Ivana Lovrić Jović i Danijela Crljen gostovale u Saloči od zrcala: ‘Nas dvije smo istovrsne! Kao da smo zajedno pisale jednu knjigu, puno je poveznica i slučajnosti, opisale smo iste ili slične pojave koje nas frustriraju i guše‘

Danijela Crljen i Ivana Lovrić Jović bile su gošće tribine "Susret riječi" koja se održala u Saloči od zrcala. Zanimljivo, Lovrić Jović svoj roman "Vidi kako Lokrum pere zube" dubrovačkoj je publici predstavila sredinom kolovoza 2021. u sklopu 72. Dubrovačkih ljetnih igara u Sponzi, a na istom mjestu, iste godine i u istom mjesecu je Crljen predstavila svoje djelo "Strah od kupine".

Razgovor s autoricama moderirala je knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Marjana Leventić koja je otkrila kako je pročitala obje knjige, jednu za drugom. Pohvalila je autorice jer je mišljenja kako su obje prilično dobro opisale položaj žene, u obje se knjige Leventić našla, a našla je preklapanja sa svojim životom te slična razmišljanja. Dodala je kako su autorice savršeno prikazale način na koji obitelji funkcioniraju, a uspjele su napraviti i nešto treće – "dogodila se književnost", iznjedrile su se priče koje su obje autorice uspjele podići na univerzalnu razinu.

Najprije se Crljen osvrnula na pitanje o mentalitetu, mediteranskom.

- Živimo u jednom karakterističnom području, mentalitet se grana i slojevit je - od Dubrovnika do Splita tisuću je 'malih mentaliteta' kroz taj jedan 'krov'. Određuje nas iz kojeg grada, s kojeg podneblja i iz koje obitelji dolazimo, određuje nas kako su se naši preci nosili s problemima, nesvjesno preuzimamo lekcije koje su izrečene naglas, čak ih nekad i puno lošije preuzmemo, a sve to izađe u jednoj velikoj priči koja je jedna velika lekcija. Prvo pomisliš da mora biti sve tako određeno, ali shvatiš da ne smije, zadatak svakog umjetnika pa tako i književnosti je da svjedoči o vremenima u kojima živi i da bude slika onoga što je trenutno da se to trenutno ne bi ponovilo, a interesantno je da se stalno ponavlja, upozorila je Crljen, inače Splićanka s dubrovačkom adresom.

Autorice su zaključile kako se roman "Vidi kako Lokrum pere zube" više bavi psihološkim pitanjima, a „Strah od kupine” sociološkim aspektima.

- Kao da smo zajedno pisale jednu knjigu, puno je poveznica i puno slučajnosti, opisale smo iste ili slične pojave koje nas frustriraju i guše, komentirala je Lovrić Jović, Dubrovkinja rođena u Rijeci koja inače živi u Zagrebu.

Leventić je prokomentirala kako u oba romana stalno 'frcaju' iskre duhovitosti pa je pitala je li i to dio mentaliteta?

– Splićani su duhovitiji, a vidi se to i kad pišu prozu na dalmatinskom, splitskom govoru. To isto ne funkcionira na dubrovačkom govoru, dubrovački je dramatičan i Dubrovčani u tom smislu nisu duhoviti, pismo na dubrovačkom govoru stilski ne bi bilo duhovito, usporedila je Lovrić Jović dodavši kako se, da se u nekoj možebitnoj sljedećoj reinkarnaciji treba odreći nekih svojih osobina, svakako ne bi odrekla duhovitosti i strpljenja.

Na red je došla tema odnosa prema ženama.

- Žene iz prošlosti koje su naučile da šute i 'dodaju parmezan' mogle su naučiti da to nije dobro, ali biti žrtva, biti servilan zapravo je ugodno, tada je bilo teško biti slobodan, a danas imamo plavi telefon. Tada to nije bilo tako lako biti slobodan, ali neke su žene uspjele. Ženi je uloga žrtve preugodna i dandanas da bi se ona nje odrekla, a neke su žene ženama najveći neprijatelji i to one koje su odlučile ići protiv progresa.Treba napomenuti kako je sloboda izbor nad kojim imamo odgovornost, izjavila je autorica romana "Vidi kako Lokrum pere zube".

