StoryEditorOCM
KulturaČLAN ANSAMBLA KMD-a

Branimir Vidić Flika slavi 40 godina rada: Imao sam više loših nego dobrih predstava, a ovu ulogu ne bih igrao ni džabe!

Piše Bruno Lucić
1. svibnja 2024. - 07:34

Dramski umjetnik Branimir Vidić Flika od siječnja ove godine je u mirovini, ali uživa status stalnog suradnika Kazališta Marina Držića, svoje matične kuće u kojoj je proveo okruglih 40 godina. Počeo je raditi u KMD-u 1984., a u doticaju s daskama koje život znače puna je četiri desetljeća, u doticaju je s publikom, ali je najmanje u doticaju s novinarima pa ne daje intervjue jer, kako sam kaže: ‘nije ništa osobno, ali se ne volim ponavljati‘.

image

Branimir Vidić Flika s kolegicom Jasnom Ančić u predstavi "Kate Kapuralica", 1999. 

Milo Kovač

Međutim, na konferenciji za medije povodom nove premijere u Kazalištu Marina Držića, Molièreovog "Umišljenog bolesnika" u režiji Lee Anastazije Fleger koja je na rasporedu 3. svibnja s početkom u 20 sati, bila je prilika za uputiti nekoliko pitanja glumcu koji u najnovijoj predstavi tumači glavnu ulogu – Argana.

image
Vedran Jerinić

- U ovih 40 godina skupilo se puno predstava. Jasno, puno više ih je bilo loših, nego dobrih. Zaista! Od dobrih izdvojio bih one koje se mogu nabrojati prstima jedne ruke i s dva ili tri prsta od druge! Ovo drugo je bilo... A, valjda se i to zove život. Najgore mi je bilo kad tako nešto napraviš, nešto čime nisi zadovoljan a prolaziš Stradunom i netko ti priđe i pruži ruku. Radije bih propao u zemlju, ali pošto za sebe mislim da sam ‘mudrica‘, poslije toga sam izabrao Ulicu od Puča i onda niti koga vidim, niti koga čujemo, išao bih ravno na Pile – 1A, 1B i via Mokošica i sutra bih se pravio kao da se ništa nije dogodilo, a zapravo se dogodilo! Hvala Lei jer mislim da ću poslije ove predstave ići Stradunom bez ikakve neugode.

image

Mustafa Nadarević i Branimir Vidić Flika na probi za predstavu ‘lija Kuljaš - Građanin plemić‘, 1997. 

Milo Kovač

- Red je spomenuti neke ljude koji su me oblikovali i uz koje sam se oblikovao, to su: Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Georgij Paro, Boško Violić, Paolo Magelli, Ivica Boban, a od srednje generacije puno sam radio s Krešimirom Dolenčićem i evo gdje sam ‘spao‘ – na Leu. Napraviti predstavu – netko misli da je to lako, netko misli da je teško, ali to ne dođe samo od sebe, tu se treba poklopiti više nekakvih stvari, a to su zaista dobar tekst, dobar redatelj i optimalna podjela, ali i autorski tim i svi oni koju opslužuju to. Mislim da se to nama dogodilo nakon dugo vremena... Mislim da imamo predstavu ("Umišljeni bolesnik" nap. a.)!

Koliko se mijenjao teatar kroz godine i s kojim ste ravnateljem najbolje surađivali?

Dosta se mijenjao, a čak smo jedno vrijeme mijenjali kuću kao kuću jer se nešto tu renoviralo pa smo išli u ‘Dom sindikata‘ jedno dvije godine, ali opet se vratili, ali to su zemaljske stvari... Paolo Tišljarić mi je jedno 14. ili 15. ravnatelj, zaista je svega bilo! Moram biti iskren, malo je bilo dobra! Bilo je ravnatelja koji su došli tu, opiturali ‘dva zida‘ i to je to, koji pojma nisu imali o repertoarnoj politici teatra... Svatko od nas glumaca je mogao doći i reći: ‘Daj stavi ovo, stavi ono!‘ To nije ličilo ni na šta! Mogu reći što hoću, ali zaista je Paolo ovaj teatar učinio ovakvim kakav jest, gdje postoji red, način gdje ne može bilo tko raditi što hoće tako da je po meni ovo što imamo, daj Bože da to ostane – do kada, to ćemo vidjeti. Paolo, hvala ti!

image

Branimir Vidić Flika i Niko Kovač u predstavi "Prosjačka opera", 2001. 

