StoryEditorOCM
KulturaRAZGOVOR |

GJINO ŠUTIĆ Normabel, ibuprofen, marihuana i kokain nepovoljno djeluju na mikroorganizme u dubrovačkom podmorju na kojima počiva cijeli ekosustav

Piše Bruno Lucić
24. rujna 2020. - 20:51
Dubrovčani su od 9. do 13. rujna mogli pogledati izložbu „Karantena“ u produkciji udruge Kontejner - biro suvremene umjetničke prakse iz Zagreba i suradnji s Univerzalnim istraživačkim institutom (Universal Research Institute) i Art radionicom Lazareti. Predsjednik UR Instituta, biotehnolog i dubrovački novomedijski umjetnik Gjino Šutić također je izlagao na izložbi.
 

NITKO NIJE ISTRAŽIVAO MIKROORGANIZME


Izložba je spojila umjetnost, kibernetiku i prirodne znanosti?
„Karantena“ je izložba novomedijske umjetnosti vezane uz znanost i suvremene tehnologije. Sva djela koja su bila izložena nastala su pod okriljem Europske platforme za medijsku umjetnost (EMAP) koju čine 11 različitih institucija među njima i udruga Kontejner iz Zagreba koja nam je donijela ovu izložbu u koprodukciji s mojim UR Institutom i suradnji s Art radionicom Lazareti. Jedini sam hrvatski umjetnik koji je izlagao na izložbi i koproducent sam same izložbe.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Što bi uopće bila novomedijska umjetnost?
Novomedijska umjetnost je umjetnost koja koristi nove tehnologije i znanost u umjetničkom istraživanju i stvaralaštvu. Na izložbi smo mogli vidjeti različita djela koja koriste različite tehnike. Osobno me u stvaralaštvu privukla umjetnost vezana uz biotehnologiju, najzanimljivija je i njome sam se odlučio baviti jer spada u najinovativnije grane umjetnosti, uistinu umjetničko stvaralaštvo u toj domeni mora biti inovativno, inovacija mora biti apsolutna na globalnoj razini, a na taj način i apsolutna kreativnost, za razliku od tradicionalnih grana umjetnosti u kojima nije ostalo još puno toga za izmisliti.

Kakva je novomedijska scena u Hrvatskoj?
Iznimno je mala, ali dobro profilirana. Imamo udrugu Kontejner koja već dugi niz godina u Zagrebu organizira tri festivala, od čega su dva novomedijske umjetnosti: Touch Me festival koji je vezan uz znanost, Device_art festival koji je vezan uz tehnologiju i Ekstravagantna tijela koja su vezana uz body art, to su trijenala festivali koji cirkuliraju svake tri godine i to je praktički to što se tiče velike scene. U Zagrebu imamo Kontejner produkciju, u Rijeci imamo par manjih organizacija koje priređuju izložbe na godišnjoj bazi, a umjetnika ima još manje. Koliko znam, nas je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji svega dvoje novomedijskih umjetnika. Na razini Hrvatske nema nas puno više, ali organizacije i mi umjetnici trudimo se što više raditi s mladima, nastojimo nove generacije oblikovati i pružiti im znanje i vještine da bi se mogli baviti novomedijskom umjetnošću. 

Vi niste samo umjetnik već i znanstvenik.
Prvenstveno sam biotehnolog, ali sam se odlučio proširiti na umjetnost jer nikad sebe nisam vidio u samo jednoj domeni. Znanost, nažalost, sama po sebi je ograničavajuća na način da 'gura' znanstvenike prema usmjeravanju, prema specijalizaciji, prema razvoju unutar jedne domene. U klasičnom obrazovnom sustavu nema baš puno prostora za interdisciplinarnost, a mene su uvijek zanimali i biotehnologija, i eksperimentalna elektronika, i psihologija… Vidio sam da želim raditi takve stvari paralelno. Naime, smatram da inovacije nastaju na preklapanju i povezivanju različitih domena tako da, što više domena povezujemo, više inovacija možemo stvarati.

