Učenici Umjetničke škole Luke Sorkočevića su uz svoje mentore sudjelovali na 62. Državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa u Zagrebu, Sesvetama i Jastrebarskom.
Violinistice su postigle sljedeći uspjeh: pod mentorstvom Anis Končić, drugu nagradu osvojile su Neša Kosović (II. kategorija) i Eva Baletić (V. kat.), dok je treću nagradu osvojila Matea Curić (III. kat.); pod mentorstvom Dore Kamber, Paula Ćatić (IV. kat.) osvojila je prvu a Dorotea Bagović (IV.kat.), Marta Ćatić i Karmen Begić (VI. kat.) osvojile su drugu nagradu.
Violončelisti su ostvarili sljedeće rezultate: pod mentorstvom Vande Đanić, Zita Medo (II. kat.), Lovro Marković (IV. kat.) i Marta Kekez (V. kat.) osvojili su prvu nagradu a Gabriela Đanić (I. kat.), Đive Ćatić i Iva Nodilo (IV. kat.) drugu nagradu dok su pod mentorstvom Martine Vuletić, Irena Glasnović (I. kat.) i Tadej Vlašić (II. kat.) osvojili drugu nagradu. Pod mentorstvom Danijela Begića, Ivano Urljević (II. kat.) osvojio je prvu nagradu. Korepetitor gudača je bio Alberto Frka.
Užasna organizacija
Pod mentorstvom Tankice Miteve Mustapikj, oboistica Brigita Režić (II. kat.) osvojila je drugu nagradu; pod mentorstvom Đive Kušelj, flautistice Marija Ćatić, Lucija Lučić i Mia Vranješ (II. kat.) osvojile su drugu nagradu. Pod mentorstvom Martina Hrćana, rogistica Blanka Maria Franušić (V. kat.) osvojila je drugu nagradu. Korepetitorica puhača bila je Stefani Grbić.
Marti je ovo natjecanje bilo posebno zbog toga što joj je bilo posljednje kao učenici jer je maturantica. Dobro je prošlo, ali je bila i malo tužna.
- U ovoj školi sam upoznala puno prijatelja i puno sam toga naučila, bilo mi je lijepo ovdje, falit će mi profesori, prijatelji, druženja, koncerti, seminari i natjecanja. Planiram ići na akademiju u Zagreb... Kroz natjecanja sam shvatila da treba puno vježbati jer talent nije vazda dovoljan. Naučila sam puno i o disciplini, posebno jer sam išla u dvije škole pa se trebalo dobro organizirati i to će mi pomoći u životu. Kad pođem na Akademiju, imat ću puno više slobodnog vremena pa ću moći vježbati, a i zabaviti se nekim drugim stvarima, najavljuje Marta koja ističe kako se u Muzičkoj, osim sviranja, može naučiti još puno toga: steći radne navike, raditi s ljudima u timu, a tu je i upoznavanje i druženje s drugima.
Profesorica Kamber jako je zadovoljna rezultatima, ali nije organizacijom natjecanja.
- Što se tiče mentora, ovo je bilo najnapornije natjecanje zato što su, nažalost, stalni pokušaji da nas se izjednači s ostalim predmetima, kao što su Hrvatski jezik, Informatika, Geografija... Uporno pokušavamo dokazati da to jednostavno nije isto, da nisu iste ni pripreme a ni dugogodišnji uloženi napor. Nikoga ne želim omalovažavati, ni sport ni druge predmete, ali mislim da bi umjetnost uvijek trebala biti zasebna. Dakle, nakon što je završio prvi dio regionalnog natjecanja na jugu, pokušali su ‘srezati’ broj djece na način da samo 50 posto učenika koji su prošli smiju ići na Državno, što je jako nezgodno jer su dosadašnja pravila određivala da oni koji osvoje prvu nagradu na regionalnom, automatski idu i na Državno. Sad je ispalo da djeca koja prelaze postotak od 50 posto, ne mogu ići. U glazbi ne postoji ‘1+1’, nego su potpuno drugi kriteriji i, naravno, nije svaka kategorija ista, neka je brojnija, neka ima jaču, neka slabiju generaciju i to se jednostavno ne može tako gledati kao u drugim predmetima, upozorava profesorica Kamber te dodaje:
- Dogodilo se to da su onda kolegama iz komisije nabili toliki “pressing” da moraju natjecatelje sa sjevera strašno ‘kidati’ i naravno da se pojavio revolt - i u komisiji i u nama. To je bila strašna borba, morali smo pisati dopise da bi djeca koja su prošla uopće mogla pristupiti Državnom natjecanju, dakle, odjednom su se pojavila dvostruka pravila. Počevši od toga pa do same organizacije koja je bila, blago rečeno, užasna. To organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, a smještali su djecu iz različitih škola u istu sobu! Tako se, recimo, dogodilo da je cura od 14 završila s dva nepoznata mladića od 18 godina, profesori iz različitih škola u istoj sobi... Kao da nas na sve moguće načine pokušavaju uvjeriti da bi bilo dobro da prestanemo sa sudjelovanjem, ali nismo se dali. Što se tiče rezultata, djeca su bila dobra, bilo je i tu nekih pokušaja manipulacije, ali zadovoljni smo. Sve u svemu, djeca su uvijek pokazala da su iz dobre škole i grada, držimo se još, poručuje Kamber.
