Turska se priprema za povijesne izbore. Evo zašto bi Erdoganova pobjeda bila veliki problem za NATO, ali i za nas

Turska će ove godine proslaviti 100 godina svog postojanja; sto godina otkako je 29. listopada 1923. Mustafa Kemal Atatürk proglasio republiku.

Sasvim prigodno, ove će se godine održati i "glavni izbori" (predsjednički i parlamentarni zajedno); vjerojatno najvažniji izbori od uvođenja višestranačja 1950. godine. Koliko su ti izbor važni za cijelu regiju najbolje se vidi iz turske uloge u rusko-ukrajinskom sukobu, u njezinom geografskom položaju na dva po svemu različita kontinenta, a u tom smislu važni su i za NATO u koji je uključena većina europskih zemalja, piše Slobodna Dalmacija.

Važni su i za Hrvatsku, čija javnost Tursku promatra kroz narativ o osmanlijama, haraču, Mehmed-paši Sokoloviću, bureku i ćevapima (pri čemu je burek na Bospor došao iz Bosne). Prosječan Hrvat dramatično podcjenjuje i interese i utjecaj Turske u našim krajevima.
Čak četiri milijuna zbjeglica

Još do prije 10 godina, države koje su bile dio osmanskog imperija imale su zaseban desk u Direkciji za susjedne zemlje turskog Ministarstva vanjskih poslova. Danas je to ponešto drukčije, ali Balkan i središnja Europa u strukturi Ministarstva i dalje čine jedan desk. Turska Agencija za suradnju i koordinaciju veoma je aktivna u regiji, a svoje urede ima u Zagrebu i svim nama susjednim zemljama. Njezin utjecaj u Albaniji, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori mjerljiv je stotinama tisuća eura različitih donacija.

Da su ovogodišnji izbori upravo povijesni slažu se brojni politolozi koji se bave republikom koja je prošle godine u Ujedinjenim narodima promijenila svoj međunarodni naziv (Turkey u Türkiye). Predsjednik Recep Tayyip Erdogan u svojih je 20 godina vladavine temeljito promijenio sve nacionalne institucije i nije se baš sasvim bez razloga o njemu počelo govoriti kao o "sultanu"; osobi koja je demokratsku i parlamentarnu Tursku značajno pomaknula nazad prema autokraciji. Posljedica toga je galopirajuća inflacija od 80 do 90 posto.

Zemlju pritišće 4 milijuna sirijskih izbjeglica, a nedavni potres ukazao je na snažnu spregu građevinske mafije i države koja je donijela zakon o oprostu za odstupanje u građevinskim standardima. Ta sprega ubila je više od 30 tisuća Turaka u par sekundi. Uoči rusko-ukrajinskog rata, Turska se u nekoliko navrata sudarila s vanjskom i obrambenom politikom Zapada, naročito s onom američkom.

Najprije su se odlučili na nabavu protuzračnog sustava S-400 koji su Rusi prilagodili na NATO-ov standard koji razlikuje prijateljske od neprijateljskih letjelica. Amerika im je stoga prekrižila mogućnost nabave najsmrtonosnijeg višenamjenskog borbenog aviona današnjice, Lockheedova F-35. Erdogan je na sjeveru Sirije oružano napao i američke saveznike u borbi protiv snaga Islamske države, Sirijsku narodnu zaštitnu jedinicu koja je sirijski ogranak Kurdske radničke stranke (PKK). Na koncu se odlučio i na blokadu finskog i švedskog pristupanja NATO-u.

Zahvaljujući Veleposlanstvu SAD-a u Hrvatskoj, u Bruxelles​u smo nedavno razgovarali s Amandom Paul, političkom analitičarkom europskog think-tanka (promišljališta) pri EPC-u (European Policy Centre). Amanda Paul je ekspert za tursku vanjsku i unutarnju politiku, sigurnost i rješavanje konflikata u Crnom moru, rusku vanjsku politiku u prostoru nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, te za vanjske odnose EU-a prema istočnom susjedstvu. Istraživač je pri Međunarodnim centru za političke studije u Kijevu, a deset godina radila je i kao politički komentator u turskim medijima. Uvjerena je da Turska, s Erdoganom ili bez njega, neće prijeći na rusku stranu.

Pobjeda Ukrajine
– Turska s po jednom nogom stoji na dva kontinenta i podjednako dobro može podnijeti rusku pobjedu, koja će zasigurno promijeniti svijet kakav danas poznajemo, ali bi sretnija bila s pobjedom Ukrajine. Turska je kroz povijest uvijek imala sigurnosnih problema s Rusijom, pa joj uopće ne odgovara da se ruski utjecaj širi regijom. Erdoganu je jako stalo do odnosa sa Zapadom, a sadašnji sukob Rusije i Ukrajine ne samo da je podigao značaj Turske, nego su Turska i Indija dvije zemlje koje su od ovog rata snažno ekonomski profitirale. Neka vam pokazatelj bude inflacija u Turskoj koja se, prije potresa, s enormnih 80 do 90 posto u godinu dana smanjila na oko 75 posto.

Naša sugovornica smatra da će Erdogan odgoditi predsjedničke izbore zbog potresa koji njegova opozicija snažno koristi kao političku temu. Da nije toga, rejting Tayyipa Erdogana i dalje bi bio na uzlaznoj putanji zbog ekonomskog profita iz rusko-ukrajinskog rata, ali i zbog nacionalnog narativa koji je u Turskoj izuzetno važan – smatra Paul.

U tom smislu nema šanse ni da Švedska dobije tursku ulaznicu u NATO. Barem do izbora, ako ne i kasnije.

– Turska ima opravdane sigurnosne zahtjeve prema Švedskoj zbog njezinih odnosa prema pripadnicima PKK, organizaciji koja je prijetnja za Tursku. Čak ni ako Erdogan izgubi izbore, stav o ovom pitanju neće se promijeniti. Iako će se Turska u tom slučaju ipak više približiti Americi.

Erdogan želi ojačati odnose sa susjedima i sa zapadnim Balkanom, želi autonomnu vanjsku politiku oslobođenu utjecaja Zapada, naročito Amerike – kaže Amanda Paul, uz napomenu da Turska dobro razumije dinamiku odnosa u Crnom moru, puno bolje od EU-a i SAD-a koji uopće nemaju crnomorsku političku strategiju.

Iako Turska pod Erdoganom podupire Ukrajinu puno jače od mnogih članica NATO-a (od Bayraktara do pregovora o izvozu ukrajinskog žita), naša sugovornica smatra da njegov opstanak na vlasti dugoročno predstavlja problem za NATO. Što se Rusa tiče, oni koji su u Tursku prebjegli bilo zbog zbog ratne mobilizacije, bilo zbog sankcija, osnovali su prošle godine 1363 nove tvrtke, kupili stanove i kuće, te prema Turskim podacima dobili 155 tisuća boravišnih dozvola.

Cijene nekretnina su odletjele u nebo a cijene plina ostale iste jer je Gazprom reprogramirao turska dugovanja i na ovu zemlju gleda kao na novo energetsko čvorište za šverc u europske zemlje. Ljubav Rusije i Turske temelji se dakle na poslovnom interesu jer dvije države imaju drukčije poglede na armensko-azerbejdžanski sukob, na stanje u Libiji i u Siriji.

Ali Putin i Erdogan se znaju 20 godina i komuniciraju izravno i nitko od njih dvojice ne bi volio da onog drugog na izborima zamijeni kakav opozicionar.