Kako izmiriti znanost i umjetnost?
Ne vidim nikakvu razliku između toga. Kvalitetna znanost i umjetnost svode se na inovativnost i kreativnost. Još dok sam išao u osnovnu i srednju školu, dok sam studirao, doma sam slagao kućne laboratorije i istraživao sam sve što me zanimalo jer u školi nismo baš imali priliku baviti se praktičnim stvarima. 2012. imao sam svoju prvu izložbu u Zagrebu gdje su me pozvali da donesem te inovacije koje radim doma i da to pokažem na izložbi inovativnosti. Donio sam što sam radio u to doba, pohvalili su mi estetiku i rekli mi da to nije samo znanost, već i umjetnost. Potom sam na sve počeo gledati iz malo šire perspektive, da ovo povezivanje koje radim može proći pod jedno i pod drugo te sam se nastavio razvijati spajajući to dvoje.

image
UR Institut


Vaš rad aqua_forensic koji ste izložili u sklopu izložbe „Karantena“ temelji se na znanstvenom istraživanju, ali je takoreći umjetnički prikazan?
Tako je. Aqua_forensic je projekt nastao 2018., razvili smo ga slovenska kolegica Robertina Šebjanič i ja u okviru međunarodne Europske platforme za medijsku umjetnost (EMAP). Par godina ranije zajedno smo imali priliku surađivati, a suradnju smo dalje razvili prijavom na EMAP javni natječaj. Obadvoje dijelimo interes za ekologiju, za pomoć i očuvanje prirode te su nas zanimali nevidljivi polutanti voda i mora. Prethodno smo radili zajedno u Norveškoj - iako svatko u svojoj domeni - Robertina je istraživala poluciju mora zvukovima, kako zvuci pod morem smetaju morskim organizmima, a ja sam istraživao prisutnost mikroplastike u ribama, algama i razvijao sam tehnike kako svatko kod kuće može uzeti ribu, analizirati i vidjeti ima li plastike u njoj. To je bilo 2014., a htjeli smo napraviti nešto više, nastaviti našu suradnju i onda smo razgovarali o tome što još postoji u vodama, da to ne vidimo, a da bi moglo stvarati probleme…

Molekularni polutanti su nešto najmanje što čovjek stvara, a otpušta se u vode. Razmišljali smo što se događa s lijekovima otpuštenim u vode. Ne mislim na otpad iz farmaceutske industrije koja dobro pročišćuje otpadne vode pa tu nema baš otpada koliko mi kao konzumenti farmaceutika stvaramo pretjerano koristeći lijekove. Ako nas boli grlo a viroza je, mi gutamo antibiotike koje ničemu ne služe, mi ih samo kroz naše tijelo otpuštamo u otpadne vode gdje završe i djeluju na organizme. Ista stvar je sa svim mogućim farmaceuticima, analgeticima, kontracepcijskim tabletama… Recentno je objavljeno par znanstvenih radova koji su istraživali kako kontracepcijske pilule djeluju na ribe u moru ili kako ilegalne droge poput kokaina mijenjaju način razmišljanja riba u moru. Bilo je fascinantno istraživanje antidepresiva koji se otpuštaju u more pa djeluju na škampe tako da ih na neki način potiču na svojevrsno samoubojstvo jer ih više nije strah pa dođu na površinu mora gdje ih mogu i pojesti i ptice.

Bazirali ste se na mikroorganizme?
Malo se istražuju ribe, ali nitko nije istraživao mikroorganizme na kojima počiva cijeli ekosustav. Išli smo to istražiti na način da smo Robertina i ja donijeli tablete iz kućne apoteke. Radili smo analizu mora u Dubrovniku na par mjesta, tražili smo prvo gdje ima otpadnih voda, a onda ima li u njima lijekova. Našli smo da ima, točno smo gledali koje su koncentracije i te ekvivalentne koncentracije smo napravili u labosu s lijekovima koje smo imali i testirali ih pod mikroskopom na mikroorganizmima koje žive u vodama, da vidimo što će se dogoditi jer nitko to dosad nije istraživao. Očekivali smo promjenu ponašanja, ali ne i toliko dramatičan efekt. Shvatili smo da na gotovo sve mikroorganizme većina lijekova djeluje izrazito nepovoljno, rijetki su ostali otporni, a veliki udio bio je potpuno uništen.