Učenike treba motivirati
Profesorica Kušelj ističe kako joj nikad nije bilo teže na natjecanju.
- Djeca koja su prošla na regionalnom, nisu znala hoće li biti kandidati na Državnom natjecanju. Svojim učenicama nisam ništa htjela govoriti dok se ne donese konačna odluka jer, ne želite učeniku nešto govoriti i demotivirati ga, trebaš ga motivirati, a sve nas je ovo demotiviralo. Nastavila sam s učenicima raditi nove, druge zadane skladbe za Državno.
Dakle, vježbate s djetetom, gledate ga u oči, a ne znate hoće li uopće ići dalje... To ne da nije pedagoški, nego nije ni ljudski! Kao profesori smo pisali dopise, imali smo stručna vijeća na kojima smo svi zauzeli isti stav da su sva djeca koja su osvojila prve nagrade na regionalnom, apsolutno zaslužila da idu dalje na Državno natjecanje. Ne znamo što nam vrijeme donosi, ali znamo da ćemo se boriti da ostane kako jest. Na razini Hrvatske nema puno djece koja su u glazbi, znamo da je ono što glazba daje neprocjenjivo i trebamo učenike motivirati, napominje profesorica Kušelj koja ne krije zadovoljstvo uspjesima.
Posebno će pamtiti put do Sesveta jer je natjecanje bilo na dan parlamentarnih izbora tako da nisu imali slobodan dan kao drugi.
- Prvi put smo bili u Sesvetama. Što se tiče uvjeta i nastupa bilo je u redu, a što se tiče smještaja, bilo je miješanja učenika i profesora iz raznih škola i regija... Nismo dobili diplome kao što je bilo do sada. To je Državno natjecanje a mi na kraju priče moramo ići preko naše školske administracije u aplikacije Agencije za odgoj i obrazovanje da bismo dobili jedan isprintani A4 papir na kojem piše da smo sudjelovali kao profesori. Obezvređuje se naš rad i trud jer učenici nisu sami došli na natjecanje. Na primjer, na Međunarodnom natjecanju u Tivtu nakon svake kategorije komisija izađe pred sve natjecatelje i iznese svoja generalna zapažanja; za male uzraste je to bio vrlo motivirajući razgovor i poticaj i to svima nama treba. Dobili smo diplome gdje piše da smo sudjelovali, koju nagradu je učenik osvojio, a na Državnom natjecanju se ‘gubimo’ u aplikacijama. Ne vidim smisao toga i ne mislim da je to dobar put za dalje, upozorava profesorica Kušelj.
Profesorica Vuletić je sa svojim učenicima pošla na Međužupanijsko s dobrom voljom i tako su uspjeli proći na Državno.
- Nismo išli s prevelikim očekivanjima, a dobili smo puno na kraju. Činjenica je da su oboje prošli na regionalnom, bio je jako veliki rezultat i kao šlag na kraju, na Državnom natjecanju osvojili su druge nagrade. Za prvo natjecanje to je bilo super! Sa svojim talentom i radom na početku je izgledalo da učenici imaju potencijala za natjecanja, a moj i njihov trud je urodio plodom. Očekivanje je bilo da svladamo program, ispravimo neke prepreke koje su dosad imali u sviranju, da učenici puno nauče i što više nastupaju, a onda je usput došlo da se prijavimo na regionalno natjecanje. A žiri je očito prepoznao mlade nade, njihov talent... Puno toga se može naučiti iz natjecanja jer slušamo i ostale kandidate, a iz njihovih programa vidimo u kojem su rangu, u kojem smjeru trebamo dalje raditi. Učenici čuju nekog drugog i dobiju inspiraciju za neki program koji žele svirati, dodaje profesorica Vuletić.
Profesor Begić je sa svojim učenikom Ivanom već dobro uigrani ‘duo’ i ovo mu je treće natjecanje.
- Kako ide u veće godine školovanja, pred njega se stavljaju sve veći zahtjevi, skladbe su teže... Međutim, njemu ništa nije teško jer želi raditi, uporan je i predan tome. U očima se prepozna čovjekov karakter, a u Ivanovim očima lako je prepoznati žar za sviranjem, predanost, upornost... Stalno je u glazbenoj školi, od jutra do mraka, ima komorne i solističke probe, ostaje i preko nastave kako bi vježbao sâm. Jednostavno, predan je. Moram spomenuti da je, uz kontrabas, jako dobar na klaviru, čak je kao samouk naučio svirati klavir i svira zahtjevne kompozicije... Kod njega je motivacija stalna, uvijek prvi dođe sa željom da ide na natjecanje i ne treba ga tjerati. On ima zapisano u sebi da mu je to obaveza i ono što želi... Ići na natjecanja, nastupati što više na vanjskim koncertima u gradu, to ga najviše motivira... Nastavljat ćemo u tom ritmu, volju pokazuje, idemo do kraja, a moju podršku ima. Jednostavno, srastete s učenikom pa ste mu skoro i majka, i otac, i psiholog, i nastavnik u isto vrijeme, opisuje Begić.
