Zagrebački solisti i Steven Isserlis: Dugogodišnji prijatelji Igara i ove godine u Kneževom dvoru

I ovogodišnji glazbeni program Igara nudi brojne komorne večeri. Za takvu vrstu muziciranja, srećom, imamo idealan prostor, Knežev dvor, u kojemu su i ovoga ljeta nastupili dugogodišnji prijatelji ovog festivala. To su Zagrebački solisti za koje je godinama rezerviran jedan ili dva termina. Pa su rijetke sezone u kojima su zaobišli Dubrovnik.

Glazbena šetnja Europom

Ovogodišnji program Zagrebačkih solista sastojao se od četiri skladbe. Prvu i četvrtu izveli su sami, a središnje dvije pripale su ansamblu i solisti.

Večer je počela glazbom kasnobaroknog engleskog skladatelja Charlesa Avisona i njegovim Concertom grossom br.3 u d-molu prema Domenicu Scarlattiju. Djelo je izvedeno energično i na trenutke bespotrebno silovito. Pritom su violončela, viole i kontrabas bili umjereniji u odnosu na violine što je stvorilo tonske i interpretativne neujednačenosti.

Na kraju večeri su Zagrebački solisti izveli Bartó​kov Divertimento za gudače napisan 1939. godine na narudžbu dirigenta Paula Sachera za njegov Komorni orkestar iz Basela. Izvedba nije imala konstantu u umjetničkoj snazi, pa ni koheziju u boji ansambla. Bilo je i dobrih i ekspresivnih trenutaka ali i “praznoga hoda”. Tako su središnje točke najbolji dio ovog koncerta i to prvenstveno zahvaljujući solisti.

Violončelist Steven Isserlis

Ovogodišnji gost Zagrebačkih solista bio je britanski violončelist Steven Isserlis. Prvo smo čuli Koncert za violončelo, gudače i continuo u A-duru C. Ph. E. Bacha. Isserlisovo sviranje bilo je protkano lijepim i profinjenim tonom i gotovo dječačkim veseljem. Njegovo je predavanje glazbi potpuno i iskreno i snažno zaokupi slušateljevu pažnju. Druga skladba u kojoj je Isserlis također briljirao bila je Eternal Memory britanskog skladatelja Johna Tavenera. Pisana je za violončelo i gudače a njena je “suština duboko ukorijenjena u teologiji i glazbenoj tradiciji istočne pravoslavne crkve”. Skladba je nastala 1991. godine po narudžbi Kamerate Bern. Ansambl ju je praizveo godinu kasnije, baš sa Isserlisom. Svi različiti ugođaji i misli od kojih je djelo satkano imali su i u solisti i u pratnji duboko proživljenog interpreta. Možemo reći da su to bili najbolji i najupečatljiviji trenuci večeri. Isserlis se zahvalno klanjao uz gromoglasan pljesak. Pri zadnjem izlasku ponosno i duhovito je naklonio i violončelo, što je izazvalo smijeh brojne publike.

Uistinu zanimljiv i vrijedan doprinos Dubrovačkim ljetnim igrama.