Kako se to nastavilo?
Jedna od naših prvih snimaka pod mikroskopom je bio mikroorganizam sličan papučici kojeg smo izložili ibuprofenu, mikrokoncentraciji kakvu smo našli u kanalizaciji. Dok sam gledao taj mikroorganizam, mogao sam se poistovjetiti jer sam vidio toliko ljudskosti u njemu i kompleksnosti u ponašanju. Znači, kad je dobio dozu ibuprofena u vodu, prvo je pokušao pobjeći od koncentracije pa nije mogao, bilo mu je neugodno. Onda se pokušao 'očešati' o mineral koji je našao sa strane, ni to nije pomoglo, a nakon toga je povratio sve što je konzumirao pokušavajući izbaciti iz svog tijela ibuprofen - nije upalilo. Na kraju se dezintegrirao. Te male trenutke patnje i smrti mikroorganizama pretjeranom konzumacijom lijekova smo ulovili pod mikroskopom i prenijeli u umjetničkoj instalaciji putem holograma, tehnika se zove 'ghost effect', hologrami u biti prikazuju te mikroorganizme kao male duhove, prikazuju te trenutke borbe i umiranja. Isto smo prenijeli u umjetničkoj knjizi u obliku fotografija, a još je iz djela nastala radionica i cijeli Ars Electronica Dubrovnik festival. Uskoro ide i znanstveni rad, a odlučili smo se koristiti umjetnost kao mediji jer su sve globalne vode povezane. Polucija mora u Dubrovniku je nešto što ode i do Amerike, sve je povezano i to je problem koji se ne može riješiti lokalno, moramo djelovati globalno. Nijedan problem ne možemo riješiti dok nismo svjesni da postoji.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Koje ste lijekove našli u moru?
Imali smo ograničen budžet, pa smo se fokusirali na standardne konzumerske lijekove i droge, radili smo u Dubrovniku i u Linzu u Austriji u Dunavu. U Dubrovniku smo naveliko našli normabela, znači da je Dubrovnik jako depresivan grad - bar pod morem, to se vidi po našim otpadnim vodama. Našli smo analgetika poput ibuprofena, antibiotika je generalno bilo, a od ilegalnih droga tu je najprije kokain i marihuana. Dok recimo u Linzu - iako su manje depresivna nacija, Austrijanci svejedno konzumiraju ekvivalent normabelu, također, bilo je antibiotika, a od ilegalnih droga bilo je marihuane, ali umjesto kokaina kod njih smo u otpadnim vodama pronašli 'bombona'. Skloniji su halucinogenima! (smijeh)

Razvijaju li ti mikroorganizmi otpornost?
Nažalost, nismo mogli to ispitati. Naše istraživanje je samo otvorilo vrata u ovom smjeru. Pokazalo se da je super tema, da sve interesira, obišao je svijet, bio je na više od 12 izložbi, a izbrojili smo više od 600 tisuća posjetitelja koji su istraživanje vidjeli dosad. To su putovanja od Slovenije preko Austrije, Francuske, Engleske, Poljske, Njemačke... pa sve do Meksika. Samo istraživanje je u sklopu rezidencije službeno trajalo 2 mjeseca i još ekstra dva mjeseca sa strane. Ali, iz toga je izrastao kontinuirani projekt koji nastojimo nastaviti tako da trenutno Robertina i ja razvijamo standardizirani istraživački set i mali priručnik za građansku znanost da svatko kod kuće može istraživati lijekove koje konzumira: kako djeluju na par standardiziranih mikroorganizama koje ćemo pružati i podijeliti te informacije s cijelim svijetom. Nastojat ćemo prikupiti što više informacija da vidimo što se događa s njima.

