Dragica Maca Lučić iz rodnog je Zagreba u Dubrovnik došla davne 1964. Metropolu je zamijenila hrvatskim jugom, kako sama kaže, došla je na ljetovanje, a još uvijek je 'na odmoru'. Iako je radila u turizmu, najviše s Englezima pa joj je engleski postao poput materinjeg jezika te proputovala cijeli svijet, slikarstvo je ostala neugasla strast. Kao članica Dubrovačke udruge likovnih umjetnika neumorno stvara i izlaže, a za Dubrovački je govorila o svom slikarskom putu, djelovanju DULU-a, kulturi, ali se dotakla i turizma.
PRIRODA JE LIJEPA
Koliko ste već vjerni slikarstvu?
To je isto kao da pitate bilo koga tko voli svirati, taj će reći ”ja sam oduvijek svirao”, a slikar će reći ”ja sam oduvijek slikao” i to je manje-više točno. Htjela sam studirati slikarstvo, ali moja mama rekla je: ”Ne možeš, ne možeš! Vidiš li kako su svi ovi slikari jadni, moraš nešto pametno studirati!”. Ali, uvijek sam voljela slikati, to je normalno i vidi se. Kad bih se od svega umorila, kad bi mi sve dosadilo, kad bih bila loše volje, povukla bi se u svoju sobicu, uglavnom navečer, i slikala. Te moje slike su obično neki pejsaži, mjesta gdje bih htjela biti i po tim se slikama obično može vidjeti kakve sam bila volje taj dan. Uvijek su odraz mene u tom trenutku. Nisam slikar koji 'pravi sliku', ja ne pravim sliku, ja 'pravim' svoj osjećaj.
Vi slikate ono što je u Vama?
Ako sam dobre volje, slika će biti veselija. Vrlo često zažmirim i pomislim gdje bih sad htjela biti i tako to počne.
Koliko upijate raspoloženja prirode, pejsaža koji slikate?
Volim prirodu. Znala sam pobjeći iz kuće i poći na Sljeme s deset godina. Priroda mi je lijepa.
Što je Vama slikarstvo?
Odmor, nije godišnji, nego dnevni. Jer, kad se kreneš s time igrati, ne misliš jesi li platio račune, ne misliš ni o čemu drugome... Netko meditira tako da se zagleda u jednu točku, a ja se zagledam u prazno platno. To je bijeg!
A nije Vas samo slikarstvo pratilo?
Skoro cijeli život sam radila u turizmu i to je bila dobra kombinacija jer turizam traje šest mjeseci. Najčešće, ako si sretan, zaradiš dovoljno i za onih ostalih šest mjeseci i tako sam uspjela ljeti raditi kad svi rade, kad se niskim ne možeš družiti, kad svi negdje trče onda sam i ja trčala. A onda sam zimi imala slobodno vrijeme za putovanja, putovanja su mi druga strast. Istovremeno, imala sam vremena za svoje slikarstvo, nitko me nije mogao ometati, mogla sam činiti što hoću.
Kakve ste promjene kroz godine primijetili?
Ne znam da sam se baš puno promijenila, jedino što sam ostarjela. (smijeh) Uvijek sam bila tiha, mirna, triput bih razmislila prije nego što bih napravila nešto, a tako je i s mojim slikama. Nemam taj impuls, tu radost kao neki slikari i to mi je nekad žao, ali to je tako. Volim se šaliti, volim biti duhovita, uvijek se divim slikama Vedrana Grabovca. On se baš trebao zvati "Vedran", njegove su slike tako vedre, vesele i onda ljudi kad tako pričaju, kažu: ”Pa što ti onda tako ne slikaš, kad ti se toliko sviđa?!” To nije isto, to kao kad biste Vi čitali knjigu, jedna Vam se sviđa, druga ne sviđa i znači li to da ova koja Vam se ne sviđa, da ćete znati napisati bolju?! Tako se isto meni sviđaju svi koloristi, ali nisam takav kolorist kao oni. Moramo biti različiti jer, čemu galerije, čemu sve to ako bismo svi bili isti! Netko voli jedno, netko voli drugo! Treba naći svoj put. Divim se umjetnicima koje po slici na kilometre možeš prepoznati!
Što Vas ograničavalo da se 'bacite' u kolorističke vode?
