Nokia, sauna i Djed Mraz – to su uvrh glave tri stvari koje bi prosječni Balkanac vezao uz Finsku. Nešto stariji sjetit će se još Pokreta nesvrstanih i njihova vođe Urha Kekkonena, predsjednika s najdužim mandatom u povijesti te zemlje i prijatelja Josipa Broza Tita. On je i među najzaslužnijima za dugogodišnju politiku neutralnosti zemlje koju će, evo, nakon više od sedam desetljeća uskoro napustiti, piše Slobodna Dalmacija.
A bila je to politika uz pomoć koje su Finci disali slobodno koliko god su to mogli u stisku moćnog i prijetećeg susjeda. Ali su i rasli, doduše, kao stablo obuzeto bršljanom. Na tom stablu poput mladice, njihova aktualna premijerka, socijaldemokratkinja Sanna Marin, isijava žilavošću u situaciji koja im prijeti više nego ikada od Drugog svjetskog rata.
Čak tisuću i tristo četrdeset kilometara granice Finci dijele s Rusima, s kojima su u više navrata kroz stoljeća ratovali, a samo u prošlome su zapamtili dva brutalna sukoba. Nezavisnost su stekli nakon Oktobarske revolucije 1917. godine.
- Mogu nezavisnost zahvaliti Lenjinu, još i danas čuvaju muzej posvećen njemu u gradu Tampereu, jedini takav izvan Rusije, u kojemu se skrivao od carskoga režima nakon bijega iz Petrograda – kaže nam Rada Borić, dobra poznavateljica prilika u Finskoj u kojoj je sveukupno provela sedamnaest godina. Predavala je, naime, hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i kulturu na slavistici na Sveučilištu u Helsinkiju i ovih dana pomno prati vijesti iz Finske.
A posljednje govore da je ove srijede predan zahtjev za ulaskom u NATO, čemu je prethodilo glasanje u parlamentu. Od 200 članova 188 ih je bilo "za", svega osmero protiv, a preostalih troje bili su spriječeni.
Ljevica je protiv
- Protiv su bili uglavnom članovi ljevice i dva člana ekstremne desnice – informira nas Boris Vidović, prevoditelj koji godinama živi i radi u Helsinkiju.
- Finci dugo nisu podržavali ulazak u NATO, ali uvijek je to bila otvorena "opcija". O tome se nije jako ozbiljno razgovaralo, znalo se unaprijed tko je za, uglavnom desna stranka Kokoomus, a ostali baš i ne. Nakon invazije na Ukrajinu, podrška ulasku u NATO narasla je i sad to podržava više od tri četvrtine Finaca – dodaje Vidović, koji za sebe kaže da osobno nije veliki simpatizer NATO-a.
- Ali dobro, što je, tu je. Slično razmišljaju mnogi na ljevici – pomirljivo će.
Očekivanja građana od ulaska u zapadni vojni savez isključivo se temelje na osjećaju sigurnosti koji je zbog ruske invazije na Ukrajinu na najnižoj razini od završetka Hladnog rata. Desetljećima građani Finske nisu dovodili svoju neutralnost u pitanje, donedavno je tek njih 24 do 28 posto bilo za članstvo u NATO-u, ali istraživanje javnog mnijenja nakon početka rata u Ukrajini pokazalo je drastičnu promjenu raspoloženja. Podrška ulasku u Savez je u samo nekoliko tjedana narasla na 53 posto, a ovih dana je prešla 70 posto.
Vrlo slična situacija je i u Švedskoj, još jednoj zemlji koja će napustiti vojno neutralnu poziciju.
- Građani nisu posebno zabrinuti zbog napuštanja politike neutralnosti. Mnogi vide ovaj potez kao konačni izlazak iz "finlandizacije", politike koja je balansirala između istoka i zapada s prilično ustupaka istoku, tj. Sovjetskom Savezu, premda ne toliko Rusiji. Svima je jasno da sa susjedima treba nekako surađivati, ali sad je opće mišljenje da Rusima treba pokazati zube i odlučnost da će se Finci braniti ako ovi nešto pokušaju – govori Boris Vidović.