Milo Kovač

S kojim kolegama glumcima i glumicama Vam je bilo drago raditi?

S Marijom Šegvić dosad nisam radio predstavu, ona jest negdje tu i tamo ‘upadala‘, ali to nije to. Ti kad ‘upadneš‘ u neku predstavu, to nikad nije ‘tvoja‘ predstava, to je uvijek nova predstava, to nije posao, nije proces... Recimo, otkrio sam Mariju Šegvić i to je nešto fantastično što mi se dogodilo. Tu je, recimo, Izmira Brautović dobra, Glorija Šoletić i od muškaraca ne bih nikoga izdvojio - osim sebe. (smijeh)

Rekli ste kako je bilo puno lošijih, a malo dobrih predstava. Koju biste najbolju predstavu izdvojili?

Nemojte mi moju djecu dirati! (smijeh) Ne znam, zaista mi je teško izdvojiti od ovih šest koja je najbolja! (smijeh) Ne bih se usudio reći, izdvojiti baš nešto...

image

Druženje s kolegama Ozrenom Grabarićem i Doris Šarić Kukuljicom nakon premijere predstave "Marin Držić - Viktorija od neprijatelja", Dubrovačke ljetne igre, 2017. 

 

Tonći Plazibat/Cropix

A najgora?

Bila je jedna koju je radio onaj duge kose iz Zagreba... Uglavnom, to je bila genijalna predstava, ali po njemu. Nitko ništa razumio nije, a to je inače on napisao. Jedino je to razumio on i Frane Perišin, oni su skužili o čemu se radi, a mi svi drugi smo bili ‘glupi‘. Na jednoj probi sam rekao: ‘Znate što, ja vam ništa ne razumijem. Čitao sam tekst tri puta, ali ništa ne znam. Nije to da izbjegavam raditi, ali me vodite, samo me vodite...‘ Rekao je da ostanem tu. Kako se okuražio, pokojni Ivica Barišić je rekao da ni njemu nije jasno pa mu je rečeno: ‘Nije Vam jasno?! Ajte doma!‘ To je predstava koja je jedva odigrana jednom, premijera je bila i to je sve. Ne mogu se sjetiti imena redatelja – i bolje, takve stvari treba zaboravljati! Ne ponovilo se!

image

S kolegicom Mirej Stanić na ceremoniji Otvaranja 72. Dubrovačkih ljetnih igara, 2021. 

 

Tonći Plazibat/Cropix

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili o teatru?

Disciplina. ‘Umišljenog bolesnika‘ smo izbacili u mjesec dana, to je zaista lijepo, ali ja taj dan na prvoj probi znao sam da mi je već kasno i ako tako kreneš, nema nikakvih problema. Dakle, disciplina, red i rad. Slovim kao čovjek koji brzo uči tekstove pa me mlađe kolege pitaju kako, a ja im kažem: ‘Stari glumački štos!‘ Jedan je bio jako znatiželjan, zove se Zdeslav Čotić, htio je znati više... Rekao sam: ‘Ne ide to tako! Ja sam nekome platio piće, red je da ti platiš meni...‘ Platio je jedno, platio drugo... a onda sam rekao: ‘Dođeš doma, zatvoriš se, sjedneš, otvoriš i učiš!‘ Potom je rekao: ‘A znao sam i ja to!‘ Koji je to glumački štos?! Sjedneš i učiš!

image

Branimir Vidić Flika, Edi Jertec, Izmira Brautović i Jasna Jukić u predstavi "Testamenat", 2009. 

Cropix

Je li ostala uloga koju biste voljeli odglumiti, a niste?

Jest, Hamlet! Šalim se! (smijeh) Hamleta ne bih džabe! (smijeh) Ne bih da izgledam još ljepše, a izgledam zaista... jako... barem sebi... a familiji... Ne bih ništa izdvojio, ovo kako mi ide dosad to je to, to je život, ja to tako gledam.

S kojim osjećajem ‘napuštate‘ Kazalište?

Srce mi je puno! Kad je bila jedna od zadnjih izvedbi ‘Orašara‘, kolege su nešto krenule, nisam mogao stajati na poklonu, zaplakao sam, izišao sam vani i još me vani dočekala gora stvar: kupili su mi neki blinker jer volim ribati, ispekli mi tortu, bili su šampanjci, lile suze... Stvarno je lijepo kad doživiš tako nešto od kolega, to je meni bilo mrak! A, nije loše ni ovo što se sad događa i ovo je posebna vrsta mraka, ali ne za publiku! 

25. studeni 2024 16:23