Preletiš pola zemaljske kugle i na kraju svijeta radiš 16 sati dnevno, do iznemoglosti. Tko je za to spreman, za mjesec dana može zaraditi više od 7.000 dolara, što potvrđuje iskustvo dvojice mladih ljudi, Vladimira Vinaja i Mihajla Paša, koji su se odvažili testirati fizičku i psihičku izdržljivost u kompanijama za preradu ribe na Aljasci, prenosi Slobodna Dalmacija.
Obojica su radila tijekom ljeta - Vladimir 32, a Mihajlo 35 dana u kampanjama u kojima se nije ostvarilo upozorenje poslodavca: "No fish, no money" (Nema ribe, nema novca).
- Samo prvih dana nije bilo ribe, a poslije sam 27 dana radio neprekidno po 16 sati, a jednom i 17 sati i pet minuta. Poslije toga sam rekao šefu da više ne mogu. Norma na traci je 40 riba u minuti, što znači da na svaku sekundu i pol stiže losos na kojem treba obaviti određenu operaciju. Ne znam kako bih to postizao da mi ti poslovi nisu bili poznati kao ribiču, priča Vladimir, pišu Novosti, a prenosi Blic.
Poslije četiri sata daje se pauza od 15 minuta, a poslije 8 sati je polusatni prekid za ručak.
Vrijeme za tuširanje, rakijicu i slične potrebe
- Za tih 15 minuta potrebno je skinuti tri para rukavica i uniformu, nešto pojesti i popiti, otići do toaleta, popušiti cigaretu i vratiti se za stroj. Za ručak nema vremena da se juha jede iz tanjura, nego se, bez rezanaca, pije iz šalice kao gusti sok. Hrana je, inače, dobra, a ja sam najviše uzimao slatko da bih imao više energije za rad, opisuje Vladimir.
Momci pričaju da je ljeto na Aljasci bez sunca, kišovito i vjetrovito, s hladnim jutrima, a dan traje 22 sata. Ostala dva su toliko "mračna" da nije potrebno da automobili pale svjetla.
- Spavali smo u zatamnjenim prostorijama, ali tek tri-četiri sata jer su nam vrijeme za san oduzimale pripreme za rad, putovanja na posao i s posla, tuširanje i slične potrebe. Morali smo se malo opustiti uz kavicu i rakijicu i čuti se sa svojima kod kuće i poslati im koju fotografiju, kaže Mihajlo.
I Vinaji i Pašo imaju dvoje male djece, pa ih je i to, uz teško podnošljiv fizički napor, vuklo kući. Vladimir priznaje da je htio odustati, a zadržao ga je samo strah od povratka u Srbiju bez društva s kojim je došao. U njegovoj grupi je bio i profesor geografije, koji je konstatirao da su od Beograda do Aljaske preletjeli 18.000 kilometara, skoro pola zemaljine kugle, koju su mogli cijelu obletjeti da su se vratili suprotnim putem.
Tisuću dolara stimulacije za koronu
Posao na Aljasci je, suglasna su obojica mladića, teže podnijeti psihički nego fizički. Vladimir kaže da je to prebrodio razmišljanjem o sebi, a ne o ribi na tvorničkoj traci, dok Mihajlo ističe da je "postao drugi čovjek" kada su mu poslije drugoga tjedna rada legle na račun prve tisuće dolara.
- Poslodavac i agencije preko kojih smo otišli isplatili su nam zaradu do posljednjeg centa. Platili su nam i put, hranu i smještaj. Po povratku kući nadoknadili su nam porez odbijan od plaće, a više od 1.000 dolara daju i kao stimulaciju za koronu, naglašava Mihajlo koji kaže da bi ponovo išao na Aljasku, a Vladimir za sada o tome ne razmišlja.
Uvjeti koji se postavljaju za rad na Aljasci su da su kandidati zaposleni u svojim zemljama i da su u braku. Vladimir i Mihajlo kažu da se to smatra garancijama da radnici, koji dobiju takozvani socijalni broj neće ostati u SAD-u, nego će se vratiti kući. Međutim, kako navode, neki naši ljudi su se, koristeći taj broj, poslije Aljaske ipak zadržali i zaposlili u drugim dijelovima Amerike, prenosi Blic.