Bit je zapravo da prisutnost lijekova dramatično utječe na svijet mikroorganizama. Koliko je prirodni balans poremećen?
Ne razmišljamo o tome jer su to neki mikroorganizmi koje ne vidimo, za koje smatramo da nam možda ne trebaju. Cijeli mikrosustav počiva na mikroorganizmima, najviše me zabrinjavaju mikroalge koje generiraju oko 70 posto kisika koji udišemo, znači svega je 30 posto od stabala, biljaka koje su po kopnu, ostatak dolazi iz mora, od jednostaničnih algi. Na njima počiva apsolutno cijeli ekosustav kojeg smo i mi dio kao konzumenti: jedemo ribu, a riba mora jesti nešto manje. Sve počiva na jednostaničnim algama koje su izrazito osjetljive na antibiotike. U Hrvatskoj na primjer imamo totalno krivu politiku prema antibioticima, što stvara probleme poput razvoja otpornosti prema antibioticima ili pojavljivanje novih bolesti koje ne možemo liječiti nijednim antibiotikom zbog pretjerane konzumacije. Kad nas boli grlo, malo koga liječnik opće prakse pošalje na bris grla, što bi trebalo da vidimo je li riječ o bakteriji ili virusu da bi ciljano dobili specifičan lijek. Ne, kod nas i kad vas boli grlo, dobijete antibiotik, ako kroz tjedan dana ne riješi grlo, vratite se pa vam kažu da je možda bio virus. S tim treba prestati.

image
UR Institut

 

VAŽNO JE RADITI S MLADIMA

 

Bavili ste se mikroplastikom, koliko je ima u ribama?
Kako koja, kako što, kako gdje. U svakoj koju smo analizirali smo našli malo, u nekoj više, u nekoj manje, ali svega se nađe. Istraživanje sam radio u Norveškoj, analizirali smo jedno dvadesetak riba na radionici, u svakoj smo našli malo mikroplastike. Tamo gdje smo našli najmanje, to je bilo mikroskopski par čestica, a u par primjera smo našli dekagram plastike. Sve ovisi o tome što je riba grickala i gdje se kretala. Ali da, farmaceutici, mikroplastika, podvodni zvuk koji generiraju svi brodovi od barke do kruzera o kojemu se ne govori, uništavaju podmorje na način na koji mi ne vidimo. Recentno je bilo da je koraljni greben u Australiji službeno proglašen mrtvim, što zbog zatopljenja mora, ali vjerojatno i zbog antibiotika, nitko tu domenu nije istražio jer nije riječ o tome da je umro koralj, nego su jednostanične alge koji koralji jedu jednostavno nestale, što zbog globalnog zatopljenja, što zbog drugih oblika ljudskog djelovanja.

Što je s mikroplastikom u Jadranu?
Imamo je jako dosta. Nažalost, imamo i makroplastike jako dosta na mjestima koja ne čistimo i mislim da tu, iako je to globalan problem, moramo djelovati lokalno. U Dubrovniku imamo dobrih inicijativa i sektora udruga koje se bave ekologijom, čišćenjem. Grad ima dobre ekološke politike čišćenja i održavanja, na primjer Rezervat Lokrum isto tako ima divne politike, ali trebali bismo razmišljati korak dalje. Došli smo do stadija kad na razini grada i županije možemo nametnuti neke politike bolje reciklaže otpada, smanjenja korištenja plastike, povećanja korištenja reciklažne staklene i kartonske ambalaže i slično. Na tome trebamo poraditi.