- Finci su vrlo racionalni, znali su balansirali između istoka i zapada. Znaju da se nalaze u 'slijepom crijevu Europe', da imaju kilometarsku šumsku granicu koju moraju čuvati od nekoga s kim su imali neugodno iskustvo kroz povijest. Sjećam se kako mi je jedna studentica kazala da bi njezin otac "Ruse utopio u žlici juhe" jer pamti razaranja i posljedice Zimskog rata, ali da zna da će se, ako im Rusi "zavrnu pipu", smrznuti. U Finskoj je zimi znalo biti i do minus dvadeset, trideset – kaže Borić.
Prisjetila se da je za vrijeme jednog boravka u Helsinkiju, a uz stipendiju finske vlade, upisala kolegij povijest Finske pa je pisala seminarski rad o Zimskom ratu. Taj rat je počeo 30. studenoga 1939. napadom Sovjetskog Saveza. Bilo je to tri mjeseca nakon napada Njemačke na Poljsku. Staljin i Hitler sklopili su prije toga u kolovozu Ribbentrop-Molotovljev sporazum o nenapadanju kojim su, zapravo, podijelili ratni plijen, a Finska je potpala pod rusku sferu utjecaja u kojoj je, prešutno, ostala do danas. Taj rat Sovjeta i Finaca završio je sklapanjem Moskovskog mirovnog sporazuma 12. ožujka 1940., ali su Rusi zadržali okupirani dio finskog teritorija, područje Karelije.
- Jedan od mojih najboljih prijatelja je iz Karelije, s njim sam posjetila njegov rodni grad Viipuri, danas ruski Vyborg, i tamo sam se rasplakala kad mi je rekao da su samo on i mama preživjeli iz njihove velike obitelji. Kad je stigao pred svoju rodnu kuću, bilo je dirljivo. On je kao dijete došao u Helsinki. Finci su nakon 1945. godine prihvatili oko 250 tisuća svojih izbjeglica zbog kojih godinama nisu bili obavezni prihvaćati dogovorene kvote za prihvat stranaca. Za razliku od Švedske, koja je primala strane radnike, izbjeglice i migrante, Finci su tek početkom 90-ih primili prve izbjeglice iz Somalije, a potom i izbjeglice s naših prostora. To da nisu navikli na "druge" primjećivalo se. Standard im se 70-ih nije razlikovao od onog u Jugoslaviji. Ja sam prvi put došla u Finsku 1978. godine i bila sam iznenađena zatvorenošću društva. No, Finci su se snalazili u toj poziciji "između". Oni su imali veliku trgovinsku razmjenu s Rusijom. Uvozili bi na primjer drvo, a onda proizvodili dobar namještaj i izvozili dalje. Možete li zamisliti da su još 1953. donijeli nacionalnu strategiju o dizajnu? Znali su da u svojim klimatskim i političkim uvjetima moraju ulagati u tehnologiju i u ljude, što im se višestruko isplatilo, i to naročito nakon 1990. godine kada se raspao Sovjetski Savez i kada su zbog jake ekonomske vezanosti s Rusima i sami prošli kroz ekonomsku krizu – prisjeća se Rada Borić, koja je 2007. od tadašnje predsjednice Tarje Halonen dobila odličje Red vitezova bijele ruže Finske za kulturnu suradnju dviju zemalja.
Uzrok krize je dijelom ležao i u ovisnosti izvoza prema tadašnjem SSSR-u. Međutim, okreću se Europskoj uniji i zajedno sa Švedskom, Finska postaje članica EU-a 1995. godine. Još se 1994. pridružila programu Partnerstvo za mir, kao prvom koraku k punom članstvu u NATO-u.
No, vojno ostaje neutralna, ali nipošto ne zanemaruje svoju obrambenu snagu. Finska na obranu troši oko dva posto BDP-a, što se ne čini mnogo, ali ima 12 tisuća profesionalnih vojnika i jaku graničnu stražu i pridružene rezerviste, jer tri četvrtine muškaraca odsluži vojni rok.
Mračni trenuci
Zanimljivo je, govori nam Rada Borić, da su Finci osamdesetih i devedesetih godina imali jak mirovni pokret. Prosvjedovali su protiv mina na granici s Rusijom.