- Lakše je biti žrtva, često čujete žene kako govore: "A, što ćeš, jadna sam ti!" Ali i rečenice koje možete čuti na ulici poput "Ajde, ne plači, nisi curica!" stvaraju ljude kojima treba pomoć. Teško mi je jednako suosjećati s muškarcima kao sa ženama, mislim da je njima ipak malo lakše, komentirala je Crljen na što se Lovrić Jović nadovezala:

- Žene su često ponosne na svoj jad, često je to sve što imaju i time se diče, a to što zapravo nisu jadne, to su druge priče, to je ustvari velika emocionalna ucjena muškaraca, poručila je Lovrić Jović.

Dotakle su se i teme izostanka interesa među mlađim generacijama.

- Odnos roditelja prema djetetu je odnos između dva čovjeka. Ako smo pošteni u odnosu, ako uspijemo biti pošteni, naravno da smo svjesni da formiramo to biće, formiramo ga kroz taj odnos, a ne ex cathedra. Dogovor i suradnja je moguća do krajnjih granica. Trampe i uvjetovanja, sve je moguće, naporno je, ali moguće je. Ostvarujemo prijateljstvo kroz odnos, naravno, ako smo pošteni, ako ne koristimo moć znanja i iskustvo na neki jadan način dijete će poslušati naš savjet. Roditelj koji želi pošteno roditeljstvo, nikad ne bi trebao izgovoriti riječi: "A, lijepo bogami!", kazala je Lovrić Jović.

- Uvijek ste u manjini, u koju god mentalitet ili regiju uđete, uvijek ste u manjini - i pametan čovjek je u manjini tako da nam je stvarno teško. Novim generacijama je sve dostupno, ne znaju što će sa sobom, toliko im je informacija dostupno da ne žele informacije. Imaju toliko slobode, ali malo interesa, nestalo je borbe, ne bore se za sebe... Mi smo se nekad borili iz vica, do granica komičnosti... Ne znam je li danas zavladao strah ili opća ravnodušnost?! - zapitala se Crljen.

Leventić je podcrtala kako autorice u svojim knjigama ne nude rješenja, ali dolaze do tog traženja, do 'skidanja košulja', do dolaženja do samoga sebe, kroz svoje priče pokazale su te posebne žene.

Autorice je upravo spojila tribina u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, a ispričale su kako je izgledao njihov prvi susret.

- Kad mi je Marjana poslala poziv za sudjelovanje u ovoj tribini, krenula sam čitati roman "Vidi kako Lokrum pere zube" na brodu za Lopud. I čim sam stigla na otok i sišla s broda, prva osoba koju sam srela, bila je Ivana. Našle smo se tako da se više nikada nećemo rastati, ispričala je Crljen, a Lovrić Jović dodala je svoju verziju priče:

- Taj dan odjenula sam se za sunce, uzela sam veliki klobuk poput onog pčelarskog, obukla sam košulju koja pokriva svaki dio tijela, nisam htjela da me itko prepozna. Išla sam taj dan na brod da nešto uzmem i naišla sam na ženu u lijepoj haljini. Kasnije sam pila kavu i ta ista žena je došla s knjigom i prepoznala me. Rekla mi je da je upravo sad pročitala jednu moju rečenicu i citirala je... Bio je to divan doživljaj! Rekla je da joj je knjigu dala Zrinka Capor, a iznenadno smo se susrele i sljedeću večer. Kad je Danijela otišla i kad sam se svojima vratila za stol, rekla sam im: "Mi smo istovrsne!" Danijela mi je tako otvoreno prišla, riskirala je i to bih i ja napravila..., priznala je Lovrić Jović na što joj je Crljen uzvratila da ona to uopće ne gleda kao 'rizik'.

Obje su se u svakom pogledu 'našle'. Autorice su naizmjence čitale ulomke iz svojih romana i tako je dubrovačka publika dobila još jednu priliku zaviriti u svjetove 'gdje Lokrum pere zube' i gdje vlada 'strah od kupine'.