Zaslužuju li bogataši svoje milijune: novo istraživanje pokazalo da talent, trud i pamet malo znače u stjecanju novaca. A otkriveno je i koji je presudni faktor

Dio kapitalističkog etosa je da se naporan rad isplati. Vjerujemo da živimo u meritokraciji, gdje svatko snalažljivošću, željom i odlučnošću može uspjeti, bez obzira na prepreke koje mu stoje na putu. Ali s ogromnom i stalnom rastućom nejednakošću bogatstva, ljudi se počinju pitati postoji li uopće meritokracija ili ne. Anketa Instituta za politiku Harvarda iz 2015. pokazala je da 48 posto milenijalaca vjeruje da je američki san mrtav. Sve veći broj njih čak se sve više priklanja socijalizmu, koji je i dalje bauk među konzervativnijima. To, ipak, još ne znači da je vjera u nesputani kapitalizam slobodnog tržišta potpuno mrtva, donosi Slobodna Dalmacija.

Pa što je s onima koji su danas bogati? Jesu li doista zaslužili to mjesto znojem svoga lica, pameću u glavi i nepokolebljivom odlučnošću? Odgovor je - definitivno ne. Prema najnovijoj analizi, umjesto nadarenosti ili posebnosti, najveća odrednica u stjecanju ogromnog bogatstva je puka sreća, prenosi Big Think.

Trojica talijanskih znanstvenika sa Sveučilišta u Cataniji pomoću računalnog modela htjeli su otkriti jesu li oni koji su bogati do toga došli talentom ili srećom. Dvojica su fizičari, Alessandro Pluchino i Andrea Rapisarda, a treći je ekonomist, A. E. Biondo. Njihov prvi zadatak bio je uzeti računalni model i ispuniti ga aspektima koji okružuju ljudski talent. Zatim, nakon što su ih ubacili u stroj, pokazali su mu načine na koje ljudi koriste te talente da bi napredovali. Talent je definiran kao posjedovanje inteligencije, vještina, načina razmišljanja za preuzimanje rizika i tako dalje.

Zatim su istraživači proželi brojne fiktivne kandidate takvim talentima, duž standardne razine odstupanja, zvonaste krivulje. Većina ljudi ima prosječnu razinu talenta, kao što biste mogli očekivati. Zatim je napredak svakog pojedinca ucrtan tijekom (simulirane) 40-godišnje karijere, kako bi se vidjelo što je odredilo gdje su završili, u pogledu prihoda. Putanja nije bila jednostavna. Osim što su dopustili povećanje zbog sreće, istraživači su dodali i nesretne aspekte koji bi mogli potopiti nečiju karijeru.

Nakon razdoblja od 40 godina istraživači su krenuli u utvrđivanje tko je bio najuspješniji i što ih je dovelo do toga. Nekoliko su puta proveli eksperiment kroz računalo kako bi još jednom provjerili rezultate. Ipak, rezultati su se mogli lako predvidjeti. Računalo je izbacilo ono što je poznato kao zakon snage ili pravilo 80:20. Ovaj koncept, koji je općepoznat u ekonomiji, kaže da, bez obzira na koje gospodarstvo pogledate, gotovo posvuda 20 posto ljudi posjeduje 80 posto bogatstva. Štoviše, ono što su još primijetili jest da je sreća bila najveća pojedinačna odrednica u stjecanju bogatstva.

Prema autorima studije, “dominantna meritokratska paradigma visoko konkurentnih zapadnih kultura ukorijenjena je u uvjerenju da je uspjeh uglavnom, ako ne i isključivo, rezultat osobnih kvaliteta kao što su talent, inteligencija, vještine, pamet, napor, svojevoljnost, ustrajan rad ili preuzimanje rizika.” Iako autori priznaju da dio nečijeg uspjeha pripisujemo sreći, često umanjujemo ulogu vanjskih sila, iako su one možda najznačajnije. Međutim, uobičajeno je pretjerano naglašavati doprinos talenta. Istraživači su otkrili da velika većina od 20 posto najboljih nije najtalentiranija. Dapače, izrazito su prosječni. “Maksimalni uspjeh nikada se ne podudara s maksimalnim talentom, i obrnuto”, napisali su istraživači.

Svakako, postoji razlika između anegdotalnih dokaza iz promatranja poslovne arene i računalnog modela koji izbacuje hladne, čvrste činjenice. Nejednakost prihoda je sve veći problem u većini razvijenih zemalja svijeta. Danas osam milijardera posjeduje više bogatstva od tri milijarde ljudi. Ovu će studiju vjerojatno zamagliti oni koji žele zadržati svoje bogatstvo, status i moć. Ipak, čovjek se pita kada će doći do prijelomne točke i kako najbolje provesti pravedniju podjelu resursa među našom vrstom.