Možda nesigurnost. Možda što sam u životu previše realist. Nisam ni optimist ni pesimist, uvijek nešto važem i sve to držim pod kontrolom. Ali, biti kolorist ipak je odvažnost. Nekad malo 'zalutam' u apstrakciju, tu se mogu 'proliti', ali kad slikam pejsaž, tu sam više realist.
Zavidite onima s impulsom radosti, strasti. Koliko Vam Vaše slike stvaraju radost?
Umjetnici obično kažu da nikad nisu zadovoljni! (smijeh) Kad rad bude gotov, znam da ne mogu bolje. Ali, znam da bi netko napravio drugačije tako da je to 'bolje' ili 'lošije' relativno, to je samo stvar ukusa, temperamenta, odgoja... Teško je reći koja je slika dobra ili loša, tebi može biti loša, a nekome dobra. Nemam trenutaka u kojima kažem: ”htjela bih slikati kao ovaj ili onaj”. Slikam onako kako se u tom trenutku osjećam. Nikad nisam radila za tržište. Netko plete, netko veze, netko sjedi u kafiću, svatko ima neku svoju životnu radost, a to je moja i nije za na placu! (smijeh) Slikam za sebe, a ne da se drugome svidim.
EDUKACIJA KROZ GALERIJE
Realist ste, je li Vam onda slikarstvo bijeg od realnosti?
I onda slikam realnost! (smijeh) Nekad se malo zaigram, ali mislim da svi slikari traže utjehu u tome, bježe od nečega, osim onih koji to baš rade komercijalno, koji to idu odraditi, a taj dio ne razumijem. Ne znam kako bi ispalo kad bi mi netko rekao da moram nacrtati ovo ili ono.
Jeste li se ikad uhvatili kako 'odrađujete' sliku?
Imam takvu jednu sliku koju sam par puta napravila. Imamo tu ovu lijepu crkvu sv. Marije Mandaljene u Župi, jedanput sam je slikala, visjela mi je na zidu i jedna mlada dama mi je često dolazila kući praviti frizuru i uvijek je gledala u tu sliku. Vjenčavala se i kad je već uvijek gledala na tu sliku, za vjenčanje sam joj je poklonila. Cijelo je selo vidjelo sliku i nakon toga, na par vjenčanja su me pitali imam li je, rekla sam da nemam. Kćer me je nagovorila da napravim par slika s istim motivom kako bih za sljedeća vjenčanja imala gotovu sliku. Odbila sam, ali već su me za sljedeće vjenčanje pitali mogu li napraviti još jednu! Ne znam kako sam napravila prvu, a drugu sam 'muljala', mijenjala i onda sam se ipak disciplinirala kako ne bih razočarala ljude te napravila sliku. Tako je ta crkva jedina stvar u mom životu koju sam puno puta slikala i ima je u puno kuća. (smijeh) Već napamet znam koliko imala volata, gdje je zvonik... To je jedina stvar u mom životu koju sam odradila, ali zbog mojih u Župi koji vole tu sliku. Inače, ne bih.
Što kad vam neki drugi realist kaže što misli o Vašim djelima?
Slike po mojoj kući su slike koje volim, ali te slike koje slikam, drugačije su. Čovjek zna kad je dobra knjiga, dobra slika pa je stavi na zid, a zna kad je loša knjiga, samo ne znači da zato može napisati bolju. Takvo je i moje slikarstvo: slikam onako kako znam i mogu, a ne znači da je to ono što se meni najviše sviđa. To će rijetko koji slikar priznati, svi misle da jako dobro rade. To je opet možda neka moja samokritika, ali nemam kompleks, ja to činim za svoje zadovoljstvo.
Cijenite li realan, iskren komentar drugih?
Volim konstruktivnu kritiku. Ima par kolega koji ti daju dobrodošle komentare, što je lijepo u našoj Udruzi. Ova me naša Udruga iznenadila i zato možda jesam sve te godine, od samog početka, u njoj – nisam naišla na zloću! Kolegijalnost mi je najdraža u našoj Udruzi.
Jeste li išli na poduke iz slikarstva?
