U sklopu četvrtog izdanja manifestacije Kršćansko lice kulture, paroh Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku, dubrovački protojerej-stavrofor, doktor znanosti Vladan Perišić održao je predavanje "Paradoks uzajamnog podvrgavanja". Okupljene u dvorani Ivana Pavla II. na početku je pozdravio generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor crkve sv. Vlaha, don Ivica Pervan.
- Moramo prihvatiti, shvatiti i prigrliti koncept uzajamnog podčinjavanja ili podvrgavanja. Koncept uzajamnog podvrgavanja javlja se u novozavjetnim, ali u spisima ocrkvenih otaca. Nije bilo lako odrediti je li u pitanju neuspjeli izraz ili u novi koncept. Kad se danas u Crkvi spominje podčinjavanje, subordinacija – kaže se kako se narod podčinjava kleru, kako se đakon podčinjava biskupu... Sam izraz zvuči proturječno, kako je moguće da budemo podložni, podčinjeni jedni drugima? Koncept možemo naći u svim oblastima života, najbolji primjer je vojska gdje postoji podređenost u jednom smjeru - od običnog vojnika do generala. To je uobičajeno značenje riječi podvrgavanje. Možemo li zamisliti vojsku gdje bi postojalo uzajamno podvrgavanje gdje se obični vojnik podvrgava generalu, ali i general običnom vojniku, gdje je svatko svakome podčinjen? To zvuči neobično i praktično neizvedivo. Kaže se da u tom slučaju ne bi bilo vojske. Nije to jedini primjer jednosmjernog podvrgavanja, tu su, na primjer, velike kompanije. U toj jasno definiranoj hijerarhiji svaki niži položaj podložan je nadređenom, ne može se zamisliti da je direktor podčinjen sekretarici. Ovakvih primjera ima bezbroj, uvijek je netko podređen i netko nadređen, ali nikad uzajamno, to uvijek ide u jednom smjeru. Uzajamno podvrgavanje tu ne bilo moguće, rekao je predavač te dodao:
- Postoje dvije mogućnosti: prva je da to uopće nije moguće, a drugo - ako je i moguće, tu mogućnost treba tražiti na nekom drugom mjestu. Pitanje je postoji li takvo mjesto gdje stvari neće funkcionirati logikom vojske ili velikih kompanija?! Začudo, možda ipak postoji, jedno, jedino. Nalazimo ga u Svetom pismu, u Novom zavjetu, kao na primjer apostola Petra ili Pavla. Pavao poručuje kršćanima da se pokoravaju jedni drugima. Kod otaca crkve se isto nalazi nekoliko primjera, tako postoji poruka da se ‘svatko podčinjava svome bližnjem‘. Sve su to kršćanski pisci iz formativnog razdoblja Crkve, svi oni od kršćana traže da se pokoravaju međusobno odnosno uzajamno. Pomišljamo da je to možda lijepo zamišljeno, ali je li to moguće, kako je moguće? Ovaj koncept nije odbačen, ugrađen je u sami tekst Novog zavjeta. Nije ni premašen jer nema ničeg tako superiornog. Sveti Jeronim podsjeća na riječi svetog Pavla koji kaže kako trebamo služiti jedni drugima, narod tako ne treba služiti svećenstvu, kazao je Perišić.
- Kao što se Sin podčinjava ocu tako se i Otac podčinjava sinu. Ne može Otac biti veći od Sina niti Sin veći od Oca, Otac Sinu nije nadređen niti je Sin Ocu podređen, u njihovom međusobnom odnosu nema subordinacije. Jedno je poredak, a nešto drugo subordinacija. U Svetom Trojstvu postoji poredak, a ne subordinacija. Ako Crkva treba oslikavati Sveto Trojstvo, u Crkvi mora postojati poredak, ali ne i subordinacija. Poželjan je poredak, ali podčinjavanja u svakodnevnom smislu riječi kao u kompanijama i vojsci ne smije biti ako Crkva želi biti Kristova. Crkva ne smije biti ustrojena kao vojska ili velika kompanija premda se prečesto tako shvaća. Koncept je na prvi pogled kontradiktoran jer u svakodnevnom životu nailazimo isključivo na situacije u kojima je podvrgavanje jednosmjerno: jedna osoba je podvrgnuta nekoj drugoj, ali iako njoj može biti podvrgnuta neka treća osoba nikada to nije ona prva kojoj je i sama podvrgnuta.
