Drugi nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra na ovogodišnjim Igrama: Obljetnicu rođenja Luke Sorkočevića proslavili domaći izvođači i skladatelji

Baš je gust pisati o ovom koncertu. Postigao je kvalitetu kakva doliči Igrama a opet je bio naš, dubrovački. Kombinirao je prošlost i sadašnjost, dobre izvedbe i posebnu atmosferu.

Dubrovačkom simfonijskom orkestru kojim je ovom prigodom ravnao Ivan Hut bio je to drugi nastup na Igrama i to posvećen 290-toj obljetnici rođenja Luke Sorkočevića. Njemu je prethodila promocija slikovnice o Luki Sorkočeviću autora Luka Paljetka održana sat prije u Sponzi. Nažalost, na promociji niti je itko svirao Sorkočevića, niti je govorio itko relevantan za glazbeni život Grada.

Večer u Dvoru su zaokružile dvije skladbe Borisa Papandopula. Na početku Suita za gudače Pintarichiana napisana 1974.godine na poticaj Zagrebačkih solista a za 20-tu obljetnicu. Na kraju Hommage à Sorkočević za koju jedino piše da je nastala 1985.godine. Time bilješke o programu ne nude najvažniji podatak - da ju je Papandopulo posvetio Muzičkoj školi povodom povratka u obnovljenu zgradu u kojoj je i danas. Dakle, izostavljena je najbitnija činjenica koja naglašava i Papandopulovu ljubav prema Dubrovniku i njegovim glazbenicima! Obje izvedbe su imale visoki umjetnički učinak i ilustrirale su skladateljevu genijalnost. Orkestar je još izveo i dvije Sorkočevićeve simfonije, br. 4 u F-duru i br. 7 u G-duru. Odmjereno, elegantno i angažirano.

Središnja skladba praizvedena je tri dana prije ovog koncerta na Osorskim glazbenim večerima. Riječ je o Suiti za gudače i klavir Magnolijine suze Dubrovčanina Petra Obradovića. Djelo je prožeto stihovima Davora Mojaša koji su tiskani u programu, a sedam stavaka simbolizira sedam Sorkočevićevih simfonija. Skladba je zahtjevna i u izvedbenom i tehničkom smislu i Orkestar se sigurno dobro oznojio da bi postigao jedinstvo i kontinuitet. Suita je puna različitih ugođaja, preokreta, poliritmije, čarobnog treperenja i moćnih harmonija. Note klavirske dionice došle su u prave ruke jer je Ivana Jelača posebnim senzibilitetom po potrebi sebe stavljala u prvi ili u drugi plan. Pohvala i vođama dionica gudača za solo nastupe. A posebno Ivanu Hutu koji je i ovom prilikom vješto držao sve konce u rukama. Ali, najviše Petru Obradoviću čija je nazočnost uveličala ovu glazbenu svečanost u Dvoru.