Zastrašujuća ispovijest majke: ‘Ja i novorođeni sin bili smo živi zakopani,

Prošlo je tjedan dana otkako je dijelove Turske i Sirije pogodio snažan potres koji je dosad odnio već tisuće i tisuće života. Iako svjetske medije stalno obilaze tragične vijesti i nadopune informacija, postoje i neki biseri nadu koji vraćaju volju za životom. Jedna o tih priča je i ona o malom Yagizu, drugom sinu Necle Camuz.

Rodila ga je 27. siječnja ove godine i nazvala ga Yagiz što na turskom znači "hrabar". Kao da je znala što malenog čeka samo deset dana nakon rođenja. Necla je svojeg sina hranila u njihovom domu u južnoj turskoj pokrajini Hatay. U sekundama nakon, bili su pod ruševinama. Živjeli su u, kako ona kaže BBC-u, lijepo zgradi u gradu Samandag u kojoj se inače osjećala sigurno. 

- Kada je počeo potres, htjela sam doći do svojeg supruga koji je bio u drugoj prostoriji. Istu želju je i on imao. Kad je pokušao doći k meni s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti. Kako je potres postajao sve veći, zid je pao, prostorija se tresla, a zgrada je mijenjala položaj. Kad je prestao, nisam shvatila da sam pala kat niže. Vikala sam njihova imena, ali odgovora nije bilo, ispričala je ova 33-godišnjakinja koja je svojega sina još uvijek držala u rukama, čvrsto ga stišćući na prsa. U toj nesreći imala je i jednu olakotnu okolnost, a to je da ormar koji je pao pokraj njih spriječio da ih zgnječi velika betonska ploča. 

Dijete je disalo

U toj pozi proveli su tragično duga četiri dana. U pidžami je ležala pod ruševinama, a nije vidjela ništa osim mrklog mraka. Morala se osloniti na svoja ostala osjetila kako bi shvatila što se događa oko nje, a sve je postalo lakše kada je shvatila da njezin sinčić još uvijek diše. 

- Bila sam prestravljena, a od prašine sam na prvu i teško disala. Ubrzo se smirilo, a u ruševinama mi je bilo toplo. Osjećala sam da su ispod mene dječje igračke, ali nisam mogla napraviti neki manevar kojim bi se udobnije smjestila. U daljini sam čula glasove i pokušala dozivati upomoć i lupati po ormaru, priča majka koja je u jednom trenutku shvatila da pomoć možda nikada neće doći. Pokupila je sitne komadiće krša koji su pali pored nje. Lupala je njima o ormar, nadajući se da će biti glasnije. Bojala se udariti u površinu iznad sebe u slučaju da se sruši i presudi njoj i sinčiću. 

U tami ruševina, izgubila je svaki osjećaj za vrijeme.

- Planirate puno stvari kada dobijete novu bebu, a onda... odjednom se dogodi nešto ovakvo, govori ona. Znala je da mora paziti na sina i dojiti ga u skučenom prostoru, ali nije imala hrane ili vode za sebe. Očajna, pokušala je popiti vlastito mlijeko, ali to joj nije pošlo za rukom. 

Čula je tutnjavu bušilica iznad glave i slušala korake i glasove, ali svi su se činili daleko. Da bi uštedjela energiju, prestala je vikati i šutjela sve dok zvukovi izvana nisu došli bliže.  Stalno je mislila na svoju obitelj - bebu na grudima, muža i sina izgubljene negdje u ruševinama. Nije mislila da će se izvući iz ruševina, ali Yagizova prisutnost dala joj je razloga da ostane puna nade. Imala je sreće, dječak je velik dio vremena proveo spavajući, a kad bi se i probudio plačući, ona bi ga nahranila dok se ponovno ne smiri. 

Kada je nakon više od 90 sati pod zemljom čula lavež pasa, na prvu je bila uvjerena da sanja. A onda, lavež je postao popraćen glasovima. 

- Jesi li dobro? Pokucaj jednom ako jesi, čula je spasonosno pitanje. Spasitelji su pažljivo kopali u zemlju kako locirali gdje se ona nalazi. Nakon četiri dana, svjetlo koje je razbilo tamu bila je svjetiljka koja joj je sjala u oči. Kad su je pitali koliko je Yagiz star, nije znala. Jedino što je znala je da je njezin sin u trenutku potresa imao deset dana. Koliko su dugo bili pod ruševinama, nije joj bilo jasno. 

Bez težih ozljeda

Nakon što je predala Yagiza spasiocima, odnesena je na nosilima pred, kako joj se činilo, velikom gomilom. Nije mogla prepoznati nijedno lice. Dok su je prebacivali u vozilo hitne pomoći, tražila je potvrdu da je ostatak njezine obitelji spašen.

- U bolnici su mi drugi članovi obitelji rekli da su moj suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim spašeni iz ruševina i prebačeni u nekoliko sati udaljenu bolnicu u pokrajini Adana jer su pretrpjeli ozbiljne ozljede nogu i stopala. 

Zanimljivo je da Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke ozljede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni. Nisu imali doma kojem bi se vratili pa su poslani u improvizirani šator u izrađen od drveta i cerade. Mlada majka kaže kako svoj život zapravo duguje sinu. 

- Mislim da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, ni ja ne bih bila. Moj jedini san je da djeca više nikad ne prožive nešto ovakvo. Jako sam sretna što je novorođenče pa se ničega više neće sjećati, objašnjava ona. S drugim sinom i suprugom se čuje preko telefona, a nekad i na videopoziv. Kada poziv stigne, lice joj se nasmiješi.