U tijeku predavanja je Perišić iznio brojne primjere.
- Na koncept uzajamnog podčinjavanja ne možemo naići nigdje u realnom svijetu, možda je lijepo, ali u našem svijetu je nemoguće. Ako je igdje moguće onda je izgleda moguće u Kraljevstvu Božjem... Trebamo li čekati ostvarenje Kraljevstva Božjeg da vidimo kako funkcionira koncept uzajamnog podčinjavanja? Ne trebamo! Neke naznake možemo imati ovdje: smisao ovog izraza treba tražiti u evanđeoskom, to je biblijski svetootački koncept uzajamnog podvrgavanja koji je najbolji. To vidimo na primjeru Petra i Pavla: uzajamno poštovanje, davanje prednosti drugome, ne traženje ničega za sebe, trpljenje slabosti kod drugoga, nezavidnost, uzajamno nošenje bremena, ne činjenje sebe većim od drugog... A kad navedeno pažljivije pogledamo, postaje jasno da se sve ovo jasno može izraziti jednom jedinom riječju – ljubav. Druga riječ za uzajamno podčinjavanje je ljubav. Apostol Pavao napominje da trebamo služiti jedni drugima, iz ljubavi, a ne iz straha! Opet nalazimo izraz ‘jedni drugima‘, ljubav služi kao objašnjenje, smisao ovog izraza treba tražiti u uzajamnoj ljubavi jer jedino tu može imati smisla. Kršćanska ljubav jedina je poželjna i moguća uzajamnost. Ljudi ne trebaju vladati jedni drugima, ne trebaju vladati jedni drugima u Crkvi, ljudima ne vlada Bog jer da vlada, svijet ne bi izgledao ovako. Bog je ljudima dao potpunu slobodnu tako što ih je stvorio na svoju sliku. Ljudi su slobodna bića, Bog njima ne vlada... Što će Njemu milijuni robova, kmetova, sluga?! Bog želi biti naš prijatelj. To što Bog ne vlada ljudima ne umanjuje njegovu slavu nego je čini je još većom. Bog čovjeku ne naređuje nego ga uvjerava, čovjek je pozvan da se Bogu pridruži, ne iz straha, nego iz ljubavi, poručio je dubrovački paroh.
Osvrnuo se potom i na ono ‘paradoksalno‘ u svemu tome.
- Kršćanski oci su pisali o konceptu uzajamnog podčinjavanja, to je uzajamni slobodni blagonakloni ljubavni odnos. Pojam je paradoksalan, ali nije kontradiktoran jer ono što je kontradiktorno je nemoguće, drvo ne može biti željezno. Ono što je paradoksalno nije nemoguće iako nije očekivano i uobičajeno. Pojam je paradoksalan kao što je toliko toga u kršćanstvu paradoksalno. Jednosmjerno podčinjavanje i njime izazvani strah nikako ne idu s ljubavlju bez koje je Crkva samo prazna ljuštura. U ljubavi nema straha, savršena ljubav izgoni strah vani! Zato bi bilo najbolje da se okrenemo onome najboljem u sebi, ono najbolje u nama je od Boga, ne trebamo podčinjavati drugog držeći ga u strahu, to ne dolikuje učenicima Krista. Druge trebamo čuvati, smilovati im se, druge trebamo činiti većima do sebe i to tako što ćemo voljeti jedni druge. Postoji kolateralna korist od toga: oni koji su izvan Crkve i koji nisu kršćani prepoznat će da smo mi Crkva, ne po našim odorama ili našim ritualima koje upražnjavamo u našim hramovima, nego po međusobnoj ljubavi. Ako postoji međusobna ljubav onda smo Crkva, ako je nema onda to nismo, rekao je Perišić.
Na kraju predavanja je govorio o Kraljevstvu Božjem, ali i onom ljudskom odnosno božanskom u ljudima.
- Treba izbrisati predstavu da smo mi ovdje na zemlji a da je Bog negdje na nebu. Jer otkad je Sin Božji postao sin čovječji, on je s nama, u nama i pored nas. Ovo posljednje je u vidu svakoga kome je potrebno pomoć. Kad pokažemo nesebično ljubav prema drugome, pokazujemo kakvo je Kraljevstvo Božje. Ljubav prema drugome ukazuje na samu biti kršćanstva. Pritom treba naglasiti da mi nemamo ‘vlasništvo‘ nad Kraljevstvom Božjim, ono se pojavljuje i izvan Crkve jer Duh Sveti gleda samo čistoću srca.