U Dubrovniku ste održali i radionice?
Uz ovu izložbu, uz aqua_forensic, djelo se razvilo u program Adriatic Garden koji je dio međunarodnog Ars Electronica festivala, što je inače najveći festival znanosti i umjetnosti tehnologije koji se odvija u Linzu od 1979. i koji definira trendove u svemu. Zbog korone, festival se ove godine odlučio održati dislocirano diljem svijeta i povezati putem interneta. Dobio sam iznimnu čast producirati veliki dio festivala u Dubrovniku i podijeliti ga sa svijetom pa tako u sklopu toga, temeljen na aqua_forensic projektu, pružamo dodatne sadržaje.12. rujna smo u Centru za mlade Dubrovnik, gdje se smjestio UR Institut s našim istraživačkim laboratorijima, održali međunarodni okrugli stol koji se bavi tematikom polucije mora, povezao se kolektiv znanstvenika, umjetnika, pravnika, aktivista te smo diskutirali o problematici i kako joj pristupiti.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Održali smo i radionicu za mlade gdje smo istraživali utjecaj farmaceutika na mikroorganizme kroz druženje, diskusiju i povezivanje. Sljedećeg dana smo održali radionicu za najmlađe na kojoj smo proučavali odnose između ljudi, mikroorganizama u vodama, polutanata koje stvaramo i klimatskih promjena. Dobna skupina su mladi od 15 do 30 godina, to su ljudi na kojima počiva budućnost i s njima mogu i volim raditi, a mogu i diskutirati konkretne ideje, dovoljno su odrasli da mogu sve razumjeti, da sutra mogu rješavati te probleme. Dok su djeca, s njima je iznimno bitno raditi jer se u toj dobi oblikuje način razmišljanja, stvaraju se interesi generalno tako da, ako maloj djeci ne približimo određene tematike, neće u kasnijem životu uopće razviti interes za znanost i za umjetnost, a kamoli za neka društveno bitna pitanja poput klimatskih promjena.

Koliko ovakva umjetnička djela potiču na rješavanje ekoloških problema, kakvi su oni temelji znanstvenicima i aktivistima?
Ovo su dobri i bitni temelji. Znači, mi smo u ovom projektu koristili pravi znanstveni pristup prema istraživanju tako da iz ovoga izlazi znanstveni rad koji znanstvenici mogu koristiti kao podlogu za daljnja istraživanja, to je nešto klasično što znanstvenik pruža znanstveniku. Komunikacija s građanima je nešto što je iznimno bitno jer indirektno otvara vrata istraživanju. Naime, sva istraživanja zahtijevaju financije koja dolaze većinom iz javnih sredstava, javna sredstva, javni natječaji se dizajniraju prema potrebama društva. Netko u Europskoj komisiji ili u Hrvatskoj zakladi za znanost neće dizajnirati natječaj koji potiče istraživanje utjecaja lijekova na mikroorganizme u moru, ako to ne smatra bitnim. Na ovaj način kroz primjere i kroz politiku otvorenih vrata nastojimo komunicirati s građanima i medijima. Nastojimo osvijestiti građane o ovoj problematici i na taj način osvješćujemo donositelje javnih politika koji dizajniraju takve natječaje da znanstvenicima možemo indirektno pružiti temelje za rad i rješavanje društvenih problema.

Dosta se bavite morem i vodama, kako kao znanstvenik gledate na onečišćenje mora, kakva je situacija s vodama na ovom području?
Ova godina je iznimna po svemu, ali inače, već dugi niz godina, ako ne i desetljeća, Dubrovnik svake godine ima viška novaca u proračunu koje bi se trebali bolje ulagati u održivo upravljanje i razvoj lokalne zajednice, ne isključivo u 'money making ulaganja', daljnju divlju ekspanziju turizma i ugostiteljstva i svega. Moramo razmišljati malo održivije. S druge strane, Dubrovnik se uistinu trudi održati more i vode čistima tako da Dubrovnik i šira okolica nemaju problema s većim zagađivačima: stvarno čistimo plaže, čistimo more, osim otpada koji nam dopluta iz susjednih država.

