Glazbeno-scenski projekt Hekuba je u Dubrovniku izveden povodom 45-te obljetnice upisa povijesne jezgre Dubrovnika na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Premijera Hekube je bila 2022. godine na Glazbenim večerima u svetom Donatu. U međuvremenu je Hekuba obišla mnoge festivale, ali vjerujemo da se od svih pozornica najbolje osjećala na Lovrjencu.
U tom je prostoru, bez značajnih scenskih intervencija, jasno ispričana, odnosno otpjevana priča o čuvenoj trojanskoj kraljici.
Dialogos i Kantaduri
Tragedija koju je na talijanski jezik preveo Ludovico Dolce a na hrvatski, uz određene izmjene, Marin Držić, ustvari je postala libreto.
Glazbeno scenski projekt Hekuba izveo je hrvatsko-francuski ansambl Dialogos kojega je 1996. godine osnovala i vodi Katarina Livljanić te pjevački sastav Kantaduri kojega vodi Joško Ćaleta. Režiju, scenografiju i kostimografiju potpisuje Sanda Kržić s kojom Katarina Livljanić često surađuje. Katarina Livljanić je bila Hekuba, Francisco Mañalich duh Polidora, Poliksena i Polinesto, Tonko Podrug je bio Ulise, Milivoj Rilov Agamemnon, a Srećko Damjanović je bio u ulozi sluge. Za instrumentalni dio bili su zaduženi Norbert Rodenkirchen (flaute, dvojnice), Albrecht Mauer (viela, lijerica) i Francisco Mañalich (viola). Istaknimo kako je na zidu iznad pozornice na hrvatskom i engleskom jeziku publika mogla pratiti pjevani tekst.
Glazbi inspiriranoj srednjim vijekom i renesansom izvedenoj na hrvatskom i talijanskom, dobro je kontrastirala grubost i oporost pučkog pjevanja Kantadura. Čak nam nije previše smetala ni promuklost glasa Joška Ćalete koji je ponekad bio na rubu čujnog. Kantaduri su uglavnom bili u ulozi kora i komentatora radnje. Taj zadatak su povremeno imali i instrumenti koji su raznim zvučnim efektima podcrtavali slojevite emocije kakvim Hekuba obiluje.
Uglavnom, pjevačko-sviračko-glumački splet je stvorio jasnu cjelinu koja je svakome u publici predstavljala dragocjeno iskustvo. I to iz više razloga.
Zašto ne dubrovački projekt za Igre?
Zadranka Katarina Livljanić je priznata pjevačica i muzikologinja koja srednjovjekovnu glazbu predaje na prestižnim svjetskim sveučilištima. U razgovoru za Dubrovački vjesnik 2008.godine istaknula je: “U Srednjem vijeku ima visokovrijednih repertoara koji stoje uz bok Mozartu i Bachu, vokalnih i instrumentalnih za koje treba pravi virtuozitet i svakodnevno vježbanje kao za bilo koji drugi repertoar. Hrvatska je u tome dobra sredina jer još uvijek može ponuditi i zamisliti projekte koji su zanimljivi, specijalizirani i koji će naći publiku entuzijasta. U velikim zemljama je sada već došlo doba u kojemu će nam vrlo lako festivalski direktor reći: trebalo bi nam nešto lagano, jednostavno, možete li kombinirati ranu glazbu i jazz, suvremenu, jer publika neće moći dugo slušati?” Nadamo se kod nas do toga neće doći.
Pretpostavljajući da je dubrovačka baština puna neotkrivenih bisera, a cijeneći znanje i entuzijazam Katarine Livljanić, zašto joj ne bi Igre povjerile istraživački zadatak? I premijeru u Gradu?
Naš festival je desetljećima njegovao takav redoslijed: prvo Dubrovnik a onda ostali! I Igre i Katarina Livljanić to u potpunosti zaslužuju.