- Katedrala ili biskupija nisu Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo Božje ne možemo po ničemu prepoznati, ono nije vidljivo ni kad se nalazi na određenom mjestu. Pitanje je li Kraljevstvo došlo među nama, vlada li ljubav ili mržnja međa nama, pomažemo li ili se radujemo tuđoj nesreći, pomažemo li nevoljniku ili smo ravnodušni prema patnji?! Odnosi koji vladaju među ljudima su ti koji tvore Kraljevstvo Božje. Ako su odnosi onakvi kakvi po Isusu trebaju biti, Kraljevstvo Božje nije daleko od ljudi, u ljudima je i među ljudima. Ljudi se vide, a međusobni odnosi se ne vide, to je nevidljiva mreža koji ljudi razapinju među sobom... Kraljevstvo Božje možemo prepoznati na osnovu ponašanja ljudi jednih prema drugima... Kraljevstvo Božje je tamo, kako bi to rekao filozof Kant, ‘gdje se drugi čovjek nikad ne tretira kao sredstvo nego uvijek kao cilj ili svrha!‘ Kod ljudi koji tako postupaju prebivaju mir i ljubav, upravo je tu Kraljevstvo Božje, ono se ne vidi, nije predmet niti teritorij, ali prepoznaje se kao ozračje nesebične ljubavi, naklonosti i prijateljstva, izjavio je Perišić te nastavio:
- Možemo svakodnevno spominjati Boga, možemo biti ponosni na svoju naciju i tradiciju, što je danas moderno, usput možemo biti ponosni na sebe, možemo svakodnevno dolaziti u crkvu, strogo postiti, možemo kažnjavati svoje tijelo, možemo ukazivati na zaslužene ili nezaslužene počasti u institucionalnoj hijerarhiji, možemo se prenaglašeno i neprestano pričešćivati ili se uopće ne pričešćivati, možemo progovoriti anđeoskim jezicima, možemo dobiti dar prorokovanja, možemo zaviriti u sva dostupna ljudska znanja, možemo imati toliko vjere da ‘premještamo planine‘, ali ako nemamo ljubavi jedni prema drugima, ako ne suosjećamo, nemamo milosti, nismo iskreni, ako se ne radujemo jedni drugima, ako se ne podčinjavamo jedni drugima i ako sve ranije spomenuto imamo a nemamo ljubavi, zasigurno nismo Kristovi i On neće htjeti da ima išta s nama, reći će nam: ‘Ja vas ne prepoznajem‘. Ako sve navedeno imamo, a nemamo ljubavi, tad smo ništa, ništarije. Ako nemamo ljubavi i sažaljenja, sve nabrojeno je uzaludno, živjet ćemo u paklu jer pakao nije ništa drugo nego kad Isus ne želi imati ništa s nama.
- Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog, Bog je čovječan kao nitko drugi, to je paradoks nad paradoksima. Božansko se pojavljuje u ljudskosti, božanstvenost se pokazuje kao vrhunska čovječnost. Što je naše ponašanje čovječnije, to je božanstvenije, to je tajna Božja, Isus se zbog nas rodio kao čovjek, u Isusu se pokazuje ljudsko biće kao takvo, istinski čovjek. Pokazuje se da je tajna čovječnosti nerazumljiva i duboka. Dovoljno je da istinski budemo ljudi da bismo bili bogovi, to je tajna Božja koja nam je cijeli život pred nosom, možda je ne uspijevamo pravo sagledati zato što nam je suviše blizu. Prečica prema božanstvenosti je u ljudskosti, podčinjavajmo se jedni drugima kao što osobe Svetog Trojstva podčinjavaju jedni drugima. Volimo jedni drugi kao što Otac voli Sina, bez ovog kršćansko je bezvrijedno, s ovim nema ništa vrjednijeg! - zaključio je Perišić.
Inače, u sklopu Kršćanskog lica kulture, 23. ožujka u crkvi sv. Blagovještenja s početkom u 19.30 sati, nastupit će zbor "Sv. Vasilije Ostroški i Tvrdoški" koji djeluje pri sabornom hramu (konkatedrali) sv. Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju. Dirigentica je Jovana Marić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....