ZLATKO DIZDAREVIĆ: Netko se zaigrao s koronavirusom i globalizacijom u kojom živimo pa je normalnim ljudima ostavio vremena da dođu k sebi

Zlatko Dizdarević: Sloboda izolacije i sjećanje na davna upozorenja

Da mi je netko prije samo nekoliko mjeseci rekao da može doći do 'zatvaranja' svijeta. zabrane izlazaka na ulicu iz kuće i prihvaćanja svih tih pravila - rekao bi mu da je lud.  Ali otkako se sve ovo događa, jedna mi se, od ranije nedostižna stvar, sada poavila kao blagodat. Evo viška slobodnog vremena kojeg se nikako nije moglo pronaći i to za poslove kao što je čišćenje polica, pospremanje kutija ispod kreveta, preslagivanje ormara i ladica u koje se godinama trpalo ono što je bilo nepotrebno, donosi logicno.com.

Već stari i požutjeli dokumenti iz nekog drugog, mirnijeg života, u karanteni čiji se dani više i ne broje, vraćaju ljude u neka prijašnja vremena i pokazuju kako je danas moguće ono što se nekad činilo nedostižnim. Požutjela dokumenta iz drugog života, zahvaljujući karantinu čiji se dani više ne broje, vraćaju u sjećanja zaboravljene ljude, mjesta, činjenice, pokazujući kako je i puno toga što je nekada izgledalo nemoguće postalo moguće.

Mimo “papira” koji ovih dana bude emocije povodom spoznaja tko smo i što smo bili, a više nismo, tko nam je bio bitan, pa nije, koga nismo ni primjećivali, a postao nam je blizak, u što su se neki oko nas kleli glasno i javno, a danas sjećanja na te kletve kriju…puno toga otkriva se i povodom svijeta mimo nas. O današnjoj realnosti na planeti koju su iza kulisa modelirali drugačije nego što smo mislili. O zlu koje se proširilo kao virus, donoseći, evo, i ovu karantenu što je danas živimo i nitko ne zna kakav nas rasplet očekuje. O raspadu takozvanog međunarodnog poretka koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.

S jednog davnog, lijepog putovanja po Americi, gdje mi je kao mladom novinaru bilo omogućeno vidjeti puno onoga što vjerovatno nikada ne bi vidio, nakon cjelodnevnog kopanja po čudesnim arhivama Washingtonske biblioteke, i dokumentima iz povijesti “sile nebeske” – gdje su mi pokazali i najnoviji primjerak sarajevskog “Svijeta” u kojem sam tada radio – dopao mi je ruku i govor Georgea Kennana iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a… Kennan, diplomat i povjesničar, bio je jedan od stratega Hladnog rata.

Ovih dana sam otvorio prašnjavu fasciklu i zaustavio se na dijelu teksta iz Kennanovog papira:
“Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 % svjetskog stanovništva…Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš glavni budući zadatak jest – osmisliti sistem odnosa kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja… Trebamo prestati govoriti o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnih uslova i o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati upotrijebiti i otvorene koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje”.

I bilo je što je bilo, Koreja, Vijetnam, Afganistan, Irak…ukupno 13 “njihovih” ratova, stotine tisuća mrtvih, milijuni raseljenih, 14 biliona dolara za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojemu je otimačina cilj, sila pravo, a realnost sve ono što je Kennan rekao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o demokraciji generalno. Sve je to potvrdio 2017. godine u izuzetnom govoru od samo nekoliko minuta i Oliver Stone naglasivši: “Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu…” I gle čuda, proteklih dana uzimajući s razlogom ponovo u ruke knjigu William Engdahla “Uništite Kinu – Što Washington radi kako bi obuzdao kineski utjecaj na svijetu” , napisanu 2013. (objavio “Profil” iz Zagreba 2014.), vidim da je baš onaj dio teksta Kennana objavljen u uvodu kao svojevrsni moto knjige. Eto linije, 1948 – 2013 – 2020… Pedantno i konzistentno.

Šuškalo se u međuvremenu po svijetu i o raznim drugim paklenim planovima, zavjerama i prevarama ali bez efekta kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast povijesnim izuzecima koji su htjeli otvorenih očiju krenuti trećim putem. “Nova klasa” ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.

Kako će sve ovo danas izgledati nekom drugom tko za dvadesetak godina bude čitao zapise iz današnjih dana? Dva su rješenja: Ili se potruditi da ti zapisi budu drugačiji, mada je pitanje da li se sa nama ovakvima to više može. Ili neće biti nikoga da ih čita, a svijetom će ispočetka hodati stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici kažu da bi ova druga varijanta po prirodu bila bolja.

Sve skupa, netko se ipak zaigrao s ovom izolacijom u globalizaciji koju živimo, pa ostavio još uvijek koliko –toliko normalnim ljudima vremena da se vrate k sebi, prisjete što je i kako je bilo pa bi, možda, mogli na tim suvremenim čipovima opet na ljudski put. Greška je u tome što se mnogima omogućilo da u izolaciji ponovo razmišljaju o smislu života, o sebi, društvu i državi. Da čine ono što se ne smije u sretno proizvođenoj sistemskoj retardaciji. I da se u iznenadnoj slobodi izolacije prisjete zaboravljenih upozorenja. Baš kad je “vladarima” dobro krenulo. Uz one što su sve posmatrali šutke, na leđima, uz sve četiri uvis. I tako glasali opet i ponovo i opet, donosi logicno.com.