Čovječanstvo počiva na pričama o maloj grupi ljudi koji, baš poput vojnika iz Salamine, prkose silama, preokreću tokove povijesti i u zadnji čas spašavaju svijet. U aktualnim trenucima opće psihoze od Trećeg svjetskog rata i nuklearne kataklizme uslijed rata u Ukrajini vrijedi se, zato, prisjetiti velikih i čestitih Rusa koji su, kao usamljeni pojedinci, odbili biti puki kotačić u dehumaniziranoj i destruktivnoj vojnoj mašini. Na savjesti ovih ljudi utemeljen je izgled današnje civilizacije i za njihovim modernim nasljednicima danas vapi cijeli svijet.
Jedan od takvih, i to prilično nepoznatih heroja, bio je potpukovnik sovjetskih snaga za nuklearno odvraćanje i protuzračnu obranu Stanislav Jefgratovič Petrov. Zadnjih dana rujna 1983., samo nekoliko tjedana nakon što je sovjetska vojska greškom oborila let 007 Korean Airlinesa, dogodio se incident koji je lako mogao u hipu izmijeniti i izgled i budućnost cijeloga planeta. Petrov je bio dežurni časnik u zapovjednom nuklearnom centru za sustav ranoga upozorenja nedaleko od Moskve kad su se radari oglasili alarmom i izvijestili da raketa lansirana iz Sjedinjenih Država leti prema SSSR-u. Nakon prve rakete, ekrani su ubrzo detektirali njih još pet. Usprkos sovjetskom vojnom protokolu, Petrov je dojave posve samostalno ocijenio lažnom uzbunom, premda je po svim zapovijedima morao aktivirati mehanizme nuklearnoga protuudara.
Istraga je naknadno utvrdila da je sovjetski satelitski sustav upozorenja bio neispravan: radari su zamijenili odraz sunca na oblacima za projektil. Petrov je posve samostalno spriječio nuklearni rat prema kojemu bi riječ holokaust zvučala kao dječji vrtić: Sovjeti su te 1983. imali 35.804 nuklearne bojeve glave, a SAD njih 23.305, donosi Slobodna Dalmacija.
Petrov je u hipu morao donijeti odluku: prijaviti ili ne nadolazeći američki udar? Da je to učinio, sovjetska nuklearna doktrina pozivala je na hitnu i potpunu nuklearnu odmazdu, pri čemu ne bi bilo vremena za ponovnu provjeru sustava upozorenja, a još manje za traženje pregovora sa SAD-om. Samo koji mjesec ranije američki predsjednik Ronald Reagan najavio je stratešku obrambenu inicijativu "Ratovi zvijezda", plan za obaranje balističkih projektila prije nego što stignu u SAD, a njegova je vojna administracija taman raspoređivala rakete tipa Pershing II u Zapadnu Njemačku i u Veliku Britaniju, odakle se lakše moglo gađati Sovjetski Savez.
Postojalo je više nego dovoljno razloga da Petrov zaključi kako su Reaganove akcije eskalirale u stvarnu nuklearnu razmjenu, ali on ipak nije bio paranoičan nego je postupio suprotno.
U izvješću Kongresa iz 1979. procjenjivalo se da bi potpuni sovjetski napad na SAD ubio 35 do 77 posto američkog stanovništva, odnosno od 82 do 180 milijuna ljudi. Neizbježni američki protuudar ubio bi 20 do 40 posto sovjetskog stanovništva, odnosno između 54 milijuna i 108 milijuna ljudi. Ukupan broj smrtnih slučajeva na obje strane dosegao bi već u prvom valu oko 300 milijuna, što nadilazi broj žrtava bilo kojega rata, genocida ili druge nasilne katastrofe u ljudskoj povijesti. Naknadno bi vjerojatno umrle još stotine milijuna, a od sekundarnih uzroka poput gladi i zagađenosti pitke vode i okoliša potencijalni broj žrtava uslijed nuklearnog rata u svijetu tad je procijenjen na oko 2 milijarde.
Stanislav Petrov je gotovo sam, s još šačicom sovjetskih časnika koji su s njime dijelili dežurstvo, hrabro spriječio sve te unaprijed projicirane smrti. Da je pogriješio u procjeni i nekom srećom preživio američke bojeve glave, bio bi brzopotezno pogubljen zbog izdaje, no i ovako, uz punu svijest svih u tadašnjoj Moskvi kako je spriječio katastrofu neviđenih razmjera, nije bio lišen trajne podozrivosti i tihih sankcija. Bio je nemilosrdno ispitivan godinama, praktički tiho degradiran u daljnjem napredovanju, i nikad nije dobio niti jedno jedino sovjetsko vojno priznanje. Možda je Petrov zbilja spasio cijeli svijet, no istodobno je i počinio grijeh neoprostiv po logici svake despotske sile: pokazao je kolebljivost i samostalnu inicijativu, umjesto neprikosnovenoga slušanja zapovijedi nadređenih.
Za priču o za dlaku izbjegnutom Sudnjem danu i neviđenom podvigu savjesnog sovjetskog časnika Stanislava Petrova svijet je čuo tek nakon raspada SSSR-a i okončanja Hladnog rata. Godinama poslije svog čina ovaj je odgovorni i hrabri čovjek dobio nekakvu simboličku zadovoljštinu: plaketu Ujedinjenih naroda, Dresdenovu nagradu za mir, a o njemu je snimljen i dokumentarac 'Čovjek koji je spasio svijet'. "Baš sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme", rekao je mirno u kameru svojim biografima. Umro je u svibnju 2017. godine, u 77. godini života.
Petrov ipak nije jedini Rus u povijesti koji je spriječio mogući nuklearni rat. U sličnoj, no nešto ipak manje radikalnoj situaciji našao se u listopadu 1962. i časnik sovjetske mornarice Vasilij Arhipov, kad su na njegovu nuklearnu podmornicu u blizini Kube američke snage počele bacati dubinske bombe.
Dvojica viših časnika na podmornici htjeli su lansirati nuklearni torpedo na američki brod, no u tome ih je spriječio samo njegov, no ipak odlučujući glas protiv. I nakon raspada SSSR-a, u mandatu Borisa Jeljcina 1995., zabilježen je ozbiljan incident koji se lako mogao izroditi u atomski rat. Radari su tad također oglasili uzbunu o napadu prvog stupnja, no ispostavilo se da je ruski sustav ranog upozorenja kao bojevu glavu krivo identificirao norveško-američku istraživačku raketu za proučavanje polarne svjetlosti. Premda je itekako volio popiti, Boris Jeljcin bio je u toj prilici izuzetno trezven i nije aktivirao nuklearne šifre u svom kovčegu, piše Slobodna Dalmacija.