Eva je dosta vježbala, ističe da je veliki stres ponovno postići uspjehe koje je već jednom postigla.
- Trudili smo se s profesoricom, vježbali i preko vikenda... Skladbu za Državno sam sama izabrala... Profesorica se dosad nije susrela s tom skladbom pa smo, za slučaj da prođem, prije Državnog pročitale note i malo je upoznale, zajedno s korepetitorom... Kad sam prošla na Državno, nije bilo toliko teško, vježbali smo i usavršavali je. Zadovoljna sam rezultatom, ali moglo je bolje... Mislim da sam dobro odsvirala, onako kako sam mogla u tom trenutku. Još je u komisiji bio izvođač te skladbe kojeg sam poslušala na YouTube-u pa je bila trema... Ali, skladbu sam baš dobro odsvirala i tom članu komisije se isto svidjelo, priča Eva kojoj je ovo bilo posljednje natjecanje s profesoricom Končić jer joj mentorica ide u mirovinu.
- Kod profesorice cijenim to što je strpljiva i uvijek mi iziđe ususret, povezivale smo se, falit će, govori Eva.
Paula Ćatić ne samo da je na Državnom bila prva, nego je nedavno na Međunarodnom natjecanju Sonus op. 8 bila apsolutno prva u svojoj kategoriji! Kaže da je to postigla s puno truda, vježbanja, rada, marljivosti i odličnu profesoricu i korepetitora, a uz to je bila osnovna škola gdje imaju puno razumijevanja za izostanke zbog proba.
- Kad dugo sviram isti program zna mi ponekad dosaditi, ali uvijek nađeš novu inspiraciju, smisliš neku novu priču koju kroz tu skladbu želiš prenijeti slušateljima tako da se uvijek nađe nešto što me opet vrati muziciranju. Kad sviraš, uvijek u srcu imaš emocije koje želiš prenijeti tako da su različite interpretacije mene i ostalih osoba, ali da bih vidjela kako to slušateljima zvuči, uvijek se snimim, pogledam i poslušam video. Nije mi velika razlika između državnog i međunarodnog natjecanja, svugdje su dragi ljudi, uvijek imamo kontakt s natjecateljima pa često upoznamo neke nove ljude, naše vršnjake iz iste kategorije. Meni je uvijek lijepo na svim natjecanjima i to je najvažnije, govori Paula.
Rjeđe zastupljeni instrumenti
Na natjecanjima su rjeđe zastupljeni oboa i rog, a ovaj put su na natjecanju bile rogistica Blanka i oboistica Brigita.
- Svi se začude kad saznaju da sviram rog jer ga inače rijetko tko svira, većinom muški... Baš se svatko začudi kako sam počela zato što u našoj školi nema ni profesora za rog... Svi mi kornisti iz Hrvatske se odmah povežemo na natjecanjima upravo zato što taj instrument rijetko tko svira, odmah razmijenimo kontakte. Nije teško steći prijateljstva i uglavnom se svatko osjeća kao što se ja osjećam. Skladbe za rog nije teško naći, naime, to je jedan od najstarijih instrumenata pa za njega ima dosta skladbi. Svi moji prijatelji iz razreda su jako zainteresirani i vazda me pitaju kako proizvodim ton na rogu... Moramo paziti na dah, ali nije mi naporno svirati rog zato što dosta vježbam i - čim vježbaš - ništa ti nije naporno! Meni je ovo natjecanje puno značilo zato što sam se pokazala drugim profesorima i profesorima sa Akademije koji su me prepoznali, priča Blanka koja preferira solo natjecanja.
Brigita je upisala Muzičku školu zato što je htjela saznati kako je biti muzičar, a i to je bio logičan izbor s obzirom da ima apsolutni sluh koji joj jako pomaže.
- Pored oboe, moj drugi izbor bio je klavir, ali budući da sam u glavi zapamtila kako svirati klavir, rekla sam sebi da ću probati obou i stvarno mi se oboa svidjela. Dosta puta sam u filmovima čula obou koja bi znala biti glavna... Zapitala sam se zašto ne bih probala?! Imala sam pravo! Naučila sam pravilno disati, morala sam se navikavati, prije sam disala iz pluća i nije mi bilo dobro, a sad, kako sam se prebacila na disanje iz dijafragme puno mi je lakše i mogu puno više vježbati nego što bih inače mogla. Natjecanje me uvijek malo prepadne, ali kad shvatim da je tamo samo par profesora i da ću samo odsvirati, nema straha, samo me trema uhiti i to je to, veli Brigita.
Mentorica joj je itekako važna, napominje da je zahvaljujući njoj, postigla velik napredak i da je jako dobra. Sve skupa - ispalo je odlično!
Dubrovački učenici i njihovi mentori prešli su sve barijere i opet obranili ugled svoje škole i grada.