Dosta članova iz naše Udruge išlo je u školu Branko Kovačević, tu je išla i Dubravka Rathman, ali to je bilo više druženje nego neka 'škola'. Tu smo se manje-više, svi mi amateri upoznali i počeli se družiti. A drugo, što je moja druga ljubav – putovati, tako sam bila u Indiji, Nepalu, Tajlandu, Kubi... svukuda! Zimi kad nisam radila, znala sam po mjesec dana sjesti u auto s mužem i lutati Europom, tako da su mi druga 'škola' bile galerije. Od njujorškog Guggenheima do Prade, Louvrea - sve sam obišla. Sjećam se, uzela sam mapu Pariza i dok nisam svaku galeriju prekrižila, nisam stala! (smijeh) To je isto bila edukacija - da vidiš što sve ljudi mogu, a što sve ja ne mogu! (smijeh) Moja je generacija najviše bila očarana impresionizmom. Koga god mojih godina pitate, reći će da obožava impresionizam, uključujući i mene. Realan je, a opet nije fotografija! Tako bih voljela slikati! Da je to realizam, a da nije fotografija – to bi možda bila prava definicija.
Što, osim pejsaža, volite slikati?
To se svodi na pejsaže i cvijeće. Na jednoj od mojih prvih slika je moja baka. Našla sam komad daske u kući i uljanim sam bojama to naslikala. To je jedina slika koju svuda nosim sa sobom. Kad je bio rat, to je bila jedna slika koju sam iz kuće iznijela! Jako mi je draga, taj portret je stvarno dobar i poslije kad sam god nekog drugog slikala, nisam bila zadovoljna, a baka je od prve na običnoj dasci ispala odlična. To su opet emocije, valjda.
Uglavnom slikate kistom, ne uzimate špatulu?
Nešto malo špatulom, a sad uglavnom koristim akrilik. Često se družimo pa se radi akrilikom radi brzine, a inače volim akvarel. Onda mi kažu: ”to su vodene bojice”, a moje "vodene bojice" skuplje su nego bilo koji akrilik! Ima ta faza kad se malo 'prolijevam'. (smijeh) Čim mi kažu ”vodene bojice”, smrkne mi se! Dobar sam crtač, a kod akvarela nema popravka, što si stavio, to ti ga je tu. A, čim dobiješ akrilik u ruke, onda znaš da možeš prepravljati pa 'pokvariš' sliku. Znala sam i s tintom raditi. Malo ljudi radi akvarele, to nije komercijalno, ali ne težim za komercijalom pa me baš briga.
Kad stanete s radom na slici?
Trebalo bi stati prije nego što stanem! (smijeh) Moja kćer Silva mi zna, kad slikam težeći nekom 'savršenstvu', reći: ”Mama, samo ti još fale trepavice!” (smijeh) I onda tu sliku bacim jer znam da sam pretjerala!
Ne slikate ni Grad?
Toliko slika Dubrovnika ima da bi slika Dubrovnika morala biti stvarno dobra i različita, a onda se bojim da moja neće biti dovoljno različita, da ne bude baš komercijala. Jer, previše ima slika Dubrovnika i previše je lijep pa ga ne želim 'pokvariti'!
Što je s apstrakcijom?
Volim je i nekad se poigram njome. Apstrakcija je sloboda – mogu kako hoću. Priroda je isto vrlo slična apstrakciji jer tu isto imaš slobodu, možeš staviti boju ili formu koju hoćeš, bor može biti ovakav ili onakav tako da prilikom slikanja pejsaža imaš slobodu, i u apstrakciji imaš slobodu. Vrlo slična je to sloboda jer možeš birati i boju i formu, a nekad pođem u apstrakciju.
Kako ste se svih ovih godina uspjeli oduprijeti komercijali?
Jer mi, srećom, nije trebala. Neko vrijeme, osam-devet godina radila sam u Galeriji Sebastian i tamo se nešto slika prodalo, ali nikad djela nisam nosila prodavati. Uvijek je to bio samo moj hobi.
PODIGNUTA KVALITETA IZLOŽBI
Kad ste se učlanili u DULU?
Od samog početka sam članica. Imam neke slike, stare kataloge s imenima, pola tih ljudi više nema, a na prvim fotografijama koje imam, još jedino vidim Dubravku Rathman. Uključila sam se negdje ranih osamdesetih! Ne znam tko je bio prije mene, a druženja su postala malo veća kad smo se počeli kod mene družiti.
Kad usporedite Udrugu tad i sad, što Vam se čini?
