Staša Aras ugostila je u sklopu ciklusa ”Književnost u Lazaretima” pjesnikinju, književnicu i urednicu Irenu Matijašević. Aras je gošću nazvala ”dobrim duhom književne riječi” zato što spada među one dobre ljude iz sjene koja je nekoliko pjesnikinja, poput Monike Herceg, predstavila javnosti putem radija. Inače, Matijašević je urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, a priznala je Aras kako je ujedno i 'njezina' urednica.
Objavila je dosad zbirku pjesama ”Naizgled” (2007.) i ”Južne životinje” (2010.), poetsku dramu ”Danska H20” (2012.) te romane: Crno pismo (2015.), ”Kao kiša” (2017.) te ”Igra istine” (2019.). Aras je okupljene u Art radionici Lazareti upoznala s gošćom rekavši kako autorica njeguje "književnost organskog pisanja, introspektivnu književnost koja graniči sa strujom svijesti i prvi plan stavlja emocije”.
Matijašević je otkrila kako zapravo neprestano piše, piše dnevnike te ih prebacuje u treće lice. Tako se kroz romane provlači junakinja ”Hana”, a četvrti roman je u nastajanju tako da će trilogija dobiti svoj nastavak pod naslovom "Ptice".
- Ispraznim svoju dušu i bez toga ne bi bila 'normalna' taj dan, kazala je Matijašević komentirajući svoje navike pisanja.
Sama ističe kako najprije razmišlja, kontemplira, a potom osjeti jaki poriv, taj se poriv dogodi i kad nema laptop pred sobom pa rečenice zapisuje u mobitel. U šali je pisanje usporedila s vođenjem ljubavi, tko to jedno vrijeme ne radi, jednostavno nije 'normalan'. Objasnila je kako ima erotski, majčinski odnos prema tekstu - ”ja ga moram roditi” - jasna je bila autorica. Također, ispričala je kako je urednik Kruno Lokotar ostao iznenađen tim odnosom rekavši joj kako nikad nije vidio ženu koja se tako vezuje uz tekst i koja se, kao majka od djeteta, ne može rastati od napisanog. I nakon predaje rukopisa još uvijek ima želju prepravljati, nadopisivati i uređivati već napisano i predano. Istaknula je kako piše kao kiša, ritmizirano, a Aras je dodala kako se osjeća duh poetskog. Knjigu ”Crno pismo” označila je kao teškom i doslovno 'crnom', znala se buditi uznemirena oko tri ujutro, napisati pola stranice ili stranicu te se ponovno vratiti u krevetu, ali s velikim olakšanjem.
Aras se nadovezala rekavši kako knjige nisu hermetične i kako autorica priču ne iznosi u rukavicama. Matijašević je poručila kako joj ideal nije biti hermetična niti lucidna, već želi dati uvid u situaciju s kojim će se čitatelji, prvenstveno čitateljice, moći poistovjetiti. Kazala je kako su opsesije za život loše, a za umjetnost dobre. Ispričala je kako je 'fiksirana' na temu ljudskih odnosa koji su joj najvažniji, slijedi bliskost, majčinstvo, ljubav, ljubavni odnosi... Odgovorila je i na pitanje moderatorice koliko je to self-help pisanje s obzirom na to da se radi o terapeutskom pisanju rekavši kako njezine knjige nisu self-help knjige u klasičnom smislu - iako su joj mnogi čitatelji rekli kako im je svojim pisanjem pomogla. Naglasila je Matijašević kako ne kalkulira i kako se ne igra s čitateljima - ”pišem od srca i od duše” - dodala je.
Međutim, isto je tako prokomentirala kako njezine knjige ne 'prolaze' kod 'visokih intelektualaca' koji na svijet oko sebe gledaju cinično i koji osporavaju emocije pa i duševnost. Zapitala se autorica zašto se onda govori o duševnim bolestima ili pak dušobrižnicima kad već 'nema' duše?! Za nju tajna nisu psiholozi, filozofi ili razni drugi mislioci, za Matijašević je ključ jedan duboki i ozbiljni razgovor sa samim sobom. Trenutačno ne piše poeziju jer joj 'ne ide', ali uskoro će objaviti novu zbirku pjesama, riječ je o stihovima koji su nastali tijekom proteklih nekoliko godina.
- Ne možeš pisati samo za sebe ili samo za drugog. Ja pišem zbog sebe i za sebe, ali moram misliti na tog drugog, na čitatelja jer taj tekst ide vani. Pišeš iz svog autentičnog bića, napomenula je spisateljica koja je kazala kako dosta radi na rukopisu te zna brisati i dosadne dijelove. Iznijela je i mišljenje kako su žene sklonije introspekciji nego muškarci naglasivši kako se iznenadila kad je spoznala koliko muškarci znaju biti osjećajni. Čitajući tuđe tekstove ne osjeća umor, kako sama priznaje, dobar je tekst nikada ne umori. Nadahnuli su je mnoge i nadahnula je mnoge, a za sebe kaže kako je bolja urednica baš zato što i sama piše držeći to velikom prednošću pred urednicima koji sami ne stvaraju. Preferira sretne krajeve, bez obzira na 'mrak', teži 'svjetlu'.
- Volim da se čitatelj osjeća dobro, a da to ne bude površna komedija, ustvrdila je autorica.
Ne voli cinizam i pljuvanje po svemu jer to smatra nezrelim ponašanjem, kultura je tu da kultivira pozitivno pa tako odbija kulturu smrti, ali i estetiku ružnoće davajući prednost estetici ugode. Sebe ne opisuje kao feministicu niti kao tradicionalnu osobu, već se osjeća kao psiholog koji mora razumjeti sve tipove žena.
Gošća je na kraju dubrovačkoj publici pročitala dvije pjesme iz buduće zbirke pjesama te jedan zapis iz svog najnovijeg romana. Time je zaokružen još jedan nastavak ciklusa ”Književnost u Lazaretima”. bLu