Po pitanju pročišćenja voda koje pijemo smo dobri, po pitanju otpadnih voda nismo dobri jer nemamo dobar sustav kanalizacije, zbrinjavanje otpadnih voda, postoje planovi za rješavanje svega toga, ali još uvijek nemamo planova ni za istraživanje ni za rješavanje ovih mikroskopskih polutanata koji predstavljaju najveći problem u moru. Znači, što se događa s jednostaničnim algama na kojima počiva cijeli ekosustav?! Mi to ne znamo i to je nešto što moramo bolje istraživati. Također, trebamo donositi politike koje smanjuju generiranje, ne se samo fokusirati na zbrinjavanje otpada, nego smanjenje i generiranja otpada i to je ono što ćemo pokušati kroz ovaj projekt suradnje s ugostiteljskom industrijom. Dakle, okušat ćemo razviti inovativan rješenja za on-site maksimalnu reciklažu koliko god je to moguće, znači da se unutar restorana reciklira sav mogući otpad koji je moguće reciklirati tako da nema generiranja i otpuštanja u vode, ako ima, da to bude stvarno minimalno.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Zbrinjavanje otpada i dodira s podzemnim vodama je česta tema.
Treba poticati razvoj te cirkularne ekonomije i naglasak na održive, biorazgradive materijale i što je moguće veće smanjenje generiranja otpada. To nije nešto što je samo ekološki i društveno, već i ekonomski isplativo jer kojemu ugostitelju ne bi bilo u interesu da maksimalno iskoristi sve sirovine koje je platio, kupio i dovezao u neki restoran?!

Optimistični ste?
Da, na dobrom smo putu, ali po meni treba malo više  uključiti građane, trebamo poboljšati integraciju javne uprave, neprofitnog sektora, građana i industrije. Upravo to nastojimo raditi kroz interdisciplinarne projekte, nastojimo ostvariti neki hibridni dijalog jer ovo su problemi na koje moramo djelovati iz svih mogućih smjerova. Javna politika nije dovoljna, ako građani nisu svjesni zašto je ona tu i da bi trebali promijeniti svoje konzumerističko ponašanje, ali i obrnuto - građani ne mogu ništa ako ne postoje javne politike koje potpomažu! Treba razmišljati dugoročno. U Dubrovniku nažalost percipiramo vrijeme drugačije od ostatka svijeta, sve se percipira kao „trenutna sezona“ i „iduća sezona“, a budućnost nakon toga ne postoji. Ovo su teme koje se razvijaju dugi niz godina. Na primjer, za jedan znanstveni projekt financiran iz javnih izvora ne postoji period kraći od tri godine, to je minimum da bismo nešto otpočeli, a treba nam obično desetljeće da bismo nešto postigli. Tako da tu moramo biti svjesni da je naša percepcija vremena u gradu malo skraćena, da bi trebali razmišljati dugoročnije i da je to bolje za sve. Kroz tako dugoročnije razmišljanje razvijamo održivost, imamo turizam koji nam donosi novac, a imamo i društveni razvoj, a ne stagnaciju.  

Kako reagira znanstvena javnost u Dubrovniku na to, postoji li razumijevanje?
Ima razumijevanja, a u Dubrovniku smo sretni jer imamo četiri znanstvene institucije koje se bave ovim pitanjima. Uz moj UR Institut, tu imamo Institut za more i priobalje koji dugi niz godina radi divna istraživanja vezana uz biologiju i kemiju mora, zatim Zavod za istraživanje korozije i desalinaciju HAZU u Svetom Jakovu koji imaju svoj fokus rada, studij Akvakulture koji je sad proširio djelovanje na ekologiju tako da smo mi četiri znanstvene institucije. Svatko od nas ima svoju domenu djelovanja u kojoj radi iznimne stvari, ali nažalost, uvijek imamo ograničena sredstva i ulaganja i većinom slabu komunikaciju s građanima. Zbog toga radimo na udruživanju, da se malo bolje povežemo i da razmjenjujemo vještine, pa iako smo u biti različitih domena, mogli bismo malo bolje komunicirati s lokalnom zajednicom jer to je smjer u kojemu se moramo razvijati. Uz kvalitetna znanstvena istraživanja koja već provodimo, moramo se povezati s građanima jer danas nitko ne može ništa sam i nitko ne može sam unutar neke domene, moramo surađivati da bi se stvorio neki val promjena.