Prije je to baš bila udruga amatera i ljudi koji slikaju i dobro i loše i svakako - svi smo bili zajedno. Sad se to dosta profiliralo i mislim da su ostali najuporniji, najbolji. Udruga je sada vrlo kvalitetna, prije smo se družili pa je to tako išlo, a sad imamo više onog poticaja jedan drugome, dosta se to sve skupa popravilo. Svi koji su sad, došli su poslije mene, tamo sam najstarija, a od ovih koji su sad tamo, još jedino Dubravka Rathman je od prve grupe tu, svi drugi su došli iza mene, iza nas dvije. Znam kako su svi ti ljudi slikali i svi slikaju bolje nego na početku, puno bolje. Drago mi je vidjeti kako su se promijenili i ohrabrili i mislim da je Udruga vrlo dobra, skoro kao da nije amaterska. Toliko su neki kvalitetni da riječ "amaterski" mogu 'glat' zaboraviti! Čujte, ako netko slika 30 ili 40 godina, onda je stvarno jako dugo amater, a ne znam u kojemu drugom poslu si 30 godina amater?! Valjda smo i mi nešto naučili u tih 40 godina! (smijeh)
Dosta se mladih uključilo u Udrugu, što kažete o tome?
To je dobro! Ustvari, dosta se mladih uključilo otkad je Valter predsjednik Udruge. Mislim da su nakon par izložbi neki stariji članovi možda i odustali kad su vidjeli da ne mogu parirati mlađima koji su donijeli neko novo slikarstvo. Smatram da je to prije puno više sličilo amaterskom slikarstvu, a sad stvarno ima jako dobrih autora i članova. Time što zadajemo temu i format za izložbu, djelujemo profesionalnije nego hrpa domaćica koja slika! Sviđa mi se to određivanje tema jer nije bitno samo što ti voliš, ipak smo udruga i trebamo se uskladiti na toj izložbi. U protivnom bi to bilo kao vašar! Ovo je podiglo kvalitetu izložbi, ali onda je i nas natjeralo da izađemo iz okvira. Na primjer, možda ne bih nikada ne bih nacrtala veliko crveno platno da tema nije bilo crveno i velika dimenzija! Napravila bih mali zalazak sunca iza dva brda! (smijeh)
Imate dovoljno prostora, a žalosti li Vas što DULU nakon toliko godina nema svoj prostor?
Da sam negdje blizu autobusne stanice ili negdje u gradu, ja bih svoju kuću dala da se tu družimo. I sad ih vrlo često zovem, ali sam nažalost daleko. Zovem ih kad mogu. Prostor sigurno fali, pogotovo fali članovima koji nemaju ovoliko prostora kao ja. Ja imam i ovaj i drugi studio i praznu kuću, a mogu i u vrtu slikati. Ništa mi ne fali, fali mi da oni dođu češće. Nisam u Gradu, nisam s ruke tako da sve mora biti na poziv, na dogovor... Šteta!
Tu imate i kolonije?
Prva županijska kolonija bila je kod mene doma i tako je počelo. Bili smo jedanput pozvani u Ploče i onda sam poslije toga Društvo pozvala k sebi, čak su i noćili kod mene. Još imam fotografije s ljudima iz te prve kolonije, neki su nažalost umrli kao Jagoda Lasić i još neki. Imam puno štafelaja u studiju pa sam svima podijelila štafelaje, svatko je dobio svoju malu košaricu, u njoj je bio sok, sendvič i boje. Ja sam ih razvezla autom po Župi na razna mjesta. Jedan je čak zaspao! Mislim da je to bilo 1996.! Skupila sam ih u 16 sati pa smo na zidovima moje kuće napravili izložbu, a onda je, kao i svaka kolonija, i ova završila za stolom.
Kuriozitet je da imate prvu i posljednju naslikanu sliku Vaše pokojne kolegice Jagode Lasić?
Imam. Imam prvu koju je napravila ovdje na koloniji kod mene i zadnju koju je napravila na koloniji kod mene. Tad je već bila bolesna, nije došla, samo je poslala sliku.
Mjesta za izlaganja u Gradu je sve manje?
Da, sad nam, na sreću, Dubrovačke knjižnice izlaze ususret i to je dobro, to nije prezahtjevan prostor. Za napuniti Sponzu treba dosta velikih slika i zato su za Sponzu veliki formati, inače teško je napuniti sa sličicama. Sponza je već malo zahtjevnija iako je glamuroznija, sve to lijepo i krasno izgleda, ali da možemo češće imati izložbe i za neke manje formate – knjižnica nam je sad izvrsna! I ne znam što drugo?! Prije smo išli u Dom sindikata, tu se nekada isto izlagalo. Nema se više gdje, šteta!
