnjava činjenicu da s nestalih brodova nikada nije poslan signal za pomoć, jer za to nisu imali vremena.




Znanstvenici se čak slažu u tvrdnjama da takvi valovi češće nastaju kod dodirnih točaka velikih oceana – Cape Horna na rogu Južne Amerike (između Južnog Atlantskog oceana i Južnog Pacifičkog oceana), kao i blizu Rta dobre nade na samom jugu Afrike, smještenog između Atlantskog i Indijskog oceana. Ako je vjerovati dr. Boxallu, onda se Rogue valovi s vremena na vrijeme pojavljuju i u Bermudskom trokutu.
On je čak napravio model broda USS Cyclops koji je zajedno s 309 ljudi davne 1918. misteriozno nestao u Vražjem trokutu. Uvjeren kako se brod potopio jer se našao na mjestu križanja triju velikih oluja, improvizirao je oluje u specijalnom bazenu, nakon čega se model USS Cyclopsa prepolovio.

KOMPASI NE RADE

Objašnjenje nestanka brodova zbog divovskih valova još se donekle može prihvatiti, ali se brojni pitaju što je sa zrakoplovima. Njih svakako nisu zahvatili valovi, pa makar bili visoki 40 metara. No, Boxall i skupina znanstvenika iz Southamptona navode da križanja nekoliko oluja na određenim mjestima može stvoriti sile i u zraku kobne za zrakoplove.
Uostalom, američka organizacija NOAA (National Oceanic and Atmospheric Administration) još je 2010. godine u službenoj izjavi priznala da su vrlo vjerojatno plovila i zrakoplovi stradali zbog preklapanja više oluja u Bermudskom trokutu, posebno zato jer jaka Golfska struja u njemu uzrokuje velike promjene vremena.
Također su napomenuli kako u tom akvatoriju blizu karipskih otoka postoje opasne pličine pune grebena na koje se brodovi mogu nasukati. S druge strane, nisu odbacili ni glasine da kompasi ponekad polude u trokutu. Naprotiv, oprezno su i diplomatski priznali kako postoje dokazi da kompasi u tom akvatoriju ne pokazuju uvijek Sjever...
 

STARI ZAPISI

Stari zapisi o nestajanju brodova u Bermudskom trokutu vode se još od 15. stoljeća. Navodno je i sam Kristofor Kolumbo na svojoj plovidbi prema Novom svijetu 1492. godine opazio čudna svjetla baš iznad toga područja.
Nekoliko stoljeća kasnije, prema izvješćima novina iz 1881. godine, jedrenjak Ellen Austin je u Sargaškome moru, na putu iz Liverpoola u New York, naišao na brod duhova. Kada su pokušali prijeći na njega, naglo se pojavila gusta magla i Ghost Ship je nestao.
Pojam Bermudski trokut prvi je put uporabio Vincent Gaddis u veljači 1964. godine, objavivši svoj tekst The Deadly Bermuda Triangle u magazinu Argosy, koji se odnosio na misterij Leta 19, odnosno nestanak pet vojnih zrakoplova TBM Avenger s 14 članova posade.
 

RAZNE TEORIJE

U nedostatku dokazanih objašnjenja, već godinama se smišljaju razne teorije. Ima onih koji misle da su za nestanke odgovorni izvanzemaljci, te ističu da je vrlo čudno da gotovo nikakvi tragovi ni tijela više od 8000 ljudi nikada nisu pronađeni. Postoje i oni što smatraju kako fizičke sile nepoznate znanosti stvaraju rupu u nebu koja uvlači sve što joj se nađe na putu.
Zagovornici paranormalnoga drže da se u Bermudskom trokutu s vremena na vrijeme stvara vremenska rupa, kojom zrakoplovi i brodovi putuju u prošlost ili budućnost.
Ima i onih što odgovornost za nesreće prebacuju na prirodno isparavanje metana iz podvodnih stijena, zbog čega se na površini stvaraju mjehuri koji mogu prevrnuti brod. Među najnevjerojatnije spada objašnjenje kako se u centru trokuta nalazi izgubljeni grad Atlantida koji nekim silama usisava brodove i avione.
 

ODGOVORA JOŠ NEMA

Držeći se činjenica, treba kazati da je previše brodova i zrakoplova nestalo na tom području, ali unatoč razvoju tehnologije i mreže satelita znanstvenici ni u 21. stoljeću sa sigurnošću ne mogu odgovoriti zbog čega. Dok ne budu prezentirani čvrsti dokazi o uzrocima havarija, ljudska mašta će i dalje kreirati razne teorije na temelju tragičnih događaja.