Koji su Vam sljedeći koraci?
Ovdje u novootvorenom Centru za mlade Dubrovnik mi je baza djelovanja. Nažalost, korona nas je malo omela, sad smo se u potpunosti prilagodili, nastavljamo dalje tako da nas u ovoj školskoj godini očekuje dosta edukacijskih programa za mlade: od Kluba mladih znanstvenika gdje mentoriram mlade u razvoju inovacija do radionica gdje integriram suvremene grane znanosti. Uz to planiram tri velika projekta: jedan je razvoj novog umjetničkog djela koje kombinira mikroorganizme i razvoj umjetne svijesti, što namjeravam razvijati politikom otvorenih vrata i uključivanja mladih u sam razvojni proces, to ćemo također raditi u Centru za mlade u Dubrovniku. Djelo aqua_forensic smo proširili u cijeli program, a dogodine ga nastojimo proširiti u međunarodnu platformu za suradnju u istraživanju ove problematike.

image
Tonći Plazibat/Cropix


Kolegica Robertina i ja ćemo nastojati uspostaviti službenu suradničku platformu znanstvenih i umjetničkih institucija u Europi, a nadam se i šire kako bismo mogli razmjenjivati znanja, povezivati svoja sredstva i infrastrukturu te otvoriti vrata većem istraživanju. Prijavio sam jedan divan projekt u suradnji s Ars Electronica centrom, UN-om, TBI21 zakladom, LUCA School of Art u Belgiji i još mnoštvom partnera koji se bave poticanjem razvoja četvrte industrijske revolucije koja se bavi umjetnom inteligencijom, većinom i biotehnologijama i održivim upravljanjem vodama. Nadamo se dogodine realizirati taj projekt i u Dubrovniku krenuti s umjetničkim rezidencijama koje će dovoditi umjetnike  i znanstvenike da zajedno istražuju specifičan problem kojeg imamo sa zagađenjem voda i pokušaj rješavanja istih uz pomoć novih tehnologija kroz znanost i umjetnost. U ovom projektu povezat ćemo industriju ugostiteljstva, jedinu koju imamo u Dubrovniku, s održivim upravljanjem mora na način da će umjetnici i znanstvenici istraživati poluciju mora restoranskim i hotelijerskim otpadima te pokušajem rješavanja istih novim tehnologijama i inovativnim rješenjima.

Susret s nobelovcem
Upoznali ste se s američkim mikrobiologom Jamesom D. Watsonom koji je zajedno s Francisom Crickom i Mauriceom Wilkinsom 1962. dobio Nobelovu nagradu za otkriće strukture DNA, kako je prošao taj susret?

Fenomenalno! To je bilo na samim mojim počecima. Dakle, 2012. sam prvi put izložio nešto javno, 2013. sam završio na jednom od tih najvećih sajmova inovativnosti Maker Fair u New Castleu u Engleskoj gdje sam imao priliku izložiti jedno svoje biološko djelo, inovaciju koju sam istraživao u to doba. Kod kuće sam istraživao je li moguće i kako uzgojiti zamjenske ljudske organe i to od nule. Uzgajao sam kožu, a tamo sam odnio instalaciju koja je bila podloga za uzgoj zamjenskog ljudskog srca. To je bila jedna od rijetkih bioloških inovacija jer se većina inovatora, kreativaca, znanstvenika i umjetnika bavi tehnološkim inovacijama, a ja sam se specijalizirao za biološki aspekt tako da sam izlagao to 'svoje' srce.

Doveli su Jamesa Watsona jer je bila 60. obljetnica od dodjele Nobelove nagrade za otkriće DNA. Bio je divan, organizatori su ciljano povezali mene i njega jer sam ja imao biološku instalaciju koja je njega najviše zanimala, bila je to iznimna čast i treptao sam cijeli. Upoznati nekoga takvog koji je pokrenuo cijelu revoluciju u znanosti, postavio temelje…. Oduševilo me to što se njemu iznimno svidjela moja inovacija, nahvalio me, rekao da nastavim dalje u tom smjeru pristupa znanosti. To mi je dalo elana i energije da nastavim, dalo mi je potvrdu da treba eksperimentirati na svoju ruku, da treba integrirati različite grane i gurati dalje.
15. studeni 2024 18:36