- Ja sam na tu temu za Arkzin intervjuirala Heidi Hautalu, ona je danas zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu. Posvuda su po Europi mine bile zabranjene osim u Finskoj, na toj nesretnoj granici s tadašnjim SSSR-om. I danas, iako je potpisala Otavsku konvenciju o zabrani protupješačkih mina, Finska je zadržala 16.500 mina "u svrhu obuke i istraživanja".
Borić pojašnjava da su Finci uvijek vodili mudru politiku s Rusima. Još u 19. stoljeću, kad su od 1809. bili Veliko rusko vojvodstvo, bili su autonomni dio Carske Rusije, imali su svoju samoupravu, svoj novac i svoju poštansku marku. Finska je u to doba, 1906., promijenila izborni zakon i postala prva zemlja na svijetu koja je dala ženama pravo glasa i pravo da budu birane.
- Finci imaju i neke mračne i složene trenutke povijesti, zbog specifičnog povijesnog odnosa i rata s Rusima stali su uz Hitlera. Tek se odnedavno govori i o njihovu pogromu Židova. Finci pamte i starije podjele, one na "crvene" i "bijele", uz previranja nakon Oktobarske revolucije. Imaju i oni svoje traumatične obiteljske priče, ali su racionalni i rekla bih manje emotivni, primjerice, od nas. Na primjer, nerado se govori o nasilju nad "crvenima" nakon Oktobarske revolucije. Pa ipak, pamte se priče djedova i baka da su, kad su "bijeli" pobijedili, sve žene koje su bile "crvene" obrijali na nulu i izložili sramoćenju. Imaju i bolna iskustva s odlaskom oko sedamdeset tisuća finske djece u Švedsku, Dansku i Norvešku tijekom Drugog svjetskog rata, koja nakon povratka iz izbjeglištva nisu prepoznavala roditelje.
Finci su radili na tome da ratne traume prorade i da na njima ne dijele društvo, što mi još uvijek ne uspijevamo. Dok glavna ulica u Helsinkiju nosi ime po generalu i ratnom predsjedniku Finske Mannerheimu, spomenik na glavnom trgu nosi ime po ruskom caru Aleksandru II., koji je Helsinkiju dao titulu glavnog grada Finske kneževine, a i danas stoje spomenici rusko-finskom prijateljstvu. Finci znaju koliko je važna 'miroljubiva koegzistencija', a od 90-ih velik je broj ruskih sugrađana potražio i bolji život u Finskoj i participiraju u životu zajednice - govori Borić koja se iz te zemlje vratila 2007. godine, ali u stalnom je kontaktu s prijateljima i bivšim studentima, od kojih su mnogi društveno i politički aktivni.
Uzor
Rada je, inače, aktualna zastupnica u zagrebačkoj Skupštini, znanstvenica i aktivistica za ženska prava te autorica prvog finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika.
Zanimljivo je da je Finska jedna od najmanje korumpiranih zemalja na svijetu, a čuvena je po obrazovnom sustavu, te prepoznata i po brizi za okoliš i javnim dobrima. Uzor je i kada je u pitanju socijalna politika, odnosno ravnopravnost žena i muškaraca, kao i manjinskih prava i prava LGBTIQ+ zajednice.
Finska čak 31 posto svog BDP-a troši na različite oblike socijalne i društvene pomoći. Na popisu zemalja po nominalnom bruto domaćem proizvodu računa se da Finska ima oko 47 tisuća dolara po glavi stanovnika te zauzima 26. mjesto na ljestvici. Hrvatska, primjerice, ima oko 26 tisuća dolara po glavi stanovnika i nalazi se na 56. mjestu.
Hrvatska bi ipak mogla puno toga naučiti od Finaca. Dijelimo i neke sličnosti, Finsku nazivaju zemljom s tisuću jezera, nas zemljom s tisuću otoka, imamo bremenitu povijest i dugo čekanu nezavisnost. Njih je, doduše, za milijun i po više nego nas na oko šest puta većoj površini. Imaju šuma ko u bajci, snijega, vode, sobova, ribe... Svake godine posjeti nas iz njihove Laponije i Djed Mraz. Nadajmo se da ni idućeg Božića neće imati prepreka na putu.