Napravili ste još nešto zanimljivo?
U jednom sam momentu spojila turizam sa slikarstvom i organizirala ”painting holidays” pa sam u nekim engleskim časopisima za slikare to reklamirala. Bilo je puno divnih starijih gospođa koje su dolazile k meni slikati. Ja bi ih učila slikati i to je meni bio jedan ljepši dio života zimi. Tako sam čak imala goste iz Južne Afrike, Novog Zelanda, Švedske, Finske, a najviše iz Engleske gdje imaju puno aktivnosti za ljude treće dobi – književnost, radionice za izradu košarica, slikanje, poezija. Ima i jako puno slikarskih udruga u Engleskoj i jako puno Engleza ide na ”painting holidays” - najviše u Španjolsku i u Francusku. Jedanput mi je neka engleska gospođa koja je bila ovdje na odmoru rekla da imam divnu kuću i pitala me zašto i ja to ne napravim jer je i ona bila slikarica, potaknula me. Tako sam probala i privukla dosta engleskih gospođa, tad smo uglavnom radili akvarele jer ih Englezi i Rusi vole. S tim sam gospođama slikala. Neki dan sam na Facebooku našla komentar od jedne gospođe koja je stavila dvije slike na Facebook i napisala je: "Nakon dva sata s Macom, uspjela sam ovo napraviti” i to mi je baš bilo drago vidjeti. S gospođama se još dopisujem, sve žale što je došla korona i što ne mogu opet doći u posjetu. U toku dana smo znale poći ili u Zaton ili Konavle ili bilo gdje, na neki lijepi ambijent. Tu bi ručale i slikale, a i meni je bilo lijepo. Najviše sam voljela ići u Mline. Tako bi imale sedam dana lijepog života.
Jesu li Vam Mlini najdraži dio Županije za slikanje?
Jesu, a volim poći i u Konavle, Konavoski dvori, tamo su te rječice, ali i Zaton. To su mi te najljepše tri destinacije. Na Lokrum smo isto znale ići.
Koliko ste zadovoljni kulturnim životom grada?
Kad pitate nekoga sa 77 godina onda će vam reći da je prije bilo bolje. Zar ne? Jer se svatko sjeća onoga kad je njemu bilo bolje i onda misli da je to općenito bilo bolje, ali možda je to samo meni bilo bolje. Isto mislim da se malo posustalo, da je komercijala malo više prevladala, nema one spontanosti. Neke druge stvari su postale važnije nego kultura. Otkad se mi kao Udruga borimo za prostor! Pogledajte kulturni život, više izložbi imamo mi, nego svi drugi. Grad je pun divnih slikara, ali gdje su?! Sreća da je naša Udruga takva kakva jest i da se trudimo, Valter to gura, ali kad pogledate izložbe po gradu – ispada da mi najviše izlažemo, a tko smo mi?! Grupa amatera! A, gdje su drugi? Sigurno ima neka udruga slikara, voljela bih da ima izložba i da pođem u Sponzu i da vidim pet vrsnih dubrovačkih slikara, a da ne moram baš u svačiji atelje poći kući da vidim što oni rade. Oni opet trebaju čekati da dođu do nekih velikih para da mogu napraviti tolika platna da napune Sponzu. Trošak je napuniti Sponzu, a svatko od nas u Udruzi može napraviti dvije slike. Ali, da su barem udruženi! Zašto se oni ne udruže pa da mogu doći u Sponzu i vidjeti dva 'Peka', dva 'Gusića', da me podsjete što rade, nego bi sad morala poći kod svakoga da vidim što su napravili, ali ne mogu. Voljela bih vidjeti što rade, ali trebam čekati njihovu vlastitu izložbu, a oni si to ne mogu priuštiti.
Gdje Vas vodi taj realan odnos - prema optimizmu ili pesimizmu?
Optimizam je irealan - i jedno i drugo je irealno, samo je stvarnost – stvarnost. I pesimizam i optimizam su izmišljotine, sanjarenje... Bit će kako bude odnosno qué será, será – what will be, will be!